- 1 -              Revr 152/2018-2

 

 

 

 

Broj: Revr 152/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice E. B. iz S., koju zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u S., protiv tuženika Udruge, S., iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. T. odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-907/17-2 od 17. listopada 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-406/2014 od 9. ožujka 2017., u sjednici održanoj 2. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 374.991,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 21.765,63 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev, te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 30.000,00 kn i trošak sastava žalbe u iznosu od 7.812,50 kn.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tužiteljice i preinači pobijanu odluku na način da prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine drugostupanjsku odluku i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija tužiteljice odbije uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom neisplaćene bruto plaće, a sporno je od kada počinje teći zastara.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme

- da je tužiteljici tuženik otkazao ugovor o radu 20. ožujka 2006.

- da je presudom Općinskog suda u Splitu posl.broj P-345/06 utvrđeno da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu  nezakonita, a koja je pravomoćna 31. svibnja 2007.

- da je presudom Općinskog suda u Splitu posl.broj P-558/07 od 23. prosinca 2009. naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje poslova temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg je sklopila 29. ožujka 1996., a koja je potvrđena odlukom drugostupanjskog suda od 17. studenog 2011.

- da je tužba radi naknade plaće podnijeta 16. lipnja 2014.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici predmetno potraživanje budući da je utvrđeno da tužiteljica u utuženom razdoblju nije radila zbog tuženikove nezakonite odluke o otkazu dakle krivnjom poslodavca, pa je osnovano potraživanje tužiteljice za naknadom plaća koje joj nisu isplaćene zbog nedopuštene odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu. Sud prvog stupnja je mišljenja da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, jer je tužba radi isplate plaće podnesena sudu 16. lipnja 2014., a odlukom drugostupanjskog suda od 17. studenog 2011. je naloženo tužiteljicu vratiti na rad, zaključujući da od pravomoćnosti presude o vraćanju na rad pa do podnošenja predmetne tužbe nije nastupila zastara potraživanja u smislu čl. 135. ZR.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 dalje: ZR) i čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 dalje: ZOO) te je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, odgovarajućom primjenom odredbi čl. 135. ZR i čl. 215. st 1. ZOO zaključuje da je osnovan prigovor zastare, a s obzirom na vrijeme duže od 3 godine koje je proteklo od dana kada je tužiteljica stekla mogućnost zahtijevati naknadu plaće i ostalih primanja zbog nezakonitosti otkaza pravomoćnošću odluke o nezakonitosti otkaza 31. svibnja 2007. pa do dana 16. lipnja 2016. kada je podnijela sudu tužbu sa zahtjevom po toj pravnoj osnovi.

 

Tužiteljica u ovoj revizijskoj fazi postupka navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da zastara isplate naknade plaće za razdoblje u kojem tužiteljica nije radila krivnjom tuženika počinje teći danom pravomoćnosti odluke o nezakonitosti otkaza, 31. svibnja 2007.

 

Prigovara da nije ispravan iskazani pravni stav da pravomoćnost odluke o vraćanju tužiteljice na rad nije od važnosti u postupku u kojem je tužiteljica tražila isplatu naknade plaće za razdoblje u kojem nije radila zbog nezakonite odluke tuženika o otkazu ugovora o radu. Tužiteljica smatra da je upravo pravomoćnošću odluke o vraćanju na rad stekla pravo tražiti isplatu naknade plaće za vrijeme u kojem nije radila s obzirom da je tek tada saznala za sve parametre za utvrđivanje visine naknade plaće koju potražuje.

 

Revizijski prigovor da bi zastara trebala početi teći dan nakon pravomoćnosti odluke o vraćanju tužiteljice na rad ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

 

Drugostupanjski sud je pravilno zaključio da sukladno odredbi čl. 135. ZR, kojom je propisano da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za 3 godine, zastarni rok počinje teći pravomoćnošću presude kojom je odluka tužene o otkazu ugovora o radu utvrđena nezakonitom.

 

Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze a što bi u konkretnom slučaju bio dan kada je tuženikova odluka o otkazu prestala egzistirati kao zakonita i dopuštena. Slijedom toga ovaj sud smatra da je zastara predmetnog zahtjeva počela teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu utvrđena nezakonitom, jer je od te konstitutivne odluke tužiteljica stekla pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Revizijski sud ocjenjuje da je pravilno drugostupanjski sud zaključio da na to pravo radnika ne utječe odluka o vraćanju tužiteljice na rad.

 

Tužiteljica se u reviziji poziva i na presudu ovog suda posl.broj Revr-155/15 od 4. travnja 2017. no riječ je o potpunoj drugoj pravnoj situaciji od predmetne.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Budući da u ovom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 393. ZPP revizija tužiteljice je odbijena.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj podnesak nije bio potreban (stavak II izreke).

 

Zagreb, 2. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.