- 1 -              Rev-x 768/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 768/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja K. T. i II-tužiteljice T. T., oboje iz O., koje zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., protiv I-tuženika C. O., Ustanova socijalne skrbi, O., i II-tuženice Biskupije Đ. ..., Đ., koje zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik u O., odlučujući o reviziji I i II-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-x-5/2013-2 od 24. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2333/01-119 od 4. srpnja 2012., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I-tužitelja K. T. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-x-5/2013-2 od 24. travnja 2014. u odnosu na odluku o glavnoj stvari, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija I-tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, kao nedopuštena.

 

Odbacuje se revizija II-tužiteljice T. T. kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je I-tuženiku isplatiti I-tužitelju na ime naknade nematerijalne štete 257.100,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2000. do isplate, na ime naknade materijalne štete za tuđu pomoć i njegu 3.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2000. do isplate, iznos od 1.029,00 kn na ime novčane materijalne štete sa zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2000. do isplate, na ime izgubljene zarade ukupan iznos od 434.744,78 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu presude, koji iznos se umanjuje za 30%, prema utvrđenom omjeru doprinosa I-tužitelja, te na ime rente iznos od 1.804,60 kn mjesečno počevši od 1. siječnja 2010. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog obroka do isplate, s tim da dospjele obroke plati odjednom, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do svakog 15-tog u mjesecu.

 

Nadalje, I-tuženiku je naloženo isplatiti II-tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete iznos od 252.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2000. do isplate, 3.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2000. do isplate, na ime novčane materijalne štete iznos od 653,00 kn te na ime izgubljene zarade 1.055,46 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke, dok su s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelji odbijeni (točka I. izreke).

 

U odnosu na II-tuženika tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu za naruženost u iznosu do 30.000,00 kn, dok je preinačena u pobijanom odbijajućem i dosuđujućem dijelu, te je I i II-tuženicima naloženo solidarno isplatiti I-tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 311.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate, na ime izgubljene zarade 162.941,54 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke, na ime izgubljene zarade za prosinac 2009. iznos od 1.443,68 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2020. do isplate, na ime materijalne štete zbog troškova liječenja iznos od 1.029,00 kn sa zateznom kamatom od 24. srpnja 2000. do isplate, na ime rente svako mjesečni iznos od 1.443,68 kn počevši od 1. siječnja 2010. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog iznosa do isplate, s tim da dospjele obroke plate odjednom, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

 

Tuženicima je također naloženo solidarno isplatiti II-tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete 252.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2012. do isplate, na ime naknade materijalne štete po osnovi troškova smještaja iznos od 653,00 kn sa zateznom kamatom od 3. svibnja 2000. do isplate, na ime izgubljene zarade iznos od 1.073,46 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke.

 

U preostalom dijelu, u odnosu na visinu nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova I-tužitelja u iznosu od 8.000,00 kn, u dijelu kojim je predloženo umanjenje za 30% na ime doprinosa I-tužitelja, te za izgubljenu zaradu u iznosu od 199.908,75 kn, tužbeni zahtjev je odbijen.

 

Odbijen je i zahtjev II-tužiteljice za isplatu naknade štete u iznosu od 1.600,00 kn po osnovi tuđe pomoći i njege.

 

Tuženicima je naloženo solidarno isplatiti tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 21.224,00 kn.

 

Tužitelji podnose reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti drugostupanjsku odluku u smislu revizijskih navoda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana i djelomično nedopuštena, dok je revizija II-tužiteljice nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju II-tužiteljice:

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i članka 373.b ZPP-a.

 

Budući da u ovom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda u odnosu na II-tužiteljicu donesena prema odredbama članka 373.a i članka 373.b ZPP-a, pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

U ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na II-tužiteljicu ne prelazi 200.000 kn pa nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz članka 382. stavak 1. točka 1 ZPP-a.

 

Kako II. tužiteljica reviziju nije podnijela pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a i u odnosu na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, to revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati niti u smislu te odredbe.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a reviziju II-tužiteljice valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na reviziju I-tužitelja:

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji I-tužitelja prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se nižestupanjske presude u svemu mogu ispitati budući da sadrže jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

I-tužitelj revizijom osporava činjenično utvrđenje i zaključke nižestupanjskih sudova o tome da ne postoji njegov doprinos šteti, iznoseći pritom svoje viđenje činjenične situacije, te analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su ti revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi, to takvi prigovori u smislu odredbe članka 385. ZPP-a nisu uzeti u razmatranje od strane revizijskog suda.

 

U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je ona pogrešna uz tvrdnju da sudovi uopće nisu cijenili dopunsko očitovanje vještaka dr. I. S. prema kojem, u slučaju da je tužitelj upućen infektologu dana 31. ožujka 2000., lijekovi ne bi imali nikakvu učinkovitost. Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama su za ovaj revizijski sud uvjerljivi i logični budući su utemeljeni na pravilnoj prosudbi izvedenih dokaza i stanju spisa, s tim da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili i mišljenje navedenog vještaka.

 

U tom smislu valja istaknuti da su vještaci s medicinskog fakulteta (među kojima i dr. I. S.) ostali kod ocjene iz nalaza i mišljenja pri čemu su bili suglasni da je I-tužitelj doprinio svojim oštećenjima za 30%, (nakon čega je pribavljen zdravstveni karton tužitelja) s tim da daljnjih dokaznih prijedloga u odnosu na vještačenje nije bilo.

 

Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju revident opisno upire.

 

Predmet spora je zahtjev I i II-tužitelja za naknadu štete koja im je nastala zbog konzumiranja zdravstveno neispravnih domaćih kobasica.

 

U revizijskom dijelu postupka sporna je visina dosuđene naknade materijalne štete, te I-tužiteljev doprinos šteti.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je I-tužitelj u ožujku 2000. u mesnici C. na ... tržnici kupio suhe kobasice,

 

- da je I-tužitelj isti dan konzumirao kobasice,

 

- da su se kod I- tužitelja pojavile zdravstvene tegobe zbog zaraze trihinelom,

 

- da je zdravstveno neispravne kobasice proizveo I-tuženik,

 

- da je kod I-tužitelja konzumiranje zaraženih kobasica za posljedicu imalo neuobičajeno teški oblik trihineloze s upalom mozga, žarišnim neurološkim ispadima (epilepsija) i izrazitim psihoorganskim sindromom sa znacima lezije piramidnog puta, a koji je zaostao u srednjem stupnju,

 

- da je tužitelj fizičke bolove jakog intenziteta trpio dva dana, srednjeg sedam dana, slabe bolove još četrnaest dana, te povremene slabe fizičke bolove u trajanju od četiri do pet sati dnevno idućih šest mjeseci,

 

- da je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta pri prijemu na liječenje u svezi simptoma oštećenja mozga, a nakon toga je zbog dezorijentiranosti i sužene svijesti teško procijeniti doživljaj straha, nakon ponovnog uspostavljanja stanja svijesti pretrpio sekundarni strah jakog intenziteta u ukupnom trajanju od dva do tri dana, a u svezi bolesti i očekivanim posljedicama, ishodom liječenja, budućom egizstencijom i sl., srednjeg intenziteta 14 dana, te slabiji strah tri mjeseca,

 

- da je životna aktivnost I-tužitelja umanjena je za 70%,

 

- da iz vještačenja provedenog po Medicinskom fakultetu u O. proizlazi da bi u slučaju da je poslušao savjet svog liječnika i javio se infektologu za vrijeme crijevnog stadija bolesti I-tužitelj mogao dobiti terapiju lijekom Mebendazol, čime vjerojatno ne bi mogao izbjeći razvoj tkivnog stadija bolesti i širenja ličinki u mozak, ali bi vjerojatno bolest bila blaža, oštećenja mozga manja te posljedice bolesti lakše, te da je stoga tužitelj pridonio težini posljedica svoje bolesti oko 30%,

 

- da prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka razlika između bolovanja i plaće koju bi I-tužitelj primao da je radio od svibnja 2000. do svibnja 2003., kao i dalje od lipnja 2003. do studenog 2009. razlika mirovine i plaće koju bi I-tužitelj primao, iznosi 232.773,63 kn.

 

S obzirom na takva činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96 i 88/01 - dalje: ZOO) utvrdio da I-tužitelju pripada naknada nematerijalne štete i to za fizičke bolove u iznosu od 18.000,00 kn, za strah od 35.000,00 kn i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 315.000,00 kn. Ovi iznosi su umanjeni prema utvrđenom omjeru doprinosa I-tužitelja vlastitoj šteti u omjeru od 30%.

 

Drugostupanjski sud preinačuje odluku suda prvog stupnja, ocjenjujući da primjenom odredbe članka 200. ZOO-a I-tužitelju pripada naknada za fizičke bolove u iznosu od 10.000,00 kn, za strah od 35.000 kn i duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti u iznosu od 400.000,00 kn, koje iznose umanjuje prema utvrđenom doprinosu I-tužitelja.

 

Odluku drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Kako je već rečeno, neprihvatljivi su navodi revidenta kojima osporava ocjenu doprinosa vlastitoj šteti (članak 192. ZOO). Naime, kod utvrđenja nižestupanjskih sudova da bi, u slučaju da se prema uputi liječnika tužitelj na vrijeme javio infektologu, tj. za vrijeme crijevnog stadija bolesti kada je mogao dobiti terapiju lijekom Mebendazol, čime vjerojatno ne bi mogao zbjeći razvoj tkivnog stadija bolesti i širenja ličinki u mozak, ali bi vjerojatno bolest bila blaža, oštećenja mozga manja te posljedice bolesti lakše, pravilan je i zaključak sudova da je I-tužitelj pridonio težini posljedica svoje bolesti za 30%. Dakle, protivno navodima revidenta, u konkretnom slučaju  jedino je prihvatljivo zaključiti da je I-tužitelj takvim (ne) postupanjem doista doprinio nastanku svoje štete, pritom je pravilna i ocjena nižestupanjskih sudova o visini tog doprinosa (30%).

 

I-tužitelj pobija i visinu  dosuđenog iznosa nematerijalne štete upirući na posljedice koje trpi zbog predmetnog štetnog događaja. Međutim, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i prema ocjeni revizijskog suda, iznos od 445.000,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbe članka 200. ZOO-a, što je ujedno sukladno kriterijima za određivanje visine neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Revident pobija i odluku o visini materijalne štete, međutim tek paušalno navodeći da „prigovara visini pojedinih iznosa koje mu je sud dosudio na ime materijalne štete“. Time nije u smislu odredbe članka 386. ZPP-a određeno naveo revizijske razloge. Stoga se u tom dijelu pobijana odluka uopće nije mogla ispitivati.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju I-tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari i presuditi kao u izreci.

 

Glede odluke o troškovima postupka, valja istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju I-tužitelja podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.