- 1 -              Revd 2057/2020-2

Broj: Revd 2057/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. K., OIB: … i 2. A. K., OIB: …, oboje iz D. K., zastupanih po punomoćniku K. G. odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & Š. j.t.d., Č., protiv tuženika: 1. A. N., OIB: … i 2. K. N., OIB: …, oboje iz D. K., zastupanih po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Č., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-898/19-2 od 22. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-188/17-10 od 6. prosinca 2018., na sjednici održanoj 2. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelji su prijedlogom za dopuštenje revizije predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž - 898/19-2 od 22. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-188/17-10 od 6. prosinca 2018., zbog dva pravna pitanja koja smatraju važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na prijedlog tuženici nisu odgovorili.

Prijedlog nije dopušten.

Postupajući u skladu s odredbama čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

To stoga što pitanja polaze od bitno drugačije činjenične osnove od one koja je utvrđena pobijanom presudom i kojom je sud u revizijskoj fazi postupka vezan. Konkretno, presuda se temelji na utvrđenju da je prava volja i stvarna namjera obiju ugovornih stranaka bila da zaključe ugovor o kupoprodaji nekretnine koja je kao predmet naznačena u kupoprodajnom ugovoru te da nije postojao nesklad između volje i očitovanja ugovaratelja, a ne na činjeničnom utvrđenju da je postojala takva volja samo jedne ugovorne stranke, a kod tužitelja da je postojao nesklad volje i očitovanje, kako to u pitanju sugeriraju tužitelji. Stoga, odgovor na tako postavljena pitanja nije odlučan za odluku u ovom sporu.

Na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, a imajući na umu sve izneseno, valjalo kao nedopušten odbaciti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Zagreb, 2. rujna 2020.