1              Poslovni broj Gž-693/2018-2

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-693/2018-2

 

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u izvanparničnom predmetu predlagatelja 1-J. H. iz Z., OIB:.. zastupanog po punomoćnici Đ. H. iz Z., OIB:.. i 2-Đ. H. iz Z., OIB:... i protustranaka 1-S. B., 2-Z. K., 3-M. P., 4-N. L., 5-Z. K., 6-N. P., 7-L. T., 8-M. R., 9-J. Š., 10-N. P. Ž., 11-I. J., 12-J. K., 13-Ž. K. O., 14-S. M., 15-M. M., 16-I. Š., 17-I. P., 18-L. M., 19-M. P., 20-D. S. M., 21-D. S., 22-M. Š., 23-M. P., 24-S. K., 25-I. J., 26-M. K., 27-Z. B., 28-M. F., 29-Ž. K., 30-M. B., 31-B. P., 32-K. B., 33-J. P., 34-Z. S., 35-M. P., 36-L. G., 37-N. F., 38-M. R., 39-G. Z., 40-M. M., 41-M. L. M., 42-A. B., 43-G. D., 44-M. K., 45-A. N., 46-F. S., 47-B. Č., 48-N. G., 49-I. Š., 50-G. R., 51-D. D., 52-M. I., 53-A. S., 54-Z. J., 55-K. P., 56-C. za autizam, 57-V. D., svi na adresi Z., zastupani po upravitelju G. s. k.g. d.o.o. Z.,. OIB:.., zastupani po punomoćniku M. G. odvjetniku iz Z., radi uređenja odnosa među suvlasnicima, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-932/13-56, 29. siječnja 2018., 2. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba predlagatelja i protustranke i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41 R1-932/2013-56 od 29. siječnja 2018.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I izreke utvrđeno je da neto korisna (vrijednosna) površina poslovnog prostora predlagatelja i to lokala broj 28 u prizemlju diletacije 4. površine 30,65 čm i skladišta u podrumu broj 28. diletacije 4. površine 30,60 čm ukupne površine 61,25 čm u zgradi u Z., sagrađena na kat. česticama 7583/15 k.o. G. Z. po novoj izmjeri čestica 3777/2 k.o. P. upisana u poduložak 53488 k.o. G. Z. 45,95 m2 i prema tome mjesečna pričuva za ovaj poslovni prostor iznosi 120,62 kn.

 

              U toč. II. izreke upućeni su predlagatelji Đ. H. i J. H. sa svojim zahtjevom za utvrđenje ništavosti međuvlasničkog ugovora od 24. veljače 1998. na parnicu.

 

              U toč. III. izreke odbijen je predlagatelj sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 4.775,04 kn uvećano za zatezne kamate.

 

              U toč. IV. izreke odbijena je protustranka sa zahtjevom za naknadu troška u ukupnom iznosu od 13.437,50 kn.

 

              Protiv tog rješenja žale se obje stranke.

 

              Predlagatelji rješenje pobijaju zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navode da međuvlasnički ugovor nije sklopljen u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/18 i 94/17 – dalje: ZV) i ne bi se trebalo primijeniti zbog toga jer zgrada nije etažirana, niti upisana u zemljišne knjige, već bi se trebala primijeniti odredba čl. 381. ZV-a. Navode da vještak nije izvršio izračun pričuve prema ZV-u i prema propisanom koeficijentu već primijenjuje međuvlasnički ugovor koji nije u skladu sa ZV te se poziva na izračun sukladno čl. 74. ZV-a što nije točno jer čl. 74. st. 2. podstavak 4. kaže da prilikom izračuna korisne površine nekretnine neće se uzeti u obzir podrumske prostorije koje nisu prikladne za stanovanje ili poslovne svrhe. Vještak K. J. je utvrdila da podrum nije poslovni prostor već to pripada poslovnom prostoru i da prema koeficijentima za podrum bi se trebao primjenjivati koeficijent "0,5", a poslovni prostor je niži od 4 m i koeficijent bi trebao biti "1", a prema čl. 381. ZV u prijelaznom razdoblju koeficijent bi trebao biti "1". Navode da upravitelj od 1998. predlagatelju obračunava ukupnu površinu po uvećanom koeficijentu, dok je Centru...za jednako veliki prostor pričuvu obračunavao samo za prizemlje, na koji način je oštetio predlagatelja za 15.215,00 kn bez kamata.

 

Predlaže da se u cijelosti odbije protustranka i prizna sve troškove predlagatelja uvećano za kamate.

 

              Protustranka rješenje pobija u toč. IV. izreke iz svih žalbenih razloga.

 

              U žalbi navodi da su predlagatelji u svom prijedlogu predložili da sud utvrdi korisnu površinu za prostor na adresi I. F. I. 31., odnosno za poslovni prostor ukupne površine 61,25 čm, kao i da odredi iznos koji bi predlagatelji trebali plaćati u zajedničku pričuvu za poslovni prostor. Navodi da utvrđena površina suvlasničkih dijelova predlagatelja iznosi 61,25 m2 i prema tom podatku se računa i obveza predlagatelja kod visine plaćanja pričuve kao vlasnika poslovnog prostora i skladišta, a što je sve utvrđeno i sudskom odlukom. Navodi da upravitelj nije predlagatelju samovoljno promijenio koeficijent kao što se u podnesku navodi, već je učinjen ispravak obračuna površine za dva-tri suvlasnika čiji poslovni prostori su sačinjeni od prostorija u prizemlju i skladišnog prostora u podrumu. Na taj način upravitelj nije mijenjao koeficijente koji su suvlasnici sami odredili za poslovni prostor (iz dostavljenih računa pričuve da on i dalje iznosi 1,25), već je učinjen ispravak u obračunavanju površine, ali na način koji je jednak za sve suvlasnike, tako da predlagatelj nikako nije zakinut u odnosu na ostale, niti mu se obračunava išta više nego ostalim suvlasnicima. Iz navedenog proizlazi da protustranka nije pogrešno utvrdila korisnu površinu poslovnog prostora predlagatelja, te im u skladu s utvrđenom korisnom vrijednosti površine poslovnog prostora izračunavala iznos mjesečne pričuve, a koji je čak i u manjem iznosu nego što je to utvrđeno. Slijedom navedenog, predlagatelji su svojim potpuno neosnovanim prijedlogom protustranci prouzročili trošak pravnog zastupanja a koje je nastao bez krivnje protustranke.

 

              Predlažu u pobijanom dijelu rješenje suda prvog stupnja ukinuti uz naknadu troška sastava žalbe.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba postupka predlagatelji i protustranka u žalbi ne obrazlažu u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbi iz čl. 354.s t. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11. 13., i 14. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje pozivom na pravno pravilo iz paragrafa 21. st. 1. Zakona o vanparničnom postupku, a koji se primjenjuje pozivom na odredbu čl. 1. Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine br. 73/91) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da su predlagatelji suvlasnici svaki u ½ dijela odgovarajućeg suvlasničkog dijela zgrade u Z., .. sagrađene na kč. br. 7583/15 k.o. G. Z. po novoj izmjeri čestica broj 3777/2 k.o. P. i za lokal broj 28 u prizemlju, diletacije 4, površine 30,65 čm i skladište u podrumu broj 28 diletacije 4, površine 30,60 čm, ukupne površine 61,25 čm,

 

              - da se pričuva računa temeljem međuvlasničkog ugovora od 24. veljače 1998. za zgradu u Z.,

 

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka K. J. od 9. svibnja 2016. proizlazi da skladište koje je predmet uređenja odnosa među suvlasnicima nije poslovni prostor, jer se ne radi o samostalnoj prostoriji koja ima nesmetan ulaz sa javne površine ili nesmetan ulaz preko neke zajedničke javne komunikacije, te da predmetni prostor predstavlja pripadak poslovnom prostoru br. 28, u koji se pristupa preko zajedničke komunikacije koju koriste dva lokala koja u podrumu imaju svaka svoje skladište, te je navedeno da taj poslovni prostor u glavnom projektu privođenja konačnoj namjeri projektiran kao skladište i za njega je ishođena građevinska dozvola sa namjenom skladišta u podrumu i isto tako ishođena je dozvola za uporabu, također s namjerom skladišta u podrumu,

 

              -da isti vještak u nalazu i mišljenju navodi da je ovo skladište visine 2,65 m, te zaključuje da je na isto potrebno primijeniti koeficijent 0,5 kod obračuna korisne vrijednosti površine,

 

              -da je vještak u očitovanju na prigovore protustranke navela da se ovdje ne radi o zajedničkoj javnoj komunikaciji svih stanara nego o internoj zajedničkoj komunikaciji dva poslovna prostora u prizemlju, pa obzirom da se u skladišne prostore može pristupiti samo preko dva poslovna prostora u prizemlju, a ne preko neke javne površine ili preko neke javne zajedničke komunikacije, ovaj skladišni prostor ne može e smatrati poslovnim prostorom nego samo skladišnim prostorom koji predstavlja pripadak poslovnog prostora br. 28 u prizemlju,

 

              -da je vještak za graditeljstvo D. G. dipl. ing. arhitekture u nalazu i mišljenju od 27. srpnja 2017. utvrdio da je neto korisna površina lokala koji je predmet postupka skupa sa skladištem u podrumu 45,65 m2 te izračunao da bi stoga pričuva iznosila 119,83 kn,

 

              -da je isti vještak u ispravljenom nalazu i mišljenju od 19. listopada 2017. naveo da neto korisna (vrijednosna) površina lokala u prizemlju sa skladištem u podrumu iznosi 45,95 m2 i prema tome sukladno koeficijentu 1,25 iz međuvlasničkog ugovora mjesečna pričuva bi za taj prostor iznosila 120,62 kn (dok je prema izračunu upravitelja 120,39 kn).

 

              Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja utvrđuje da neto korisna površina iznosi 45,95 m2 i da stoga ukupna pričuva iznosi 120,62 kn, zbog čega sukladno odredbi čl. 74 ZV-a rješava kao u toč. I. izreke rješenja.

 

              U odnosu na pitanje ništavosti međuvlasničkog ugovora sud prvog stupnja predlagatelja upućuje na parnični postupak.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je postupak pokrenut u interesu predlagatelja, pa pozivom na pravno pravilo iz paragrafa 20 Zakona o vanparničnom postupku, a prema kojem troškove snosi stranka u čijem interesu je postupak pokrenut, odbija zahtjev predlagatelja za naknadu troškova.

 

              Također odbija i zahtjev protustranke za naknadu troškova postupka uz obrazloženje da troškovi zastupanja u izvanparničnom postupku ne predstavljaju nužne troškove, pa stoga troškove zastupanja u izvanparničnom postupku snose odnosno padaju na teret zastupanog.

             

Naime, odredba čl. 381. ZV-a nalazi se u glavi 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pod nazivom "Izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju" koja obuhvaća odredbe čl. 374. do čl. 387. ZV-a.

 

              Odredba čl. 374. ZV-a kao opća odredba propisuje u st. 1. da odredbe te Glave uređuju međusobne odnose suvlasnika dok oni svoje odnose ne urede sukladno odredbama glave 4. trećeg dijela tog Zakona, a to su odredbe čl. 66. do 99. ZV-a kojima su propisani uvjeti, način i postupak uspostave vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo). U st. 2. iste odredbe propisan je izuzetak samo glede primjene odredbe čl. 91. (koristi) i čl. 92 (dužnost prijave štete) glave 4. trećega dijela ZV-a koje se primjenjuje na odnose između suvlasnika i u prijelaznom razdoblju u kojemu se inače primijenjuju odredbe čl. 374-387. ZV-a.

 

              Dakle, to prijelazno razdoblje u kojem su međusobni odnosi suvlasnika nekretnine uređuju primjenom Glave 3. ZV-a (čl. 374-387) traje sve dok suvlasnici te svoje odnose ne urede sukladno odredbama Glave 4. trećeg dijela ZV-a (čl. 66-99 ZV-a).

 

              U konkretnom slučaju nesporno je da suvlasnici predmetne nekretnine nisu svoje međuvlasničke odnose uredili uspostavom vlasništva posebnog dijela nekretnine sukladno odredbama čl. 71-74 ZV-a i u tu svrhu utvrdili korisnu vrijednost posebnih dijelova koja prema kriterijima koje propisuje odredba čl. 74. ZV-a, među kojima je i kriterij namjene i položaja pojedinog posebnog dijela nekretnine u zgradi. Stoga se udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja, konkretno pričuve mora odrediti isključivo primjenom odredbe čl. 381. ZV-a, dakle po kriteriju da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija nekretnine.

 

              Kako je odredbom čl. 10. i 14. međuvlasničkog ugovora, a protivno odredbi čl. 381. ZV-a kao kriterij udjela vlasništva posebnog dijela nekretnine u troškovima zajedničke pričuve određeni kriterij namjene pojedinog prostora, pa je ovisno o tome zajednička pričuva utvrđena iznosom od 2,10 kn /m2 umanjuje ili povećava kroz primjenu korekcijskog faktora utvrđenog u čl. 14. međuvlasničkog ugovora, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba međuvlasničkog ugovora zbog njezine protivnosti odredbi čl. 381. ZV-a ništetna u smislu odredbe čl. 322 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) i zbog toga bez pravnog učinka te ne može biti pravna osnova za obvezivanje predlagatelja kao vlasnika poslovnog prostora u predmetnoj zgradi na plaćanje pričuve preko onog iznosa pričuve kojeg je dužan plaćati primjenom kriterija iz odredbe čl. 381. ZV-a uzimajući u obzir utvrđenu jediničnu cijenu pričuve po m2.

 

              U konkretnom slučaju utvrđen je da neto korisna (vrijednosna) površina poslovnog prostora predlagatelja i to lokala br 28. u prizemlju diletacije 4 iznosi 30,65 čm i skladišta u podrumu broj 28 diletaciji 4 površine 30,66 odnosno ukupna površina 61,25 m2 što uzimajući u obzir cijenu pričuve po m2 (2,10 kn) iznosi 128,62 kn. Međutim, kako su žalbu protiv pobijanog rješenja u toč. I. izreke podnijeli samo predlagatelji, protustranka pobija samo toč. IV rješenja, ovaj sud nema pravne mogućnosti pobijano rješenje preinačiti na štetu predlagatelja.

 

              Nisu osnovani ni žalbeni navodi predlagatelja i protustranke, a koji se odnose na toč. III. i IV. izreke pobijanog rješenja kojim je odbijen zahtjev predlagatelja i protustranke za naknadu troškova postupka.

 

              Naime, radi se o izvanparničnom predmetu pa se primjenjuju pravna pravila Zakona o vanparničnom postupku iz 1934. koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.

 

              Navedeno znači da kod odlučivanja o troškovima ovog izvanparničnog postupka treba primjeniti pravno pravilo iz paragrafa 20. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, a prema kojem pravnom pravilu je osnovno načelo u izvanparničnom postupku da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno da trošak zastupanja pada na teret zastupanog.

 

              Naime, pravilno je sud prvog stupnja u odbio zahtjev predlagatelja za naknadu troškova ovog postupka jer prema paragrafu 20. st. 1. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, u izvanparničnom postupku troškove snosi stranka u čijem je interesu postupak proveden, u ovom slučaju sami predlagatelji.

 

Prema stavku 4. pravnog pravila paragrafa 20. Zakona o sudskom vanparničnom postupku sud može na prijedlog jedne stranke naložiti drugoj da naknadi troškove, podrazumijevajući i troškove parnog zastupanje koje je prouzročila neosnovanim prijedlozima ili grubom krivnjom,, međutim u konkretnom slučaju prema ocjeni suda pokrenuti izvanparnični postupak radi utvrđenja neto korisne površine poslovnog prostora predlagatelja i mjesečne pričuve ne može se okvalificirati kao neosnovani prijedlog ili gruba krivnja koje ima na umu navedena odredba.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu predlagatelja i protustranke odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 2. rujna 2020

 

 

Sutkinja

 

Helena Vlahov Kozomara