1                            Poslovni broj: 2 UsI-741/2020-5

 

 

 

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja M. M. iz Ž., kojeg zastupa opunomoćenik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Ministarstva Financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, 1. rujna 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-23/18-01/579, URBROJ: 513-04-20-2 od 30. travnja 2020. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar KLASA: UP/I-416-02/16-01/1141, URBROJ: 513-07-16/2018-14 od 31. srpnja 2017.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/18-01/579, URBROJ: 513-04-20-2 od 30. travnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar KLASA: UP/I-416-02/16-01/1141, URBROJ: 513-07-16/2018-14 od 31. srpnja 2017.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga.

Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je nejasno koliko iznosi visina duga poreznog obveznika  te ukazuje na kontradiktornost isprava i evidencija porezne uprave jer je razlika između evidencije Porezne uprave i presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-138/16-82 od 17. ožujka 2017. u iznosu od 206.992,91 kn. Nadalje navodi da je na njegovom suvlasničkom dijelu nekretnine upisane u zk.ul.br. … k.o. Ž. još uvijek upisano založno pravo u korist Porezne uprave u iznosu od 78.242,98 kn unatoč navedenoj presudi Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji. Navodi i da tuženik malo primjenjuje odredbe Općeg poreznog zakona iz 2016. a malo odredbe Općeg poreznog zakona iz 2008. godine bez jasnog stava koje odredbe treba primijeniti. Tužitelj, sukladno članku 22. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima postavlja i zahtjev za naknadu štete zbog propusta u donošenju odluke o zastari. Slijedom svega navedenoga, predlaže sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, izvršiti otpis svakog iznosa poreznog duga preko iznosa od 173.393,36 kn, izvršiti brisanje založnog prava upisanog na suvlasničkom dijelu tužitelja na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. k.o. Ž. te naložiti tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u iznosu od 95.050,38 kn uz naknadu troška upravnog spora.  

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Dana 1. rujna 2020. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nisu pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik te je ista održana bez njihove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 96/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.).

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

Sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13.) , sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za povođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine duga jer je visina duga utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji, poslovni broj 25 P-138/16-82 od 17. ožujka 2017.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvidom u spis provedenog postupka sud je kao nesporno utvrdio da je tužitelj 15. travnja 2016. podnio zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga s osnove poreza, doprinosa i drugih javnih davanja. Predmetni zahtjev je odbijen rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-416-02/16-01/1141, URBROJ: 513-07-16/2017-07 od 28. prosinca 2017. na koje je tužitelj izjavio žalbu koju je drugostupanjsko tijelo uvažilo i poništilo navedeno rješenje od 28. prosinca 2017. i predmet vratilo na ponovni postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da nije nastupila zastara prava na naplatu dugovanja poreza na cestovna motorna vozila za koja je glavnica dugovanja utvrđena u 2005. godini, poreza i prireza na dohodak po godišnjoj poreznoj prijavi za koja je glavnica duga utvrđena u razdoblju od 2005. do 2010., članarina turističkim zajednicama za koju je glavnica utvrđena u razdoblju od 2005. do 2010., prihode od spomeničke rente za koje je glavnica utvrđena u razdoblju od 2005. do 2010., doprinosa H.O.K. za koje je glavnica utvrđena u razdoblju od 2005. do 2010.  i doprinosa dohotka, dobiti ili plaće H.O.K. za koje je glavnica utvrđena u razdoblju od 2005. do 2010.

Također je nesporno da je tijek zastare prekinut 12. studenog 2008. uručenjem tužitelju opomene KLASA: 415-01/2008-02/1889, URBORJ: 513-07-16-03/2008-01 od 3. studenog 2008.

Nesporno je utvrđeno i da je dana 29. travnja 2010. podnesen prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave te je parnični postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Vukovaru, Stalnom službom u Županji okončan presudom poslovni broj 25 P-138/16-82 od 17. ožujka 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-229/17-3 od 27. rujna 2017. i kojom je određen opseg prava i obveza iz predmetnog porezno-dužničkog odnosa čiji je sastavni dio i predmetno dugovanje.

Člankom 197. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16. – u daljnjem tekstu: OPZ) propisano je da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: Opći porezni zakon), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. I IX. Općeg poreznog zakona, dovršiti prema odredbama toga Zakona (stavak 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema Odredbama Općeg poreznog zakona u kojima j do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona (stavak 2.).

Odredbom članka 198. OPZ propisano je kako stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Opći porezni zakon, dok je člankom 199. OPZ-a propisano da isti stupa na snagu 1. siječnja 2017.

Člankom 94. stavkom 9. Općeg poreznog zakona propisano je kako u slučaju kada se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

Stavkom 12. istoga članka Općeg poreznog zakona propisano je da ukoliko Općim poreznim zakonom nije drukčije uređeno, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Prema odredbi članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona, apsolutna zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći. Isto tako, i prema odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Odredbom članka 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) propisano je kako sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

Uzimajući u obzir navedenu odredbu Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da sve tražbine utvrđene sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon predviđa kraći zastarni rok kao i činjenicu da je dugovanje tužitelja utvrđeno presudom poslovni broj 25 P-138/16-82 od 17. ožujka 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-229/17-3 od 27. rujna 2017. pravilno su i prvostupanjsko tijelo i tuženik u pobijanom rješenju od 30. travnja 2020. utvrdili kako su predmetne tražbine, nove tražbine iz novonastalih obveznih odnosa, koje stupaju na mjesto dosadašnjih spornih tražbina, odnosno obveza, te stoga za njih ne vrijede zastarni rokovi koji su vrijedili za prijašnje tražbine koje su predmet spora, odnosno ne vrijede zastarni rokovi propisani člankom 94. i 96. Općeg poreznog zakona, nego se zastarni rok propisan člankom 233. Zakona o obveznim odnosima, a koji se odnosi na tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom. Stoga su i prvostupanjsko tijelo i tuženik u pobijanom rješenju pravilno utvrdili kako od pravomoćnosti presude poslovni broj 25 P-138/16-82 od 17. ožujka 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-229/17-3 od 27. rujna 2017. do donošenja prvostupanjskog rješenja od 31. srpnja 2017. nije protekao rok od 10 godina odnosno da za predmetnu tražbinu nije nastupila zastara prava na naplatu.

Nije od utjecaja na drugačije odlučivanje o ovoj upravnoj stvari niti navod tužitelja kako je nejasno koliko iznosi visina njegovog duga budući da je predmet ovog upravnog spora odlučivanje o zahtjevu tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu predmetnog duga.

Slijedom navedenoga, ovaj sud prigovore tužitelja smatra neosnovanima te je primjenom odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki 1. izreke ove presude.

U pogledu zahtjeva tužitelja za naknadom štete, odredbom članka 22. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se uz glavni zahtjev može zahtijevati povrat stvari i naknada štete koju je počinio tuženik. Riječ je dakle, o akcesornom zahtjevu koji ne može samostalno egzistirati bez glavnog tužbenog zahtjeva, pri čemu je u ovoj upravnoj stvari razvidno da tužbeni zahtjev neosnovan pa nisu ispunjeni procesni uvjeti za meritornim odlučivanjem o zahtjevu za naknadu štete.

S obzirom da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom sam snosi troškove spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom 2.

 

U Osijeku 1. rujna 2020.

 

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).