- 1 -              Revd 1845/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1845/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Dražena Jakovine članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice J. B., OIB: …, II. tužitelja K. B., OIB: … i III. tužitelja M. B., OIB: …, svi iz Z., zastupani po punomoćniku M. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. i P., d.o.o. Z., protiv tuženika Kliničke bolnice D., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3905/2016-15 od 22. siječnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3088/2014-103 od 13. travnja 2016., na sjednici održanoj 2. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3905/2016-15 od 22. siječnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-3088/2014-103 od 13. travnja 2016., zbog četiri pravna pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odgovoru na prijedlog I. - III. tužitelji poriču sve navode prijedloga i predlažu isti odbaciti kao nedopušten, odnosno, podredno, odbiti kao neosnovan.

 

Prijedlog nije dopušten.

 

Postupajući u skladu s odredbama čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu tuženika nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

 

To stoga što je tuženik, za prvo postavljeno pitanje, nije određeno izložio razloge zbog kojih podnositelj smatra da je upravo to pitanje važno u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Naime, niti u jednoj od odluka ovog suda na koje se poziva tuženik nije, u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo protivno pravnom shvaćanju iz pobijane odluke i predstavljalo odgovor na postavljeno pitanje u prijedlogu.

 

Drugo pitanje posve je općenito i odgovor na to pitanje sadržan u odredbi čl. 230. ZPP, koja odredba je jasna i nije ju potrebno posebno tumačiti, a pretpostavke za njenu primjenu ovise o okolnostima svakog konkretnog slučaja (ocjene dokaza i posljedičnog zaključka suda je li u postupku dokazano suprotno od onoga što je u ispravi utvrđeno, kako pitanjem sugerira predlagatelj). Uz navedeno, pitanje koje se postavlja u reviziji, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, mora se odnositi na određeno pravno shvaćanje u primjeni konkretne postupovne ili materijalnopravne norme koje je izraženo u pobijanoj odluci, a što nije konkretan slučaj.

 

Odgovor pak na preostala postavljena pitanja (3. i 4.) usko je vezan za utvrđene činjenice konkretnog spora te preispituju pravilnost utvrđenja tih činjenica, te posljedično tome i pravilnost primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju prilikom donošenja nižestupanjskih presuda (jesu li dokazane pojedine pretpostavke odgovornosti za štetu). Na tako postavljena pitanja nije moguće dati jednoznačan odgovor, već odgovor ovisi o utvrđenim okolnostima u ovom ili nekom drugom pojedinačnom slučaju. Naime, u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, pravno pitanje koje se postavlja u reviziji treba biti opće pitanje, kakvo se u identičnom sadržaju može pojaviti u većem broju istovrsnih i u bitnim elementima podudarnih slučajeva, a da u odgovoru na tako postavljeno pitanje revizijski sud može zauzeti pravno shvaćanje, i o tom odgovoru mora ovisiti i odluka u sporu u kojem je revizija zbog tog pravnog pitanja podnesena. Stoga 3. i 4. pitanje postavljeno u reviziji nisu pitanja koja bi bila važna i za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, a imajući na umu sve izneseno, valjalo je odbaciti prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

 

Zagreb, 2. rujna 2020.