- 1 -              Rev 1976/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1976/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz R., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici Ž. B., J. T. K. i M. T., odvjetnici u K., protiv tuženika V. D. iz B., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici G. O. – K. i D. K., odvjetnici u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3418/2017-2 od 15. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-2906/2015-21 od 8. svibnja 2017., u sjednici održanoj 2. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj M. D. iz R., OIB: ... , vlasnik k.č.br. 2068 pašnjak u predjelu G. D. površine 324 m2 upisane u z.k.ul. 695 k.o. B. N..

II. U smislu čl. 126 i 127 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi sa člankom 43, 52 i 55 Zakona o zemljišnim knjigama ovlašćuje se tužitelja D. M. iz R., OIB: ... , da po pravomoćnosti ove presude zatraži upis prijenosa prava vlasništva s imena tuženika D. V., B., OIB: ... , na ime i vlasništvo tužitelja u odnosu na nekretninu opisanu u čl. 1 ove presude.

III. Tuženik D. V. iz B., dužan je tužitelju D. M. iz R., naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.850,00 kn, (slovima: šesnaesttisućaosamstopedesetkuna) u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (t. I. izreke) i tužitelju je naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 15.687,50 kn (t. II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „sukladno članku 382. u vezi s člankom 373.a) ZPP-a“ zbog pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači ili ukine drugostupanjsku presudu.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je prema odredbama čl. 373.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) pa je stranke mogu pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. toga Zakona, a na temelju odredbe iz njegove t. 3.

 

Pobijanu je presudu ovaj sud ispitao u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi da je on vlasnik nekretnine, neobrađenoga pašnjaka, opisane u t. I. izreke prvostupanjske presude i da ga se ovlasti to pravo upisati u zemljišne knjige.

 

Prvostupanjski sud je zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio navodima da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine od 1976. do 2012. godine, u razdoblju duljem od 20 godina te da su „na taj način ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva u cijelosti i to 1/3 nasljedstvom, a 2/3 dijela dosjelošću“, ne pozvavši se pritom niti na jednu odredbu materijalnoga prava. Kao bitno, prvostupanjski sud je istaknuo i da je uvidom u spis Pu P-4486/2015 utvrdio „da se radilo o postupku u kojem je tužitelj V. D., tuženi M. D., radi predaje u posjed, te je postupak dovršen na način da je D. V. odbijen s tužbenim zahtjevom“.

 

Drugostupanjski sud je na temelju ovlasti dane mu odredbom čl. 373.a ZPP neke od izvedenih dokaza ocijenio drukčije te prvostupanjsku presudu preinačio odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan, u bitnom obrazloživši:

 

- da nije sporno kako je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a uknjižbu prava vlasništva da je ishodio na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Krku poslovni broj P-510/08-4 od 19. studenoga 2008. kojom je utvrđen vlasnikom te nekretnine,

 

- da nije pravilno utvrđenje prvostupanjskoga suda kako je postupak vođen po tužbi V. D., ovdje tuženika, protiv M. D., ovdje tužitelja, radi predaje predmetne nekretnine u posjed, okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva, jer je prvostupanjska presuda, kojom je tužbeni zahtjev odbijen, presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3209/2014-2 od 7. prosinca 2016. preinačena tako da je presuđeno da M. D. kao tuženik preda u posjed predmetnu nekretninu V. D. kao tužitelju, pri čemu je kao o prethodnom pitanju, odlučeno o vlasništvu tužitelja,

 

- da je valjano utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine bio od 1976. do 2012. godine,

 

- da je predmetna nekretnina od 4. listopada 1981. godine bila u društvenom vlasništvu te se eventualno tužiteljevo posjedovanje nekretnine u razdoblju od 4. prosinca 1981. do 8. listopada 1991. ne računa u vrijeme posjedovanja potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a ovo stoga što je tužitelj predmetnu tužbu podnio 2009. godine, u vrijeme kada više nije postojao propis koji je omogućavao stjecanje prava vlasništva dosjelošću uračunavanjem u vrijeme potrebno za dosjedanje i vremena posjedovanja za koje je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo Odlukom U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96 i 68/98, dalje: ZV) kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, pa je i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 114/200) u čl. 388. ZV iza st. 3. dodan st. 4. kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana,

 

- da je iz toga jasno kako tužitelj posjedovanjem predmetnih nekretnina od 1976. do 1981. nije dosjelošću mogao steći vlasništvo,

 

- da tužitelj dosjelošću nije mogao steći vlasništvo ni posjedovanjem nekretnina nakon 8. listopada 1991., jer najkasnije 2009. godine, podnošenjem tužbe u predmetu koji je okončan presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3209/2014-2 od 7. prosinca 2016., kojom je tamo tuženiku, a ovdje tužitelju M. D., naloženo da nekretnine preda u posjed tamo tužitelju, a ovdje tuženiku V. D., kao vlasniku, na temelju odredbe čl. 162. ZV, postao nepošten posjednik, a od 1991. do 2009. nije protekao rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, a tužitelj se ne poziva, niti to proizlazi iz rezultata postupka, da mu je potreban redoviti rok dosjedanja od deset godina.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, iz sadržaja revizije proizlazi kako ne smatra da je drugostupanjski sud materijalno pravo pogrešno primijenio u odnosu na utvrđene činjenice dosjedanja u razdoblju posjedovanja od 1976. godine, već tvrdi da je u postupku propušteno „utvrditi nespornu činjenicu da je sporno zemljište u posjedu revidenta od 1945. godine … pa je praktički vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću već dovršeno i prije 1981. godine, kada je zemljište preneseno u društveno vlasništvo“. Takvo činjenično stanje nižestupanjski sudovi međutim nisu utvrdili.

 

Tako tužitelj u reviziji ističe činjenične prigovore, a revizijom drugostupanjsku presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

Stoga ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa ju je primjenom odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.