Broj: Gzz 1/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari 1.tužiteljice A. L.₁ i 2.tužitelja A. L.₂, oboje iz Z., zastupanih po punomoćniku V. B., odvjetniku u Z., protiv 1.tužene Z. K. P. iz Z., i 2.tužene S. K. iz Z., obje zastupane po punomoćnici R. E., odvjetnici u Z., radi činidbe i trpljenja, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj G-DO-678/04 od 29. srpnja 2004., podignutog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2341/03 od 13. siječnja 2004., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-7202/97 od 22. veljače 2002., u sjednici održanoj 2. ožujka 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-7202/97 od 22. veljače 2002. ispravljene rješenjem tog suda broj P-7202/97 od 7. svibnja 2003. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženicama naloži s krova dijela zgrade tužitelja u Z., …, ukloniti njihove pokretne stvari, te zabraniti njima i članovima njihovih obitelji izlaženje i zadržavanje na krovu dijela te zgrade, te ujedno tužitelji obvezani naknaditi tuženicama parnični trošak od 2.623,00 kn.

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2341/03 od 13. siječnja 2004. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženice nisu odgovorile na zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

 

              Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

 

              Postupajući na temelju odredbe čl. 408. st. 1. ZPP-a i ograničavajući se na ispitivanje povreda koje je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske istaklo u svom zahtjevu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom Gzz-176/04 od 19. listopada 2006. bio djelomično prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti, te preinačio presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2341/03 od 13. siječnja 2004. i presudu Općinskog suda u Zagrebu broj P-7202/97 od 22. veljače 2002. ispravljenu rješenjem Općinskog suda u  Zagrebu broj P-7202/97 od 7. svibnja 2003. prihvativši tužbeni zahtjev u odnosu na 1.tuženu Z. K. P. kojim je traženo da 1.tužena s krova dijela zgrade tužitelja u Z., … ukloni sve svoje pokretne stvari, te se njoj i članovima njezine obitelji zabranjuje izlaženje i zadržavanje na krovu dijela zgrade tužitelja na navedenoj adresi i naloženo 1.tuženoj naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 4.493,00 kn, dok je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen ukoliko se odnosi na pobijane presude glede 2.tužene S. K..

 

Donoseći presudu broj Gzz-176/04 od 19. listopada 2006. ovaj sud je pošao od utvrđenja nižestupanjskih sudova:

 

- da su tužitelji zemljišnoknjižni vlasnici stambene zgrade u Z., …, u naravi prizemnog stana sa zapadne strane,

 

- da je 1.tužena zemljišnoknjižna vlasnica stana u toj zgradi na prvom katu desno, površine 119,80 m², sastojećeg od tri sobe, kuhinje, izbe, predsoblja, hodnika i balkona, s tim

 

- da balkon u naravi predstavlja otvorenu terasu koja ujedno predstavlja prohodni krov stana tužitelja,

 

- da otvorenu terasu – krov stana tužitelja koriste 1.tužena koja stanuje u svom stanu, dok 2.tužena živi na drugoj adresi i ne stanuje u stanu vlasništvo 1.tužene, no vodeći računa

 

- da je sporna terasa u naravi krov kuće tužitelja u odnosu na koju je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P-10750/81 od 25. veljače 1985. utvrđeno u odnosu na pravnog prednika 1.tužene da ista ne čini sastavni dio stana sada vlasništvo 1.tužene, kao i činjenice

 

- da nekretnina tužitelja, sastavni dio koje je sporna terasa nosi oznaku k.č.br. 3199/3 k.o. M., dok ona 1.tužene nosi oznaku k.č.br. 3199/5 k.o. M., te je

 

ocijenjeno da je tužbeni zahtjev u odnosu na 1.tuženu osnovan, pošto ona na temelju ugovora o prodaji stana nije mogla steći pravo na terasi koja pripada nekretnini tužitelja.

 

Povodom ustavne tužbe 1.tužene Odlukom broj U-III-20/2007 od 5. rujna 2009. Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu, ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-176/04 od 19. studenoga 2006. i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje smatrajući da je tom odlukom došlo do povrede ustavnog jamstva jednakosti 1.tužene pred zakonom propisano odredbom čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. Izraženo je pravno shvaćanje da je osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1.tužena ograničena u svojim vlasničkim ovlaštenjima bez pravne osnove u materijalnom pravu, čime da je povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva propisano odredbom čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

              U ponovljenom postupku, ispitujući pobijanu presudu u okviru razloga iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ovaj sud ne nalazi da bi pobijana presuda bila nerazumljiva, niti da je opterećena proturječnostima zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati, pa zaključuje da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

 

              Polazeći od Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-20/2007 od 5. ožujka 2009. u kojoj taj sud utvrđuje (!) da se u konkretnom slučaju radi o jednoj nekretnini, te izražava pravno shvaćanje da su na istoj tužitelji i 1.tužena kao vlasnici posebnih nekretnina istodobno i suvlasnici cijele nekretnine, rukovodeći se odredbom čl. 72. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) prema kojoj postoji obveza Vrhovnog suda Republike Hrvatske na poštivanje pravnog stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci kojom je ukinuta njegova presuda, u konkretnoj pravnoj stvari Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ne preostaje drugo nego zaključiti da je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno sve na temelju odredbe čl. 366. i čl. 388. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08), a za koje Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da je mjerodavno pravo koje se ima primijeniti u konkretnom slučaju, te odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj: 91/96, 114/01, 100/04 i 107/07) i čl. 128. Zemljišnoknjižnog poslovnika te odredbi Pravilnika o ustroju i vođenju knjiga položenih ugovora („Narodne novine“, broj: 42/09 i 16/94).

 

              Stoga je zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo odbiti kao neosnovan, te odlučiti kao u izrezi sve na temelju odredbe čl. 408. u svezi s odredbom čl. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 2. ožujka 2011.