- 1 -              Revt 50/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 50/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća. mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. š. d.o.o. Z., Uprava š. Podružnica O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., dipl. iur., protiv tuženika B. L. d.o.o., P. B. (Općina D.), OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici J. K., D. K. i H. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i partneri j.t.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5842/12-4 od 15. rujna 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-622/11-24 od 13. ožujka 2012., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I/              Odbacuje se dopuna revizije od 3. ožujka 2016., kao nepravovremena.

 

II/              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 206.177,64 kn s kamatama od 4. listopada 2010. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 21.799,00 kn (stavak II. izreke); dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.381,25 kn (stavak III. izreke).

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu ukine.

 

              Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže istu odbaciti, s obzirom na to da vrijednost predmeta spora ne prelazi 500.000,00 kn, pa bi revizija iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP, kakvu tužitelj podnosi, bila nedopuštena u smislu odredbe članka 497.a Zakona o parničnom postupku.

 

              Revizija tužitelja je dopuštena, ali nije osnovana.

 

              Naime, pobijana presuda donesena je prema odredbi članka 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), pa je neovisno o vrijednosnom kriteriju, u skladu s odredbom članka 382. stavak 1. točka 3. istog Zakona, u predmetnom postupku dopuštena redovna revizija.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koji tužitelj temelji na činjenici da tuženik, kao lovovlaštenik u državnom otvorenom lovištu XIV/5-KOHA, koje se nalazi u jedinici H.-K. š., nije ispunio svoju zakonsku, a ni ugovornu obvezu i pribavio te dostavio tužitelju, kao korisniku zemljišta, potrebna zaštitna sredstva (materijal za postavljanje ograde), radi sprječavanja štete od divljači na pomlatku te mladicama crnog oraha i hrasta, tako da je predmetno zaštitno sredstvo bio dužan pribaviti sam tužitelj.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je inspekcijskim nadzorom Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva od 24. rujna 2010. utvrđeno koje je sve odsjeke u šumi u otvorenom lovištu XIV/5-KOHA potrebno ograditi, odnosno na kojima je potrebno popraviti ogradu radi sprječavanja štete na nasadima crnog oraha i hrasta u fazi pomlatka i mladice,

- da iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru proizlazi da su poduzete mjere usmenog obavještavanja lovovlaštenika tog državnog lovišta – Auto-kuće J. d.o.o., s kojim su dogovorene mjere zaštite,

- da je tužitelj, dopisom od 4. listopada 2010., pozvao tuženika da radi zaštite pomlatka mladih nasada pribavi određenu količinu ograde i drugog materijala potrebnog za njezino postavljanje,

- da je tužitelj, dopisom od 8. studenoga 2010., upozorio tuženika na dužnost potpisivanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u smislu odredbe članka 43. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/05 i 75/09 – dalje: ZL),

- da iz sadržaja spisa (nalaza i mišljenja vještaka Ž. B. od 25. studenoga 2011.) proizlazi da u odnosu na sporno lovište postoji Ugovor o međusobnim pravima i obvezama sklopljen 13. veljače 2008. između tužitelja i lovovlaštenika Auto-kuće L. d.o.o., kojeg je kod sklapanja tog Ugovora zastupao D. L., ujedno i tuženikov zastupnik po zakonu,

- da se prema podacima iz sudskog registra za tuženika i društvo Auto-kuća L. d.o.o. O. ne može pronaći nikakva poveznica, osim da obje te pravne osobe imaju istog zastupnika.

 

Slijedom navedenih utvrđenja, sud u pobijanoj odluci zaključuje da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi između stranaka bio sklopljen Ugovor o međusobnim pravima i obvezama kojim bi tuženik preuzeo obvezu pravovremene i besplatne raspodjele odgovarajućih zaštitnih sredstava radi ograđivanja nasada hrasta i crnog oraha, slijedom čega da nisu ispunjene niti pretpostavke za postojanje ugovorne odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 342. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

S ocjenom drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao povredu kakve ugovorom preuzete obveze  suglasan je i ovaj sud, slijedom čega nije osnovan niti zahtjev tužitelja da mu tuženik popravi štetu koju je pretrpio zbog navodnog neispunjenja te obveze, neovisno o tome što odredba članka 43. stavak 2. ZL propisuje da su lovovlaštenik i tužitelj dužni potpisati ugovor o međusobnim pravima i obvezama.

 

Tužitelj tek u reviziji dostavlja isprave – Ugovor o koncesiji prava lova i njegov Aneks – kojima je koncesija prava lova na predmetnom državnom lovištu prenesena na tuženika, pokušavajući dokazati postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete u smislu odredbe članka 342. stavak 2. ZOO, međutim ovaj sud te dokaze nije ovlašten cijeniti, jer stranke nove činjenice i nove dokaze, osim ako se one odnose na povrede postupka, ne može iznositi (tek) u reviziji.

 

U odnosu na zakonsku obvezu tuženika, kao lovovlaštenika, da osigura tužitelju pravovremenu i besplatnu raspodjelu odgovarajućih zaštitnih sredstava radi sprječavanja štete od divljači, sud u pobijanoj odluci zauzima shvaćanje da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 76. stavak 2. ZL, koja isključuje obvezu ovlaštenika prava na lov iz stavka 1. točke 3. istog članka. Sud se pritom pozvao i na tumačenje odredbe članka 76. ZL koje je dalo Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva (list 20 spisa), prema kojem se mjere koje je dužan poduzimati lovovlaštenik da bi se spriječila šteta od divljači ne odnose na ograđivanje nasada (hrasta i crnog oraha) korisnika zemljišta ako to nije predvidio sam lovoovlaštenik svojim godišnjim planom za sprječavanje šteta od divljači (konkretno, nije dokazano da bi tuženik svojim godišnjim planom predvidio tu obvezu) ili ako to nije regulirano Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama (konkretno, nije dokazano postojanje takvog ugovora).

 

              Revident takvo shvaćanje suda osporava uz tvrdnju da sva površina koja potpada pod šumu i šumsko zemljište ulazi u postupak bonitiranja te pripada površni lovišta, dok ograđeni voćnjaci i drugi plantažni nasadi osnovani na poljoprivrednom zemljištu, ako su ograđeni, ne ulaze u postupak bonitiranja te se izuzimaju iz lovne i lovnoproduktivne površine.

 

              Ovaj sud u potpunosti prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda o tome da se mjere za sprječavanje štete od divljači koje je lovovlaštenik dužan poduzeti u smislu pravovremene i besplatne raspodjele odgovarajućih zaštitnih sredstava, u situaciji kada nije dokazano da je tuženik to sam predvidio svojim godišnjim planom za sprječavanje šteta od divljači odnosno kada nije dokazano da bi se stranke o tome sporazumjele Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama, ne primjenjuje na ograđivanje nasada hrasta i crnog oraha korisnika zemljišta, jer takvo što ne proizlazi iz odredbe članka 76. ZL.

 

Obzirom na to da revizijski sud može, kada odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati se na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća, a s obzirom na to da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge u obrazloženju drugostupanjske presude, revident se na iste upućuje u smislu citirane zakonske odredbe, a ta će se presuda sukladno odredbi članka 396. a stavak 2. ZPP objaviti na internetskim stranicama uz presudu ovog revizijskog suda.

 

Pritom se posebno napominje da je ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-x 32/10-2 od 27. listopada 2010., zauzeo shvaćanje da ograđivanje zemljišta u smislu odredbe članka 74. i 75. Zakona o lovu („Narodne novine“ broj 10/94), koje su sadržajno bile istovjetne odredbi članka 75. i 76. ZL, nije zakonska obveza ovlaštenika prava na lov, već da je tužitelj, kao korisnik zemljišta, dužan poduzeti mjeru ograđivanja zemljišta ili zahtijevati od tuženika poduzimanje te mjere uz odgovarajuću naknadu tih troškova. Dakle, iako je tom postupku bilo sporno tko je u obvezi postaviti zaštitnu ogradu na šumskom području, iz obrazloženja te odluke nedvojbeno proizlazi da trošak postavljanja ograde svakako ide na teret korisnika zemljišta, neovisno o tome poduzima li on sam tu mjeru ili poduzimanje te mjere zahtijeva od lovovlaštenika.

 

Kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju članka 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Podneskom od 3. ožujka 2016. tužitelj je dopunio reviziju. Međutim, kako je tužitelju drugostupanjska presuda dostavljena 3. prosinca 2015., dopuna revizije podnesena je protekom roka od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude (članak 382. stavak 4. ZPP), pa je time dopuna revizije tužitelja od 3. ožujka 2016. nepravovremena.

 

              Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.