- 1 -              Rev 1296/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1296/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz B., OIB ..., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u B., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1517/15-2 od 30. siječnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-517/13-34 od 3. srpnja 2015., u sjednici održanoj 2. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja u odnosu na dio presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1517/15-2 od 30. siječnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-517/13-34 od 3. srpnja 2015., a koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na dio presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1517/15-2 od 30. siječnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-517/13-34 od 3. srpnja 2015., a koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, naloženo tuženici isplatiti tužitelju, na ime naknade štete, iznos od 310.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci presude, dok je u toč. II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za daljnji iznos iznad dosuđenih 310.000,00 kn do 500.000,00 kn te je, u toč. III. izreke, naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 34.153,00 kn

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tužene se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-517/13-34 od 3. srpnja 2015.

 

- p o t v r đ u j e u točki I izreke presude za dosuđeni iznos 100.200,00 kuna i zakonsku zateznu kamatu na iznos 97.200,00 kuna tekućom od 6. studenoga 2012. godine do isplate i na iznos od 3.000,00 kuna od 3. srpnja 2015. godine do isplate i u točki II izreke za odbijeni iznos  190.000,00 kuna

 

- p r e i n a č u j e u točki I izreke presude za dosuđeni iznos 209.800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 6. studenoga 2012. godine od isplate i za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos 3.000,00 kuna za razdoblje od 6. studenoga 2012. godine do 3. srpnja 2015. godine i u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev

 

- p r e i n a č u j e   u odluci o parničnom trošku (točka III izreke presude) i sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Pobijana presuda, u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U odnosu na revizijske navode kojima se ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, ali to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale kao posljedice pritvaranja tužitelja i vođenja kaznenog postupka, u kojem je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe, pri čemu je u revizijskoj fazi postupka sporna visina dosuđene naknade neimovinske štete.

 

              Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće:

 

- da je tužitelj na  temelju rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj: Kio-256/01-16 od 27. kolovoza 2001. bio u pritvoru od 29. kolovoza 2001. do 20. prosinca 2001. (ukupno 114 dana), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 122. i čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH)

 

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-RZ-4/11 od 17. studenoga 2011. tužitelj oslobođen optužbi,

 

- da je zbog pritvaranja bio odvojen od obitelji, posebno maloljetne djece,

 

- da nije bio kažnjavan i da je sudjelovao u Domovinskom ratu,

 

- da je uhićenje i kazneni postupak bio medijski praćen,

 

- da je tužiteljevo uhićenje i pritvaranje imalo posljedice na njegovo duševno i tjelesno zdravlje tako da mu je utvrđeno smanjenje općih životnih aktivnosti trajno 20% zbog šećerne bolesti i pogoršanja PTSP-a, koji mu je dijagnosticiran još 1994.,

 

- da je za vrijeme trajanja pritvora trpio sekundarni strah jačeg intenziteta 14 dana i strah srednjeg intenziteta 40 dana i slabog intenziteta 60 dana,

 

- da je zbog pritvaranja tužitelj imao dodatne troškove i to za odjeću, prehranu, kao i troškove posjeta u pritvoru.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud ocijenio da je zbog neosnovanog pritvaranja tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na slobodu, na duševno zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo, uslijed čega je tužitelj trpio duševne boli te mu je pogoršano zdravlje koje se očituje u smanjenju životnih aktivnosti, trajno od 20%. Stoga je prvostupanjski sud, imajući u vidu duljinu trajanja pritvora za vrijeme koje je tužitelj bio odvojen od supruge i maloljetne djece, težinu i narav kaznenog  djela zbog kojeg mu je određen pritvor, ugled koji je tužitelj uživao u životnoj sredini prije pritvora, pogoršanja zdravstvenog stanja koje je nastupilo uslijed neosnovanog pritvora, intenzitet i duljinu trpljenog straha, dosudio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu 307.000,00 kn, po osnovi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) te naknadu imovinske štete u iznosu od 3.000,00 kn, primjenom odredbe čl. 223. ZPP.

 

              Drugostupanjski je sud prihvatio kao pravilnu odluku prvostupanjskog suda u pogledu naknade imovinske štete, dok je odluku o naknadi neimovinske štete prihvatio u pogledu osnove, ali ne i u dosuđenoj visini, jer smatra da je, za povredu tužiteljeva prava na slobodu u ukupnom trajanju od 114 dana, tužitelju trebalo utvrditi iznos pravične novčane naknade od 34.200,00 kn, a uvažavajući sve ostale okolnosti koje su povezane sa navedenim uhićenjem i pritvaranjem, odnosno intenzitet povrede ugleda, časti i dostojanstva i pretrpljeni strah zbog pritvaranja. Uzimajući u obzir da je neosnovano uhićenje i pritvaranje kod tužitelja imalo za posljedicu i smanjenje općih životnih aktivnosti od 20% trajno te uvažavajući životnu dob tužitelja, drugostupanjski je sud ocijenio da tužitelju, na temelju odredbe čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO pripada ukupno 97.200,00 kn na ime pravične novčane naknade pretrpljene neimovinske štete.

 

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u ukupno dosuđenom iznosu i po shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Neopravdano lišavanje slobode predstavlja doista grub napad na slobodu tužitelja, a u konkretnom slučaju pritvaranje tužitelja, koji je u pritvoru proveo nešto više od 3 mjeseca u potpunoj neizvjesnosti za ishod postupka, što se odrazilo na zdravstveno i duševno stanje tužitelja te na njegov ugled koji je uživao u svojoj okolini, osobito imajući u vidu i medijsku popraćenost postupka, a koje je sve okolnosti imao u vidu drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude.  Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, i po ocjeni ovoga suda, dosuđena pravična novčana naknada primjerena je tim okolnostima, pa prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu neimovinske štete u dosuđenom iznosu nije bilo pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

Slijedom izloženog, a kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

 

Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentu valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

              Stoga je valjalo u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.