Poslovni broj: 6 UsI-226/2020-8

 

 

 

 

 

 

 

    Poslovni broj: 6 UsI-226/2020-8

 

             

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja A. B. d.o.o., L., kojeg zastupa direktor R. B., odnosno opunomoćenica K. P., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa K. T., službena osoba, radi poreznog nadzora, 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I.                    Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/17-01/208, URBROJ: 513-04-19-2 od 15. studenog 2019. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, KLASA: UP/I-471-02/17-01/26, URBROJ: 513-07-27-01/17-09 od 23. ožujka 2016.

II.                 Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

             

Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, KLASA: UP/I-471-02/17-01/26, URBROJ: 513-07-27-01/17-09 od 23. ožujka 2016. (ispravno: 2017.), koju očitu pogrešku u pisanju prvostupanjsko tijelo treba otkloniti primjenom odredbe članka 104. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 4/09), kojim je tužitelju utvrđena porezna osnovica u iznosu od 2.365.541,53 kn, obveza plaćanja manje obračunatog poreza na dobit za 2015. godinu u iznosu od 473.108,30 kn i kamate u iznosu od 30.564,96 kn; Tužitelju se nalaže da uplati navedeni porez na dobit na za to propisane račune kao i da uplati kamate na manje obračunati i uplaćeni porez na dobit od dana dospijeća do 24. veljače 2017. u iznosu od 30.564,96 kn te da obračuna i uplati daljnje kamate na nepravodobno uplaćeni porez na dobit za razdoblje od 25. veljače 2017. do dana uplate; Tužitelju se nalaže da po ovom rješenju provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koje se odnose na uvećanje porezne osnovice, odnosno poreza na dobit; Tužitelj je dužan izvršiti navedeno rješenje u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti.

 

Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje tuženika smatra nezakonitim zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je pogrešno utvrđen prihod za PDV u iznosu od 56.902,50 kn. Naime, u pobijanom rješenju navodi se da je tužitelj kupio samoistovarno vozilo Dumper Terex 27, u vrijednosti od 284.512,50 kn, od čega je osnovica 227.610,00 kn i PDV u iznosu od 66.902,50 kn i po istome koristio pretporez za mjesec travanj 2015. Prodaja istoga vozila uslijedila je odmah slijedećeg dana (nakon kupovine) trgovačkom društvu D. d.o.o. S. u vrijednosti od 227.610,00 kn. Poreznim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj formiranjem prodajne cijene u iznosu nižim od nabavne za vrijednost obračunatog i plaćenog PDV-a, propustio sučeliti financijske odljeve s financijskim priljevima te na opisani način netočno prikazao poreznu osnovicu poreza na dobit tekuće godine i tako onemogućio priljev novčanih sredstava kojima bi se stvarala nova vrijednost u iznosu od 56.902,50 kn. Tužitelj smatra ovakav zaključak poreznih tijela neutemeljenim, te smatra da je trebalo primijeniti odredbu članka 33. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost prema kojoj se u poreznu osnovicu ne uračunava PDV. Neosnovanim smatra i navod tuženika da za ovu upravnu stvar nije mjerodavan Zakon o porezu na dodanu vrijednost. Navodi da je s tvrtkom kupcem D. d.o.o. u dugogodišnnjoj korektnoj poslovnoj suradnji, te da je cijena dijelom formirana i kao oblik pogodovanja navedenom društvu, o čemu prilaže i dokaze (račune prethodnih transakcija s navedenim društvom). Nadalje ističe da je u postupku nadzora tužitelj predočio odluku o uporabi financijskog dobitka financijske godine 2015., prema kojoj je Skupština odlučila da će ostvarenu dobit utvrđenu u godišnjem financijskom izvješću u iznosu od 2.060.364,52 kn upotrijebiti za povećanje temeljnog kapitala u iznosu od 2.000.000,00 kn. Dana 19. travnja 2016. tužitelj je sa R. B. zaključio kupoprodajni ugovor u kojem je tužitelj kao kupac kupio nekretninu u upisanu u zk.ul… k.o. L., kuća, dvorište, oranica i šuma na adresi V. N., L. Navodi da je tijekom upravnog postupka obavljen očevid predmetne nekretnine kojim je utvrđeno da se djelatnost društva ne obavlja na navedenoj adresi te da je objekt u takvom stanju da niti jedna prostorija nije prenamijenjena poslovnoj svrsi.  Tužitelj smatra da je tuženik vezano za ovu reinvestiranu dobit pogrešno primijenio odredbe Zakona o porezu na dobit, a prema kojem se ista definira kao ostvarena dobit iskorištena za povećanje temeljnog kapitala i unesena u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta.  Ističe da je kupovina predmetne nekretnine predstavljala poslovnu priliku s ciljem otvaranja prenoćišta, odnosno hotela za potrebu tranzitnih putnika u blizini autoceste. Dodaje da se broj radnika tužitelja od 2015. godine samo povećavao te da tužitelj nikada nije smanjio broj djelatnika zbog čega su ispunjeni zakonski uvjeti korištenja porezne olakšice. Tužitelj se poziva na odredbu članka 12. a. Pravilnika o porezu na dobit i članka 6. stavka 1. i 5. Zakona o porezu na dobit. Smatra da porezna tijela nisu postupila sukladno odredbi članka 6. Općeg poreznog zakona, budući da je tužitelj zakonito svoju dobit reinvestirao i proveo odgovarajuća knjiženja te prijave Poreznoj upravi i Sudskom registru. Za predmetnu nekretninu podnesen je zahtjev za legalizaciju nekretnine, izrađen projekt za koji je tvrtki SB I. d.o.o. plaćen iznos od 10.000,00 kn te je ishođeno rješenje o izvedenom stanju. U travnju 2017. plaćena je i naknada za nezakonito izgrađenu građevinu od 17.203,63 kn, a u svibnju 2016. je plaćen porez na promet nekretnina u iznosu od 100.000,00 kn. Sporan je i zaključak tuženika da nije vidljivo da tužitelj ne koristi predmetnu nekretninu u poslovne svrhe, jer nije jasno što bi se točno trebalo smatrati korištenjem nekretnine u poslovne svrhe, niti je jasno što znači da je predmetna nekretnina neprilagođena obavljanju djelatnosti. Tužitelj prilaže kao dokaze račune koje je izdavao svojim radnicima na ime najamnine soba, prostorija poslovne nekretnine u L. Naime, iako je porezni nadzor stekao dojam da u predmetnoj nekretnini nitko ne boravi, ističe se da se predmetna nekretnina nalazi blizu autoceste te je prijevoznicima, a kojom se djelatnošću tužitelj pretežito bavi, vrlo interesantna i pristupačna. Ističe da je predmetnu nekretninu kupio za 2.000.000,00 kn iako je ista procijenjena na 2.500.000,00 kn.

 

Stoga, tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da mu se naknadi trošak upravnog spora.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Stoga tuženik predlaže da sud presudom odbije tužbeni zahtjev.

Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim sudom je održana javna rasprava 25. kolovoza 2020. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, zakonskog zastupnika tužitelja kao i prokuristice društva Z. Dž. B., a na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika društva koji je naveo u odnosu na kupovinu samoistovarnog vozila Dumper Terex 27 da je društvo tužitelja poslovno povezano i s prodavačem vozila odnosno tvrtkom M. d.o.o kao i sa kupcem D. d.o.o. (S.), što je utjecalo na formiranje cijene vozila. U odnosu na navod tuženika o korištenju prihoda kao reinvestirane dobiti naveo je da je na savjet knjigovođe (tada još nenaplaćenu dobit) odlučio reinvestirati u nekretninu upisanu u z.k.ul… k.o. L. u odnosu na koju je naknadno ishodio i građevinsku dozvolu, te nije osporavao da u trenutku vršenja nadzora nekretnina nije bila prenamijenjena poslovnoj svrsi. Navodi da je predmetna nekretnina u trenutku vršenja očevida bila u poslovnoj funkciji na način da se u prizemlju nalazilo skladište, a na katu sobe uređene za spavanje radi iznajmljivanja. Daljnji je plan dogradnja restorana koji bi služio predmetnoj nekretnini. U svrhu reinvestiranja potrošeno je više od 100.000,00 kuna.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu upravnog spora te spisu upravnog postupka, pa je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Uvidom u spis upravnog postupka razvidno je da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Slavonija i Baranja kod tužitelja obavilo porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015., a o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471-02/17-01/26, URBROJ: 513-07-27-01/17-03 od 27. veljače 2017.

Tijekom nadzora utvrđeno je da je tužitelj utvrdio poreznu osnovicu u iznosu od 2.365.541,53 kn i time manje obračunao poreznu obvezu po stopi od 20 % za 473.108,30 kn. Do povećanja porezne osnovice došlo je iz nekoliko razloga, a ovaj će se sud baviti samo onima koje tužitelj smatra spornima u svojoj tužbi.

Dakle, tužitelj je od tuzemnog poreznog obveznika 27. travnja 2015. kupio samoistovarno vozilo Dumper Terex TA 27, po ulaznom računu koji je i platio isti dan kada mu je isporuka i obavljena te je koristio pravo na pretporez u iznosu od 56.902,50 kn za razdoblje travanj 2015., sukladno odredbama članaka 57. do 62. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14.). Potom je tužitelj navedeno vozilo idući dan, 28. travnja 2015., prodao kupcu u zemlju izvan Europske unije, društvu D. d.o.o., L., S., formirajući prodajnu vrijednost umanjenu za porez na dodanu vrijednost. Porezna su tijela stoga utvrdila da je provođenjem poslovne politike na opisani način, stavljanjem određenog kupca u povoljniji položaj, odnosno umanjujući financijsku imovinu društva preferiranjem određenog dobavljača, poklanjajući mu financijsku imovinu koju potom nadoknađuje iz državnog proračuna, tužitelj postupio suprotno pažnji dobrog gospodarstvenika te je propustio poduzeti mjere po kojima bi profit bio primarni cilj ostvarenja dobrih poslovnih rezultata.

Sud, sukladno navedenom, smatra osnovanim zaključak poreznih tijela da je tužitelj postupio protivno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13. i 143/14.), prema kojoj je porezna

 

osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona. Na takav način tužitelj je, formirajući prodajnu cijenu nižu od nabavne za vrijednost obračunatog i plaćenog poreza na dodanu vrijednost, propustio sučeliti financijske odljeve s financijskim priljevima i netočno (odnosno manje) iskazao oporezivu osnovicu poreza na dobit. Dakle, tužitelj pogrešno smatra da se ovdje treba primijeniti odredba članka 33. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost prema kojoj se u poreznu osnovicu ne uračunava PDV, budući da se ovdje radi o utvrđivanju porezne osnovice poreza na dobit i sučeljavanju financijskih odljeva s financijskim priljevima.

Nisu od utjecaja na odlučivanje tužbeni navodi da je tužitelj u dugogodišnjoj poslovnoj suradnji i s tvrtkom prvobitnim prodavačem predmetnog vozila odnosno tvrtkom M. d.o.o., kao i sa tvrtkom kupca D. d.o.o. (S.), obzirom da je gospodarska bit provedenog posla izvedena s ciljem umanjenja porezne osnovice.

Nadalje, tužitelj je za 2015. godinu umanjio osnovicu poreza na dobit za dva milijuna kuna. Naime, Skupština društva tužitelja je, prema Odluci od 30. travnja 2015. o uporabi dobitka financijske godine 2015., koju je tužitelj tijekom poreznog nadzora predočio, odlučila da će ostvarenu dobit u 2015. godini, utvrđenu u godišnjem financijskom izvješću u iznosu od 2.060.364,52 kn, upotrijebiti za povećanje temeljnog kapitala u iznosu od 2.000.000,00 kn i isplatu dobitka u iznosu od 60.364,52 kn. Za napomenuti je da je navedena Odluka datirana na 30. travnja 2015., a da se odnosila na ukupno ostvarenu dobit na kraju financijskog razdoblja 2015. godine u iznosu od 2.060.364,52 kn.

Prema odredbi članka 6. stavku 1. točki 6. Zakona o porezu na dobit, porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona smanjuje se za reinvestiranu dobit, osim ako nije ostvarena iz bankarskog odnosno financijskog nebankarskog sektora. Prema stavku 5. istog članka, u smislu stavka 1. točke 6. ovoga članka, reinvestiranom dobiti smatra se ostvarena dobit poreznog razdoblja iskorištena za povećanje temeljnog kapitala sukladno posebnim propisima, koja je jednaka iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta i za koju se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama ovoga Zakona. Prema stavku 6. istog članka, porezni obveznik koji smanjuje poreznu osnovicu sukladno stavku 1. točki 6. ovoga članka mora u roku od šest mjeseci nakon isteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit dostaviti nadležnoj ispostavi Porezne uprave dokaz da je izvršio povećanje temeljnog kapitala i to ostvarenom dobiti poreznog razdoblja za koje je iskazao smanjenje porezne osnovice, a minimalno u iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu, tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, prema stavku 5. ovoga članka.

Sukladno odredbi članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14. i 157/14.), pravo na umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit prema članku 6. stavku 1. točki 6. i stavku 5. Zakona mogu ostvariti porezni obveznici koji su u poreznom razdoblju ostvarili dobit prije uvećanja i umanjenja prema članku 5. stavku 1. Zakona ukoliko je: 1. tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, izvršeno investiranje u dugotrajnu imovinu prema članku 6. stavku 5. Zakona, 2. tijekom poreznog razdoblja za koje se podnosi porezna prijava, te u trenutku podnošenja prijave poreza na dobit ili podnošenja druge vjerodostojne dokumentacije, zadržan broj radnika utvrđen na početku toga razdoblja, 3. dobit ili dio dobiti poreznog razdoblja za koje se podnosi prijava poreza na dobit uporabljena za povećanje temeljnog kapitala, a minimalno u iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu tijekom toga poreznog razdoblja, 4. u sudskom registru, sukladno posebnim propisima, upisano povećanje temeljnog kapitala u visini reinvestirane dobiti odnosno minimalno u visini izvršenih investicija, 5. dobit ostvarena izvan bankarskog odnosno financijskog nebankarskog sektora. Porezni obveznik koji iskazuje umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit dostavlja uz

 

prijavu poreza na dobit: 1. popis nabavljene dugotrajne imovine i vjerodostojnu dokumentaciju o izvršenim investicijama u dugotrajnu imovinu, 2. dokaz da je u sudskom registru upisano povećanje temeljnog kapitala u visini reinvestirane dobiti ili najkasnije u roku od 6 mjeseci od proteka roka za podnošenje prijave poreza na dobit, i 3. izjavu da temeljem istih izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu ne koristi porezne poticaje prema Zakonu u poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja uz popis dugotrajne imovine uključene u projekte prema tom Zakonu. Porezni obveznik koji ne dostavi dokaz iz članka 6. stavka 6. Zakona i stavka 2. točke 2. ovoga članka u propisanom roku ili smanji broj radnih mjesta, obvezan je izvršiti ispravak prijave poreza na dobit za razdoblje u kojem je iskazao umanjenje porezne osnovice. Pri utvrđivanju prava na umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit, porezni obveznik, uz dokaz i u roku iz članka 6. stavka 6. Zakona i stavka 2. točke 2. ovoga članka, dostavlja odluku o uporabi dobiti ostvarene u poreznom razdoblju za koju se podnosi prijava poreza na dobit, uključivo i dobit koja se reinvestira, te pregled stanja kapitala i rezervi nakon što je u sudskom registru proveden postupak povećanja temeljnog kapitala reinvestiranom dobiti. U slučaju kada je umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit iskazano u iznosu ostvarene dobiti poreznog razdoblja utvrđene prema stavku 1. ovoga članka, pri čemu porezna obveza nastaje isključivo na temelju propisanih uvećanja porezne osnovice, tada dokaz iz stavka 2. točke 2. ovoga članka može biti utvrđen u iznosu reinvestirane dobiti umanjene za poreznu obvezu. U smislu članka 6. stavka 5. Zakona, dugotrajna imovina je dugotrajna materijala i nematerijalna imovina utvrđena prema računovodstvenim standardima, upisana u poslovnim knjigama i stavljena u uporabu te ukoliko se rashodi po osnovi korištenja te imovine utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama Zakona. Ukoliko imovina iz stavka 6. ovoga članka, u koju je investirano u razdoblju iz stavka 1. točke 1. ovoga članka, nije stavljena u upotrebu na zadnji dan poreznog razdoblja ili do podnošenja porezne prijave zbog toga što je investicija poreznog obveznika u tijeku, može se pod propisanim uvjetima iz ovoga članka priznati pravo na umanjenje porezne osnovice. Porezni obveznik je dužan dostaviti svu dokumentaciju iz stavka 2. ovoga članka, a te investicije ne može uključiti u reinvestiranu dobit u idućem poreznom razdoblju. U smislu članka 6. stavka 1. točke 6. Zakona, bankarski odnosno financijski nebankarski sektor obuhvaća porezne obveznike koji su osnovani u skladu s posebnim propisima i koji su od nadležnih tijela dobili odobrenje za pružanje bankovnih i/ili financijskih usluga ili većinu prihoda stječu od obavljanja financijskih usluga, kao što su: kreditne institucije, financijske institucije, kreditne unije, investicijska društva, društva za osiguranje i reosiguranje, leasing društva, institucije za platni promet i institucije za elektronički novac i druge pravne osobe koje obavljaju financijske usluge ili usluge vezane za osiguranje i sl. Umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit neće se priznati ako porezni obveznik naknadno: 1. smanji temeljni kapital koji je povećan reinvestiranom dobiti i izvrši isplate članovima društva i/ili ako se smanjenje temeljnog kapitala izvrši radi povećanja ili smanjenja drugih stavki kapitala i rezervi koje u budućim poreznim razdobljima omogućavaju isplatu dobiti, ili 2. smanji broj radnih mjesta prije isteka roka iz članka 6. stavka 7. Zakona. Odredbe stavka 9. ovoga članka primijenit će se ako naknadno dođe do smanjenja temeljnog kapitala i u slučaju nastanka promjena iz članka 18. i 19. Zakona i/ili u slučaju promjene strukture vlasništva. Porezni obveznik koji je izvršio reinvestiranje i njegov pravni slijednik, obvezni su Poreznoj upravi dostaviti obavijest o smanjenju temeljnog kapitala i to najkasnije do podnošenja prijave poreza na dobit za porezno razdoblje u kojem je izvršeno smanjenje temeljnog kapitala.

Odredba članka 66. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16.) propisuje da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za

 

knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.). Knjiženja i druga evidentiranja ne smiju se mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi. Ne smiju se obaviti ni izmjene takvog značaja da je neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno (stavak 5.).

Opći porezni zakon  odredbom članka 88. propisuje da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

Iz kupoprodajnog ugovora od 19. travnja 2016., razvidno je da su R. B. iz L., kao prodavatelj i društvo A. B. d.o.o. L., zastupano po R. B., direktoru društva, zaključili ugovor kojim je prodavatelj prodao svoju nekretninu, upisanu u zk.ul… k.o… L., u naravi kuća, dvorište, oranica i šuma na adresi V. N., L. za cijenu od 2.000.000,00 kn. Prema članku 4. ovog ugovora, u posjed nekretnina, kupac stupa odmah po potpisivanju ugovora.

Povećanje temeljnog kapitala na temelju reinvestiranog dobitka u iznosu od 2.000.000,00 kn upisano je u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj: Tt-16/6425-2 od 6. rujna 2016.

Porezno je tijelo tijekom nadzora, 9. siječnja 2017., dopisom od tužitelja zatražilo obavijest o činjenicama bitnim za oporezivanje za 2015. godinu, između ostalog podatke o poslovnim prostorima u vlasništvu društva te ugovore o zakupu ukoliko postoje iznajmljeni poslovni prostori.

Tužitelj je 11. siječnja 2017. dostavio pisano očitovanje u kojem je naveo da je društvo tužitelja vlasnik zgrade u L., a što za 2015. godinu nije točno, obzirom da je navedeni kupoprodajni ugovor sklopljen 19. travnja 2016., zbog čega je porezno tijelo zatražilo od tužitelja izjavu u kojoj će navesti tko i za koje svrhe i u kojem razdoblju je tijekom 2015. godine koristio objekt na navedenoj adresi. Tužitelj je potom izjavio da je sjedište društva u 2015. godine bilo u L.

Porezno je tijelo utvrdilo da je predmetna nekretnina bila tada u vlasništvu R. B. koji je imao obvezu platiti porez na dohodak od najma poslovnog prostora društvu tužitelja i prijaviti Poreznoj upravi, što nije učinjeno.

Tužitelj je potom izjavio da je društvo tužitelja preuzelo predmetnu nekretninu u studenom 2015., po potpisivanju ugovora te da se u prizemlju koristi ured i WC na katu, a da je ostatak zgrade, izuzev sobe na katu i kupaonice, skladište.

U spisu upravnog postupka je priložen predugovor datiran na 5. studeni 2016., dakle, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, a tužitelj je naknadno, nakon napomene poreznog tijela, putem elektronske pošte dostavio primjerak predugovora s izmijenjenim datumom, sada 5. studeni 2015.

Navedena je izjava tužitelja u suprotnosti s člankom 4. navedenog kupoprodajnog ugovora od 19. travnja 2016., prema kojoj u posjed nekretnina, kupac stupa odmah po potpisivanju ugovora.

Isto tako, izjava je u suprotnosti i s Ugovorom o najmu stana od 1. listopada 2015. prema kojem R. B. kao najmodavac iznajmljuje stan u L., u prizemlju, najmoprimcu M. P., na šest mjeseci. Dakle, stan, suprotno gore navedenim tvrdnjama tužitelja o preuzimanju nekretnine i posjedu, nije iznajmio tužitelj, već R. B.

Nadalje, iz Elaborata o procjeni tržišne vrijednosti predmetne nekretnine od 29. ožujka 2016. i priložene fotodokumentacije, nije razvidno da je tužitelj namijenio bilo koju prostoriju

 

 

predmetne nekretnine za funkcije svog poslovanja, bilo kao skladište ili ured, a što je kasnije također potvrđeno očevidom.

Osim dokaza o provođenju legalizacije predmetne nekretnine, tužitelj je dostavio i idejni projekt tvrtke SB I. d.o.o. od rujna 2016. po kojem je tužitelj kao investitor naručio izradu projekta za poslovnu građevinu – radionicu za održavanje vozila s pratećim sadržajima: izložbenim prostorom, uredom, čajnom kuhinjom, sanitarnim čvorom i garderobom.

Dakle, tužitelj nije naručio izradu projekta prenoćišta – hotela, a što je tvrdio da je svrha investicije.

Porezno je tijelo na adresi predmetne nekretnine 10. veljače 2017. obavilo očevid prilikom kojeg je utvrđeno da niti jedna prostorija te nekretnine nije prenamijenjena poslovnoj svrsi. Kako se navodi u zapisniku od 27. veljače 2017., prostorija koja je predočena kao kancelarija, nalazi se u prizemlju kuće i u istoj niti jedan uređaj nije u funkciji, a na podu su razbacani registratori, u kojima je, prema izjavi direktora društva, dokumentacija o poslovanju od osnivanja društva. Prizemlje je nedovršeno, u većini prostorija nema unutarnje stolarije i u istom je smješten različiti materijal (stiropor i slično) i auto-gume, srednji kat je uređen kao stambeni prostor i u njemu je minimum namještaja, dok je treća etaža potpuno nedovršena. Direktor društva tužitelja tom prilikom je izjavio da navedeni objekt do 2019. godine planira preurediti u hotel.

Nesporno je da je supruga direktora društva, Z. B. Dž. zaposlena u društvu tužitelja na administrativnim poslovima, međutim, u sjedištu društva niti jedna kancelarija nije prilagođena obavljanju tih poslova, a prema izjavi direktora društva, nitko stvarno niti ne radi na adresi predmetne nekretnine. Tijekom upravnog postupka, nije dostavljen ugovor o najmu poslovnog prostora iz kojeg bi bilo razvidno na kojem se mjestu obavljaju administrativne usluge od strane radnice Z. B. Dž.

Stoga, iz svih navedenih činjenica utvrđenih u poreznom nadzoru, proizlazi da tužitelj na predmetnom objektu u nadziranom razdoblju nije izvodio nikakve građevinske radove - niti adaptaciju postojeće nekretnine, a niti izgradnju radionice prema idejnom projektu, a predmetnu nekretninu nije koristio za poslovne svrhe niti vrši dodatna ulaganja, zbog čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit za korištenje porezne olakšice za reinvestiranu dobit u prijavi poreza za 2015. godinu.

Dakle, iz svega navedenog nije razvidno da se predmetna investicija kontinuirano provodila u nadziranom razdoblju, a niti jasna namjera tužitelja da se investicija okonča i za koju svrhu.

Pravilno stoga porezno tijelo zaključuje da je tužitelj kupnjom postojećeg objekta neprilagođenog obavljanju djelatnosti društva bez stvarne spoznaje kada je isti imao namjeru u 2015. godini realizirati kupovinu, niti kada i kako će moći prenamijeniti postojeći objekt, postupio u suprotnosti sa člankom 6. stavku 1. točki 6. Zakona o porezu na dobit, kada je koristio poreznu olakšicu umanjenjem osnovice za oporezivanje na ime reinvestirane dobiti.

Slijedom svega prethodno navedenoga, a primjenom odredbe članka 33. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima u svezi odredbe članka 292. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine  53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) sud je odbio kao nepotrebno izvođenje daljnjih dokaza saslušanjem Z. Dž. B., prokuristice tužitelja, provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku, obzirom da provođenje istih ne bi utjecalo na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, te također u skladu s odredbom članka 8. Zakona o upravnim sporovima.

Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, sud smatra da donošenjem pobijanih rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona

 

na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao u točki I. izreke ove presude.

Opunomoćenica tužitelja zatražila je naknadu troška upravnog spora i to za poduzete radnje sastava tužbe i pristupa na ročište, koje radnje sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznose 2.5000, kuna svaka, odnosno uz PDV 6.250,00 kuna.

Prema odredbi članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 1. rujna 2020.                  

 

Sutkinja

             Blanka Sajter v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).