Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                            Poslovni broj: 14 R-829/2020-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

 


 

 

Poslovni broj: 14 Gž R-829/2020-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Ivane Jukić, u pravnoj stvari tužitelja V. M., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., protiv tuženika HP d.d., radi naknade štete, odlučujući o  žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču Parenzo broj Pr 14/2020-4 od 24. lipnja 2020., dana 2. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču Parenzo broj Pr- 14/2020-4 od 24. lipnja 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem prvostupanjski se sud proglasio mjesno nenadležnim (točka I. izreke). Točkom II. izreke određeno je da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

 

Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj, pobijajući isto zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje preinačiti.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Iz obrazloženja pobijanog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, navodeći da su parnične stranke ugovorom o radu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

Sud prvog stupnja se pobijanim rješenjem oglasio mjesno nenadležnim te je odredio da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, smatrajući u bitnom da u ovom predmetu nije određena isključiva mjesna nadležnost, da su stranke Ugovorom o radu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu te da je tuženik pravovremeno podnio prigovor mjesne nadležnosti.

 

Tužitelj u žalbi u bitnom ističe kako je predmet tužbe naknada štete zbog zadobivenih ozljeda na radu, a da se u Ugovoru o radu ne spominje ozljeđivanje na radu ni sporovi u vezi s tim, iz čega da proizlazi da se konkretno ugovaranje nadležnosti ne odnosi na nastup ozljede na radu već da je ugovorena nadležnost vezana za ono što je ugovoreno u Ugovoru o radu.

 

Osnovano žalitelj pobija pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

 

Nije sporno da su tužitelj, kao radnik, i tuženik, kao poslodavac, odredbom članka 15. Ugovora o radu (listovi 6-8 spisa) ugovorile da će sve sporove koji mogu nastati u vezi s primjenom predmetnog Ugovora strane nastojati riješiti mirnim putem, a za slučaj da se ne postigne mirno rješenje spora, ugovorile su nadležnost suda u Zagrebu.

 

Predmet ugovora o radu čine prava i obveze stranaka, radnika i poslodavca, u svezi obavljanja poslova i osiguranja uvjeta za rad, a u konkretnom slučaju stranke su prorogacijskom klauzulom odredile nadležnost suda u Zagrebu glede sporova koji mogu nastati u primjeni predmetnog Ugovora o radu.

 

Tužitelj u tužbi potražuje naknadu štete zbog ozljede na radu, za koju štetu tvrdi da ju je pretrpio obavljajući poslove za poslodavca.

 

Odredbom članka 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., 127/17., 98/19.; dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

Spor radnika protiv poslodavca radi naknade štete koju je pretrpio na radu ili u vezi s radom je radni spor (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr-327/09-2 od 4. lipnja 2009.).

 

Odredbom članka 65. ZPP-a određeno je da, ako je u sporu iz radnog odnosa tužitelj radnik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem se području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

 

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj ima prebivalište u P., te da je do štetnog događaja došlo kada je isti obavljao poslove u prostoru poslodavca – tuženika, u P.

 

Kako je to već naprijed navedeno, stranke su prorogacijskom klauzulom sadržanoj u Ugovoru o radu odredile nadležnost suda u Zagrebu glede sporova koji mogu nastati u primjeni predmetnog Ugovora o radu.

 

Odredbom članka 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 ispravak, 14/02 i 1/06, dalje u tekstu: Konvencija) propisano je da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav) određeno je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

 

Članak 29. stavak 1. Ustava, jednako kao i članak 6. stavak 1. Konvencije, između ostaloga, osiguravaju svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama.

 

Riječ je o »pravu na sud«, kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Bilo bi nezamislivo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju postupovna jamstva u postupku koji je u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što u osnovi omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu.

 

Pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno pravo, već je isto podvrgnuto ograničenjima, budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit »prava na sud«.

 

Nadalje, ograničenje prava na pristup sudu neće biti spojivo s pravom na pravično suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Ustavnog suda broj U-IIIA-4870/2019 od 24. lipnja 2020., broj: U- III-2466/2017 od 23. listopada 2019. i U-III-4567/2019 od 20. veljače 2020. te u predmetima Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), Egić protiv Hrvatske, br. 32806/09, §48., presuda od 5. lipnja 2014.; Zubac protiv Hrvatske, [Vv], br. 40160/12, §78., presuda od 5. travnja 2018.).

 

O konvencijskom i ustavnom pravu stranke na pristup sudu, sud mora voditi računa po službenoj dužnosti, a sud prvog stupnja je propustio dati razloge o tome je li ugovorenom prorogacijskom klauzulom povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo tužitelja na pristup sudu.

 

U konkretnom je slučaju sud prvog stupnja propustio utvrditi i dati obrazloženje na okolnosti je li klauzulom povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu, a cijeneći okolnosti da udaljenost između prebivališta tužitelja i ugovorene nadležnosti suda u Zagrebu, potencijalno onemogućava njegov dolazak na sud, cijeneći predmet spora (naknada neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu), cijeneći da se rad obavljao u P., cijeneći mjesto zaključenja Ugovora o radu, i druge pravno relevantne okolnosti.

 

Stoga je valjalo pozivom na odredbu članka 380. točke 3. ZPP-a, ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, u kojemu će isti, uvažavajući pravno shvaćanje izraženo u ovoj drugostupanjskoj odluci, ispitati je li prorogacijskom klauzulom povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu, te potom donijeti novu, pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

 

Samo napomene radi, obzirom da se u ovoj pravnoj stvari radi o radnom sporu, a za slučaj da sud prvog stupnja utvrdi da je ugovorenom klauzulom ne bi bilo povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu, za suđenje bi bio nadležan Općinski radni sud u Zagrebu, a u suprotnom se ima primijeniti odredba članka 65. ZPP-a prema kojoj je tužitelj izabrao sud mjesta rada.

 

U Splitu 2. rujna 2020.

 

Sutkinja:

Svjetlana Vidović

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu