- 1 -              Rev 1548/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1548/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. o. d.d. (ranije J. o. d.d.) Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-117/17-2 od 24. siječnja 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1674/13-21 od 30. rujna 2015. i potvrđena dopunska presuda istog suda poslovni broj Pn-1674/13-29 od 7. studenog 2016., na sjednici održanoj 2. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tužiteljice izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-117/17-2 od 24. siječnja 2017. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1674/13-21 od 30. rujna 2015. u toč. II. izreke, kao i dopunska presuda istog suda poslovni broj Pn-1674/13-29 od 7. studenog 2016., a koji dio se odnosi na glavnu stvar, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              Revizija tužiteljice izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-117/17-2 od 24. siječnja 2017. koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„"I/ Nalaže se tuženiku J. o. d.d. Z., isplatiti tužiteljici S. G. iz Z., s osnova naknade štete slijedeće iznose:

 

- s osnova naknade neimovinske štete iznos od 108.300,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 04. travnja 2013. god. do isplate,

 

- s osnova tuđe pomoći iznos od 13.830,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. god. do isplate,

 

- s osnova troškova liječenja iznos od 1.540,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 01. siječnja 2011. god. do isplate,

 

- s osnova troškova plaćanja taksi prijevoza iznos od 172,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 92,00 kn od dana 02. listopada 2010. god. do isplate, te na iznos od 80,00 kn od dana 03. studenog 2010. god. do isplate,

 

sve kamate tekuće od dospijeća do 31. srpnja 2015. god. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate dosuđena je kamata određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu zatražene naknade s osnova neimovinske štete u iznosu od 260.000,00 kn, te u dijelu zatraženih zateznih kamata na dosuđeni iznos tuđe pomoći za razdoblje od 04. travnja 2013. god. do 30. rujna 2015. god., kao neosnovan."

 

Dopunskom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži plaćanje rente s osnove tuđe pomoći u iznosu od 225,00 kuna mjesečno počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva pa nadalje sa zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1674/13-21 od 30. rujna 2015. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, izuzev u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos tuđe pomoći s tijekom od 4. travnja 2013. do 30. rujna 2015.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos tuđe pomoći s tijekom od 4. travnja 2013. do 30. rujna 2015. i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku J. o. d.d., Z., isplatiti tužiteljici S. G. iz Z. zatezne kamate na dosuđeni iznos tuđe pomoći s tijekom od 4. travnja 2013. do 30. rujna 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje prema kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

 

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke iznad nespornog iznosa od 38.300,00 kuna.

 

IV. Odbija se žalba tužiteljice S. G. kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1674/13-29 od 7. studenog 2016.

 

V. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troška parničnog postupka u povodu žalbi.“

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nije uspjela u žalbenom postupku, reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže da se prihvati revizija i preinači pobijana presuda, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u pogledu odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok u pogledu odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U odnosu na odluku o glavnoj stvari, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tužiteljice. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tužiteljice koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

U kontekstu počinjene bitne povrede u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, tužiteljica spominje odluku Europskog suda za ljudska prava Perić protiv Hrvatske od 27. ožujka 2008. (zahtjev broj 34499/04) u kojoj je izraženo shvaćanje da su sudovi u postupcima na koje se odnose te odluke povrijedili pravo na pravično suđenje jer nisu prihvatili dokazne prijedloge stranke. Međutim u toj odluci ne iznosi se shvaćanje da bi postajala obveza sudova, kao opće pravilo, da uvijek prihvate sve dokazne prijedloge stranaka, kao što to u reviziji implicira tužiteljica - konkretno da se prihvati prijedlog za izvođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem. Time tužiteljica zapravo suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP pa u vezi toga valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (i iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, ali to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet spora je naknada imovinske i neimovinske štete koju je 6. kolovoza 2010. pretrpjela tužiteljica, kada je na nju kao suputnicu na motociklu naletjelo vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika, uslijed čega je tužiteljica zadobila višestruke ozljede.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica zadobila višeiverni prijelom donjeg dijela desne potkoljenice s pomakom ulomaka, prijelom vanjskog kondila lijeve goljenične kosti, koštano hrskavično oštećenje vanjskog kondila lijeve goljenične kosti, puknuće prednje ukrižene sveze lijevog koljena, puknuće vanjske postranične sveze lijevog koljena i defekt kože lijeve potkoljenice,

 

- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10 dana (zbog teških ozljeda i tijekom liječenja i 4 operacije), srednjeg intenziteta 20 dana, manjeg intenziteta 4 mjeseca kumulativno, radi dugotrajnog liječenja,

 

- da je pretrpjela tzv. primarni strah koji je bio intenzivan i kratkotrajan u vrijeme stradavanja, tzv. sekundaran strah jakog intenziteta kumulativno (ozljeđivanje, ukupno 4 operativna zahvata) tijekom 10 dana, srednjeg intenziteta kumulativno u trajanju od 20 dana, te blažeg do 4 mjeseca, a da su daljnje smetnje s psihijatrijskog aspekta radi razvoja kroničnog PTSP-a i depresije ubrojene u pojačane napore,

 

- da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u obimu od 15 % zbog ozljede lijevog koljena koje se očituju u bolovima u koljenu kod većeg opterećenja noge, terminalno ograničenoj fleksiji u koljenu, umjerenoj prednjoj nestabilnosti koljena i manjoj hipotrofiji mišića lijeve natkoljenice, kao i oštećenje hrskavice u zglobu,

 

- da su zbog prijeloma donjeg dijela desne potkoljenice zaostale trajne posljedice u omjeru od 17 %, koje se očituju u razvijenoj umjerenoj posttraumatskoj artrozi gležnja uslijed čega tužiteljica ima bolove u gležnju kod većeg opterećenja noge, a pokreti u gležnju da su ograničeni u srednjem stupnju, te da je izražena i umjerena hipotrofija mišića desne potkoljenice.

 

- da trajne posljedice kroničnog PTSP-a i depresije kod tužiteljice iznose 10 %,

 

- da tužiteljica, koja je rođena 1977., ne može do kraja ćučnuti, ne može trčati niti skakati,

 

- da je kod tužiteljice zaostalo naruženje srednjeg stupnja radi ožiljaka u području lijevog koljena, lijeve natkoljenice i desnog gležnja,

 

- da je životna aktivnost tužiteljice umanjena posljedično za 30 %,

 

- da je tužiteljici trebala tuđa pomoć i njega u smanjenom opsegu od 6 sati dnevno tijekom 4 tjedna po otpustu iz bolnice (kretanje u kolicima), u opsegu 5 sati dnevno 4 tjedna, te u opsegu 4 sata dnevno 8 tjedana, te u opsega 2 sata dnevno godinu dana, odnosno ukupno 1262 sata po cijeni sata od 15,00 kn,

 

- da je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 41.700,00 kn na ime neimovinske štete te iznos od 5.100,00 kn na ime imovinske štete.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev ocijenili djelomično osnovanim, obrazlažući da karakter, jačina i trajanje pretrpljenog straha, težina zadobivenih ozljeda i vidljivost ožiljaka, opisani tijek liječenja, operacija i svega što prati tako dugotrajno liječenje, životna dob tužiteljice, činjenica da je u vrijeme ozljeđivanja bila na vrhuncu životne i radne sposobnosti te da se kod tužiteljice radi o zaostalim trajnim posljedicama koje značajno mijenjaju svakodnevni život tužiteljice, koja je onemogućena u brojnim fizičkim aktivnostima, odnosno otežano obavlja brojne aktivnosti i osjeća bolove uz kronični PTSP i depresiju, opravdavaju naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 150.000,00 kn kao pravičnu novčanu naknadu na temelju odredbe članka 1100. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08. – dalje: ZOO), a s osnove naknade štete za tuđu pomoć dosuđen je zatraženi iznos od 18.930,00 kn. Uračunavši izvansudski isplaćeni iznos, sudovi su dosudili tužiteljici ukupnu naknadu neimovinske štete u iznosu od 108.300,00 kn. Pri tome je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku o zateznima kamatama na iznos tuđe pomoći i njege, koju je dosudio od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, po čl. 12. stavaka 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, br.: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.)

 

Drugostupanjski je sud prihvatio i razloge prvostupanjskog suda iz dopunske presude kojom je odbijen zahtjev za plaćanje rente s osnova trajne pomoći u iznosu od po 225,00 kn mjesečno, počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva nadalje, uz obrazloženje da iz rezultata medicinskog vještačenja proizlazi da kod tužiteljice nema potrebe za trajnom tuđom pomoći, nakon razdoblja za koje je utvrđeno da joj je ta pomoć bila potrebna (1262 sata - za što joj je dosuđena naknada).

 

I prema shvaćanju ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđenom iznosu, a pravilna je i odluka o zahtjevu za plaćanje rente.

 

Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. 

 

U odnosu na revizijske navode da u nižestupanjskim presudama nije navedeno koliki su iznosi dosuđeni za svaku pojedinu kvalifikatornu okolnost naknade neimovinske štete, za koju revidentica smatra da je određena u preniskom iznosu valja reći da, prema odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud mora voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

U pobijanoj presudi sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi pravična novčana naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, u skladu s čl. 1100. st. 2. ZOO.

 

Stoga je, a suprotno tvrdnji tužiteljice, pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer, uz uvažavanje težine posljedica štetnog događaja, dosuđena naknada neimovinske štete prema shvaćanju ovog suda predstavlja primjerenu novčanu naknadu. Ujedno je pravilna i odluka o visini štete s osnova tuđe pomoći, odnosno o nepostojanju potrebe za trajnom pomoći nadalje i posljedične isplate rente po 225,00 kn mjesečno.

 

Ostali revizijski navodi tužiteljice sadržajno su činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji (osobito po pitanju stupnja umanjenja životne aktivnosti tužiteljice). U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tužiteljice u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na dio revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka, revidentici valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

              Na osnovu svega rečenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, odbaciti reviziju tužiteljice u pogledu odluke o troškovima postupka kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.