- 1 -              Rev 1120/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1120/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice P. S. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. Z., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice, protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-399/15-2 od 8. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. te djelomično preinačeno rješenje tog suda poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014., u sjednici održanoj 2. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž - 399/15-2 od 8. studenoga 2016., kao i presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. te rješenje istoga suda poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. pod točkom I. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice K. M. koji glasi:

 

Utvrđuje se da je tužiteljica K. M. pok. A. iz Z., OIB: … stekla vlasništvo nekretnine katastarske oznake čest. zem. 1499 k.o. Z., u naravi zgrada i dvor ukupne površine 112 m2 upisane u zk. ul. broj 11079 za k.o. Z., nasljeđivanjem iza svog oca pok. A. M., a koji je vlasništvo stekao građenjem, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužiteljica na temelju ove presude, po njenoj pravomoćnosti zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine u svoje ime i u svoju korist za cijelo uz prethodan upisa brisanja dosadašnjeg upisa sa imena tužene.“

 

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. riješeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

 

II. Tužiteljica se oslobađa od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.“

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž - 399/15 od 8. studenoga 2016. odlučeno je:

 

„1) Odbija se žalba tužiteljice K. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014.

 

2) Uvažava se djelomično žalba tuženice P. S., preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1828/11 od 31. prosinca 2014. pod točkom I. izreke i rješava:

 

Dužna je tužiteljica K. M. nadoknaditi tuženici P. S. trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.“

 

Protiv citirane drugostupanjske presude i rješenja (u dijelu kojim je preinačeno prvostupanjsko rješenje pod točkom I. izreke) reviziju je podnijela tužiteljica, pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Učinjena je bitna povreda odredaba čl. 354. st. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je određeno ukazano u reviziji. Naime, presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati.

 

U obrazloženju pobijane presude, između ostalog, je navedeno da je u odgovoru na tužbu tuženica učinila nespornim, odnosno priznala djelomično činjenične navode tužbe, potvrđujući da je i tužiteljica suvlasnica navedene nekretnine za 12/84 dijela, no taj suvlasnički dio da je namirila izgradnjom nekretnine, što u konkretnom slučaju ne znači izričito priznanje tužbe i tužbenog zahtjeva, barem djelomično za 12/84 dijela, jer prema ocjeni drugostupanjskog suda nema izričite volje ni nakane, a ni očitovanja tužiteljice (ispravno tuženice) da ista u ovom suvlasničkom dijelu, odnosno dijelu tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev priznaje. Također, u obrazloženju drugostupanjskog suda se nadalje navodi da iz sadržaja raspravnog zapisnika od 22. prosinca 2014. proizlazi, kako to valjano obrazlaže i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, da je punomoćnik tuženice priznao tužbeni zahtjev u dijelu od 12/84 dijela k.č. 1499 k.o. Z., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev osporavao, međutim, nakon ovakvog iskazivanja punomoćnika tuženice, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila utvrđenje da je stekla pravo vlasništva sporne nekretnine u ukupnoj površini od 112 m2 i to nasljeđivanjem iza svog pok. oca, a ovaj pak građenjem, nakon čega je punomoćnik tuženice u očitovanju na uređeni tužbeni zahtjev, istom se u cijelosti protivio, pa kada je odredbom čl. 331. st. 4. ZPP propisano da tuženik priznanje tužbenog zahtjeva dano na ročištu ili u pismenom podnesku, može i bez pristanka tužitelja opozvati do donošenja presude, to onda znači da je pravilno prvostupanjski sud nakon ovakvog izjašnjavanja tuženice nakon uređenog tužbenog zahtjeva postupio kada iskazano priznanje prije toga nije prihvatio.

 

Osnovano se u reviziji navodi da sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude proturječi sadržaju isprava i zapisnika o provedenim radnjama tijekom postupka, a čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koju povredu sud drugog stupnja nije otklonio donoseći pobijanu presudu. Uz navedeno, sud prvog stupnja počinio je bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. čl. 331. st. 4. ZPP, a na što je tužiteljica izričito ukazivala u žalbi protiv presude suda prvog stupnja, a sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude naveo nejasne i proturječne razloge pa ni u tom dijelu pobijanu presudu nije moguće ispitati.

 

Naime, tužiteljica je ustala s tužbom radi utvrđenja da je stekla pravo vlasništva nekretnine kat. oznake č. zem. 1499, u naravi zgrada i dvor, ukupne površine 112 m2, upisane u zk.ul.br. 11079 za k.o. Z.

 

U odgovoru na tužbu (koji prileži na listu 16 spisa) tuženica je navela: “tužiteljica je suvlasnica navedene nekretnine za 12/84 dijela, a taj suvlasnički dio je u cijelosti namirila izgradnjom dijela kuće…“ te je predložila „da se tužbeni zahtjev za udjel preko 12/84 dijela odbije kao neosnovan“. Nadalje, u podnesku od 12. srpnja 2013. (list 32-34 spisa) tuženica ponovno obrazlaže da tužiteljica ne može biti vlasnica sporne nekretnine za cijelo i predlaže tužbeni zahtjev odbiti „u dijelu koji prelazi nespornih tužiteljičinih 12/84 dijela“. Naposljetku, na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. prosinca 2014. punomoćnik tuženice navodi da „tuženica tužiteljici priznaje tužbeni zahtjev za udjel 12/84 dijela čest. 1499, k.o. Z., dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev osporava“. Nakon toga, punomoćnik tužiteljice je na tom ročištu uredio tužbeni zahtjev, na način da je u isti ukorporirao način stjecanja vlasništva tužiteljice („nasljeđivanjem iza svog oca pok. A. M., a koji je vlasništvo stekao građenjem“), na što je punomoćnik tužiteljice naveo da je uređeni zahtjev zapravo istovjetan prvotnom, te se protivio kao i do sada ovako uređenom tužbenom zahtjevu, te izričito, neposredno prije zaključenja glavne rasprave, izjavio da „predlaže odbiti tužbeni zahtjev za suvlasnički udio koji prelazi 12/84 udjela“ (list 92 spisa).

 

S obzirom na navedeno, nije jasno kako je prvostupanjski sud utvrdio da tuženica nije izričito djelomično priznala tužbeni zahtjev odnosno da je tuženica priznanje tužbenog zahtjeva dano na ročištu i u podnesku opozvala do donošenja presude, a drugostupanjski sud zaključio da je pravilno prvostupanjski sud nakon izjašnjavanja tuženice nakon uređenog tužbenog zahtjeva postupio kada iskazano priznanje prije toga nije prihvatio, a u situaciji kada je tuženica tužbeni zahtjev izričito djelomično priznala, a tijekom cijelog postupka sve do zaključenja glavne rasprave ustrajala na osporavanju zahtjeva tužiteljici koji prelazi nespornih 12/84 dijela. Stoga presude nižestupanjskih sudova nije moguće ispitati.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud naveo da zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temelji „na činjenici da niti jedan svjedok nije potvrdio činjeničnu niti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, niti takav zaključak proizlazi iz isprava i dokumentacije koja prileži spisu, već slijedi upravo suprotan zaključak, tj. da je prednik tužiteljice imao samo udio na spornoj nekretnini, kao i svi ostali vlasnici objekata koji omeđuju predmetno dvorište, pa onda ni tužiteljica nije mogla nasljeđivanjem iza oca steći vlasništvo ove nekretnine za cijelo.“

 

Međutim, ovakav zaključak suda prvog stupanja, kojeg je prihvatio i drugostupanjski sud, proturječan je i nejasan, budući da je sud utvrdio da je pravni prednik tužiteljice imao „samo“ udio na spornoj nekretnini, a tužbeni zahtjev je odbio u cijelosti.

 

U situaciji kada tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je samovlasnica cijele nekretnine, a sud tijekom postupka utvrdi da joj pripada neki manji dio (pri čemu je vezan činjeničnim navodima tužbe, a ne i pravnom osnovom koju ističe tužiteljica), pa kod utvrđenja da tužiteljica nije dokazala da je vlasnica nekretnine za cijelo, ali da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je suvlasnica nekog manjeg suvlasničkog dijela, nije jasno kako je s navedenim obrazloženjem odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev (pravo na manje, sadržano je u većem).

 

Zbog iznesenih razloga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, nakon što, imajući na umu izložena pravna shvaćanja u ovom rješenju, raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.