Broj: Gž-2890/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednika vijeća, te Mirne-Nade Terlević Sebastijan i Igora Rakića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika M. A. iz R., zastupanog po punomoćniku T. P., odvjetniku iz P., protiv tuženice – protutužiteljice M. O. iz R., zastupane po punomoćniku A. E., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva i dr., odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu, posl.br. P-500/06-97 od 1. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2011.

p r e s u d i o   j e

1.                 Odbijaju se žalbe parničnih stranaka, kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, posl.br. P-500/06-97 od 1. rujna 2008.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška žalbe te zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.             

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja, st.I. toč. 1., utvrđeno je kako je tužitelj-protutuženik M. A. samovlasnik k.č.2089/22, u naravi kuća i okućnica, u ukupnoj površini od 455 m2, koja je upisana u zk.ul. 2613 k.o. R.; toč.2. je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rovinju da nakon pravomoćnosti presude izvrši uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 2089/22 upisanu u z.k.ul. 2613 k.o. R., sa imena tuženice-protutužiteljice M. O. koja je upisana u ½ dijela na ime tužitelja-protutuženika M. A.; toč. 3. je naloženo tuženici-protutužiteljici M. O. izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rovinju u roku od 15 dana jer da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda – clausula intabulandi; toč. 4. naloženo je tuženici-protutužiteljici M. O. da u prijavni list trgovačkog društva A. d.o.o. iz R., klasa UP/I-932-07/03-2, Ur.br. 541-19-16/03-02-2 stavi svoj potpis kod Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar P., Ispostava R., temeljem izrađenog geodetskog elaborata u katastarske planove i posjedovni list, a vezano za snimanje k.č. 2089/22 u površini od 455 m2 koja je upisana u zk.ul. 2613 k.o. R., zbog promjene kulture iz šume u kuću s okućnicom; toč.5. naloženo je tuženici-protutužiteljici M. O. da navedeni geodetski elaborat iz toč. 4. presude za snimanje zgrade potpiše i preda na upravni postupak u Područni ured za katastar P., Ispostava R., u roku od 15 dana, koji će se u protivnom provesti putem suda jer će ga zamijeniti presuda. Stavkom II. presude prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice kojim je tražila da se naloži tužitelju-protutuženiku M. A. da joj isplati tržišnu vrijednost zemljišta, nekretnine označene kao k.č. 2089/22 k.o. R. površine 455 m2, za ½ dijela, u iznosu od 441.805,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom u propisanoj visini Uredbom Vlade Republike Hrvatske od presuđenja do isplate. Stavkom III. je odlučeno kako će svaka stranka snositi svoj trošak.

              Protiv te presude pravovremene žalbe podnijeli su tužitelj-protutuženik i tuženica-protutužiteljica.

              Tužitelj-protutuženik žali se iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe, u bitnome, kako je u vrijeme kupnje predmetne građevinske parcele on radio kao liječnik, kirurg u Njemačkoj, gdje mu je plaća bila viša od deset puta veća nego u bivšoj Jugoslaviji i iznosila je od 5 do 7 tisuća DEM. Tuženica-protutužiteljica bila je nezaposlena, bez stalnog posla i redovnog prihoda, bez stana, a morala je skrbiti i za maloljetnog sina. Prvo joj tužitelj-protuženik dopustio da živi u njegovom stanu u R., koji je prethodno kupio, a svojoj je majci dao ondašnjih 5.000.000.00 DIN radi kupnje građevinskog zemljišta. Taj iznos nije bio dostatan pa je tuženici-protutužiteljici, koja je zato došla u Njemačku, radi kupnje zemljišta dao daljnji iznos od 10.000,00 DEM, budući da je ukupna cijena za gradilište bila 13.000,00 DEM. Zato je nelogičan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica bez redovnog izvora prihoda i stalnog posla, s neriješenim stambenim pitanjem, bila u mogućnosti sudjelovati u kupnji gradilišta uplatom ½ cijene, iznosom od 6.500,00 DEM kada iz provedenog postupka jasno proizlazi da je tek povremeno radila tijekom sezone, da je primala skromnu plaću turističkog radnika i da je stanovala cijelo vrijeme kupnje i gradnje kod tužitelja sa sinom. Budući da u to vrijeme nije dobila na dar nikakvu nekretninu niti značajan iznos novca, nelogično je za očekivati da je mogla kupiti gradilište nakon sezonskog rada u Njemačkoj od nekoliko sezona. Zapravo je majka tužitelja-protutuženika skrbila za licitaciju, izgradnju kuće jer je tužitelj živio i radio u Njemačkoj. Tuženica-protutužiteljica se želi na lak način domoći velikog novčanog iznosa bez da je dokazala uplatu ½ cijene na licitaciji 1976. Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje osporavaju drugi dokazi u spisu i iskaz tužitelja-protutuženika kao parnične stranke počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP jer je dano obrazloženje u suprotnosti sa zapisnicima u spisu i dokumentacijom iz spisa. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka tužitelj ocjenjuje kako ga uopće nije trebalo provoditi jer u spisu nema dokaza da je tuženica – protutužiteljica, osim formalno zbog spriječenosti tužitelja, sudjelovala na natječaju zajedno s majkom tužitelja koja je o tome skrbila, a ne postoje ni dokazi da je sudjelovala oko ishodovanja isprava za gradnju kuće. Cijene vještaka nisu realne. Pogrešno je primijenjena i odredba čl. 72. Zakona o osnovno vlasničko pravnim odnosima jer je tužitelj savjestan posjednik koji je prilikom snimanja zgrade otkrio da je tuženica upisana u ½ dijela na predmetnoj nekretnini. To je i sud utvrdio svojom presudom. Nelogično je tumačenje suda da tužitelj-protutuženik kupuje gradilište i gradi kuću, a da pri tome „zna da je sestra suvlasnik u ½ dijela“. Interesantno je da u tom slučaju ne bi mogao ni dobiti građevinsku dozvolu na svoje ime te je očito svima bilo jasno i nitko se nije usprotivio da gradilište i kuća predstavljaju isključivo vlasništvo tužitelja. Dakle, tužitelj-protutuženik stekao je vlasništvo kuće i zemlje kupnjom, građenjem i dosjelošću. Vrši nesmetan posjed od 1976. do podnošenja protutužbe 2004. pa je proteklo i vrijeme određeno odredbom čl. 159. st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dvadesetodišnji rok dosjelosti. Postavljeni je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice protivan je odredbi čl. 3. st.3. ZPP jer je u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Zato je počinjena i povreda odredbe čl. 356. ZPP. Tek je dobivanjem tužbe tuženica-protutužiteljica saznala da je silom prilika upisana kao suvlasnica u ½ dijela predmetne nekretnine, iako je znala i zna da nikada nije ništa platila za kupnju nekretnine koja je velike vrijednosti. Zato je nemoralno njezino potraživanje za isplatu ½ vrijednosti zemljišta, a to je u suprotnosti i s Ustavom Republike Hrvatske, čl. 3. Pogrešno je odlučeno i o parničnom trošku jer je tužitelju trebalo dosuditi traženi parnični trošak u cijelosti. Predlaže prihvaćanje žalbe tužitelja-protutuženika, ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbe.

              Tuženica u žalbi ističe kako pobija toč. I. presude iz svih zakonom dopuštenih razloga. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud zapravo rješava dio upravnog postupka za što nije nadležan jer nalaže tuženici poduzimanje pravnih radnji kojima tužitelj uređuje pretpostavke za uknjižbu. Tužitelju je, naime, dovoljno utvrđenje prava vlasništva, a potom je njegova stvar da u upravnom postupku samostalno rješava ostale potrebne pretpostavke za uknjižbu, ne da se to stavlja na teret tuženici. Presuda u tom dijelu ne sadrži ni razloge o odlučnim činjenicama, čime je ostvarena bitna povreda odredaba postupka i nema pravilne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženice u tom dijelu.

              Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu tuženice-protutužiteljice, dok je tuženica-protutužiteljica dostavila odgovor na žalbu tužitelja-protutuženika.

              Tuženica-protutužiteljica ističe neosnovanost žalbe tužitelja-protutuženika. Smatra kako je prvostupanjski sud činjenično stanje ispravno i potpuno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo. Žalbene tvrdnje o nelogičnom tumačenju suda predstavljaju puke tvrdnje iz vlastite logike, a tužitelj zaboravlja ročište od 26. studenog 2003. i izjavu da je voljan isplatiti 23.083,90 EUR, kao vrijednost ½ dijela zemljišta te njegov prijedlog da se radi procjene vrijednosti nekretnine provede vještačenje. Predlaže odbijanje žalbe tužitelja-protutuženika uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

              Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je, s jedne strane, zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini k.č. 2089/22, u naravi kuća i okućnica u ukupnoj površini od 455 m2, upisanoj u zk.ul. 2613 k.o. R. i slijedom toga uknjižba prava vlasništva tužitelja-protutuženika na ½ dijela k.č. 2089/22 upisanoj u zk.ul. 2613 s imena tužene-protutužiteljice na ime tužitelja-protutuženika, uz izdavanje isprave podobne za upis po tuženici-protutužiteljici koju bi u protivnom zamijenila presuda, ali i zahtjev tužitelja-protutuženika da mu tuženica-protužiteljica potpiše izrađeni geodetski elaborat radi ucrtavanja predmetnog stambenog objekta i promjene kulture (radi usklađenja stanja u naravi sa stanjem u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi) i preda taj elaborat na postupak u Područni ured za katastar, Ispostava R., što će u protivnom zamijeniti presuda. S druge strane, predmet spora je i tuženičin-protutužiteljičin zahtjev iz protutužbe kojim traži da se tužitelju-protutuženiku naloži isplata tržišne vrijednosti ½ zemljišta k.č. 2089/22 k.o. R. u iznosu od 441.805,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

              Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine, uz zaključak kako se radi o specifičnom slučaju građenja dijelom na tuđem zemljištu koji nije uređen odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl.l. SFRJ 6/80 i 36/90, NN 53/91), ali na koji se, unatoč tome valjaju primijeniti odredbe čl. 24. do 26. ZOVO, budući da je tužitelj izvedbom znatnih radova na nekretnini promijenio stanje stvari na način da je raniju nekretninu, označenu kao k.č. 2089/22 k.o. R., koja je u naravi predstavljala šumu, preobrazio u nekretninu koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću i okućnicu, a na koji je način građevinskim radovima ranija nekretnina koja je u naravi predstavljala sumu prestajala postojati pa da, iako radovi na zajedničkoj nekretnini u pravilu ne dovode do izmjene stvarnopravnih odnosa, već bi iz njih proizlazio obveznopravni zahtjev za izvršena ulaganja, u slučaju znatnih radova nakon kojih je prvobitna nekretnina u pretežnom djelu prestajala postojati, (što da je slučaj u konkretnom predmetu) da se ne mogu isključiti ni izmjene stvarnopravnih odnosa, pogotovo cijeneći činjenicu da je tuženica-protutužiteljica također znala za građenje, nije mu se protivila, već je naprotiv dopustila gradnju, zbog čega je utvrđeno stjecanje prava vlasništva tužitelja-protutuženika prema odredbama čl. 24. do 26. ZOVO. Kako je građenjem došlo do promjene naravi nekretnine koja je iz šume preobražena u kuću i okućnicu, što je utvrđeno i geodetskim elaboratom, nalaže tuženici-protutužiteljici i potpisivanje te predaju prijavnog lista Područnom uredu za katastar, Ispostava R., radi usklađenja zemljišnoknjižnog upisa sa stanjem u naravi. Obrazlaže pritom kako nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva primjenom instituta dosjelosti prema odredbama čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06,  141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje ZV) jer tužiteljev-protutuženikov posjed nije bio pošten u smislu čl. 18. st.3. ZV, budući da je od samog početka znao da je tuženica upisana u ½ dijela te nekretnine.

              Prvostupanjski sud prihvaća i protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice, uz zaključak kako tuženici-protutužiteljici, cijeneći činjenicu da je zajedno s tužiteljem-protutuženikom kupila zemljište k.č. 2089/22 k.o. R. (svako od njih u ½ dijela) pripada pravo na isplatu prometnog dijela cijene tog zemljišta uz zakonsku zateznu kamatu od presuđenja do isplate u iznosu od 441.805,00 kuna prema procjeni vještaka A. V..

              Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, iako je prvostupanjski sud dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

              Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju parnične stranke.

              Tako, protivno žalbi tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 i 123/08, dalje ZPP), budući da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženica, također iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP jer je prvostupanjski sud dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe si u pogledu svih prihvaćenih zahtjeva pa niti na taj način nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. ZPP.

              Protivno žalbi parničnih stranaka, prvostupanjski sud je na temelju dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio slijedeće odlučno činjenično stanje:

              - da se k.č. 2089/22 vodi upisana u zemljišnim knjigama u zk.ul. 2613 k.o. R. i to u vlasništvu stranaka, svake u ½ dijela, kao i da se nekretnina vodi, prema posjedovnom listu, u posjedu stranaka svake u ½ dijela;

              - da su stranke kupile predmetnu nekretninu od tadašnje Općine R. na usmenom javnom natječaju od 29. lipnja 1976., ugovorom od 18. studenog 1976., u svrhu izgradnje obiteljske kuće, a da je nekretnina u vrijeme kupnje predstavljala neizgrađeno građevinsko zemljište;

              - da je zemljište dodijeljeno uz naknadu od 130.000,00 dinara, od čega da se 18.200,00 dinara odnosilo na naknadu za zemljište, a 111.800,00 dinara na uređenje građevinskog zemljišta;

              - da su stranke na ime jamčevine za sudjelovanje u natječaju uplatile 4.500,00 dinara koji se iznos ima preuzeti naknadno na ime dijela naknade;

              - da je obveza korisnika (stranaka) bila da u roku od tri godine od potpisivanja ugovora izgrade objekt ili izvrše znatnije radove u odnosu na prirodu ili vrijednost objekta, s time da su građevinsku dozvolu dužni zatražiti u roku od 30 dana;

- da su ugovor potpisale obje stranke, tužitelj-protutuženik i tuženica-protutužiteljica;

              - da je tuženica na javnom natječaju 29. lipnja 1976., kada je predmetna nekretnina izlicitirana, sudjelovala kako u svoje, tako i u ime tužitelja (što utvrđuje iz zapisnika o javnom natječaju i iskaza tuženice-protutužiteljice) pa da je bila i stranka ugovora o kupoprodaji od 18. studenog 1976. i to ne samo formalno, već i stvarno, kao kupac ½ predmetne nekretnine k.č. 2089/22 k.o. R.;

- da je tužitelj-protutuženik sam ishodio građevinsku dozvolu za izgradnju stambene jednokatnice na predmetnoj nekretnini 20. ožujka 1977.;

              - da je tužitelj sam imao namjeru izgraditi kuću na kupljenom zemljištu, što je i učinio te da je sam pribavio sredstva za izgradnju kuće, kojoj se izgradnji tuženica koja je s njom bila upoznata, nije protivila niti je tražila nešto od te kuće;

              - da je tuženica od 1970. godina radila sezonski u R., a od 1972. do 1976. i u Njemačkoj, a ostvarivala je i dodatnu zaradu čišćenjem kuća u R. te je ostvarila ušteđevinu od 7.000,00 do 8.000,00 tisuća DEM od čega je kupljena ½ predmetne nekretnine, iznosom od 6.500,00 DEM, zbog čega je i upisana kao suvlasnica u tom dijelu;

              - da je tužitelj-protutuženik od 1976. radio u Njemačkoj kao liječnik kirurg te da je u kupnji predmetnog zemljišta sudjelovao također iznosom od 6.500,00 DEM, a ne ukupnim iznosom cijene;

              - da je tužitelj prilikom kupoprodaje i gradnje kuće, čija je gradnja dovršena 1979., znao da je tuženica upisana kao suvlasnica ½ zemljišta;

              - da prema prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka A. V. koji je vještačio isključivo vrijednost predmetnog zemljišta proizlazi tržišna vrijednost građevinskog zemljišta u iznosu od 883.610,00 kuna, cijeneći njegovu veličinu od 455 m2, te cijenu m2 zemljišta na atraktivnoj lokaciji kakva je lokacija na kojoj se nalazi nekretnina u iznosu od 1.942,00 kune po m2;

              - da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka D. R. proizlazi tržišna vrijednost izgrađene kuće i vanjskog uređenja od 1.652.373,26 kuna (bez građevinskog zemljišta).

              Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća u cijelosti i ovaj sud zbog jasno i uvjerljivo iznesenih razloga o njemu. Ono proizlazi iz materijalnih dokaza priloženih spisu, ali i iz pravilne ocjene iskaza saslušanih svjedoka i stranaka koju ocjenu prihvaća i ovaj sud.

              Međutim, na utvrđeno odlučno činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na isto primijenio odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji zakon je stupio na snagu nakon što je građevina već bila sagrađena na predmetnoj nekretnini. Naime, građenje je bilo dovršeno prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., a koji je preuzet u pravni sustav Republike Hrvatske 8. listopada 1991. s time da je dio odredbe čl. 12. ZOVO ukinut odlukom VSRH (NN 92/94). Pogrešna primjena Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, međutim, nije utjecala na materijalnopravnu pravilnost odluke prvostupanjskog suda jer i primjenom mjerodavnih pravnih pravila austrijskog Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), paragrafa 418. OGZ, koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. godine (NN 73/91) i temeljem čl. 388. st.2. ZV.

Naime, prema paragrafu 418. OGZ za stjecanje prava vlasništva građenjem bilo je potrebno da je graditelj pošten te da je vlasnik zemljišta znao za građenje, ali da ga nije zabranio graditelju. Zahtijeva se i da su izvršena ulaganja znatna u smislu da je na zemljištu izgrađena nova stambena zgrada ili da ulaganjem u postojeću zgradu nastane po svojoj svrsi sasvim novi objekt.

              Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je na zemljištu koje je do tada po naravi bilo šuma tužitelj građenjem sam sagradio novu stambenu zgradu, potpuno izmijenivši dotadašnju nekretninu, koja se je preobrazila u naravi u obiteljsku kuću i okućnicu, čime je prethodno postojeća nekretnina zapravo i prestala postojati.

              Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako su i tužitelj-protutuženik, ali i tuženica-protutužiteljica bili nesavjesni. Takav zaključak prvostupanjski sud je utemeljio na činjenici da je tužitelj-protutuženik bio upoznat sa sadržajem ugovora od 18. studenog 1976., potpisao ga i upisima u zemljišnoj knjizi te u katastarskom operatu, ali i na okolnostima da je tuženica-protutužiteljica znala za izgradnju stambenog objekta, kao i da gradi tužitelj i nije joj se usprotivila pa i ne traži da joj pripadne određeni suvlasnički dio na nekretnini. Naime, prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ pošten je onaj posjednik koji drži, odnosno ima razloga vjerovati, da je stvar koju posjeduje njegova. Pošteni posjed se pretpostavlja, a onaj tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati.

Pravilno je prvostupanjski sud, dakle, zaključio da su obje parnične stranke bile nepoštene, odnosno nesavjesne prilikom gradnje na predmetnoj nekretnini.

              Slijedom navedenog, pravilan je materijalnopravni zaključak prvostupanjskog suda da u slučaju kada su i graditelj (koji je ujedno i suvlasnik zemljišta u 1/2 dijela) i druga suvlasnica zemljišta (u ½ dijela) nesavjesni da u takvom slučaju odnose stranaka valja riješiti na način da graditelju pripadne zgrada sa zemljištem, a da taj isti graditelj mora otkupiti zemljište od drugog suvlasnika i to prema prometnoj (tržišnoj) vrijednosti nekretnine, koji zaključak proizlazi i iz tumačenja odredbe paragrafa 418. OGZ.

              Posljedično je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj-protutuženik, kao nepošteni graditelj, nije mogao steći predmetnu nekretninu dosjelošću prema odredbi čl. 159. ZV.

              Protivno žalbi tužitelja-protutuženika ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze parničnih stranaka i svjedoka (cijeneći i privilegiju prvostupanjskog suda da cijeni te iskaze neposredno na samoj raspravi), a takva njegova ocjena sukladna je i materijalnim dokazima priloženim spisu, logična je i životno je uvjerljiva.

Naime, upravo je životno (unatoč tvrdnji tužitelja-protutuženika kako je tuženica-protutužiteljica trebala uzdržavati maloljetnog sina i kako je živjela u njegovom stanu u Rovinju sa zajedničkom majkom) da je tuženica-protutužiteljica, dijelom i zbog činjenice da je živjela u drugom stanu pa nije trebala plaćati podstanarstvo, a skrbila je i o zajedničkoj majci stranaka dok je u tom stanu živjela, mogla uštedjeti novac za plaćanje cijene ½ nekretnine koju su zajedno kupili 1976. To tim više što je tuženica-protutužiteljica radila, bila zaposlena, ali i sezonski odlazila na rad u Njemačku, a dok je boravila u Republici Hrvatskoj, osim redovitog posla obavljala je i dodatan posao čišćenja po kućama. Svakako je notorno da je tužitelj, radeći u Njemačkoj kao liječnik kirurg mogao zaraditi znatno veći iznos novca od tuženice-protutuženice, ali je on u Njemačkoj počeo raditi tek te iste 1976., a prethodno je 1970., naknadno i 1978., ali i 1979. kupovao nekretnine u R. i to dijelove kuće (što i sam tvrdi pa nije ni sporno) pa je očito svoja ulaganja usmjerio na investiranje u kupnju više nekretnina. Tada je te nekretnine upisivao isključivo na svoje ime pa je još neuvjerljivije da to ne bi učinio i sa predmetnom nekretninom da ju je doista u cijelosti sam kupio.

Isto vrijedi i za navode tužitelja-protutuženika da nije mogao kupovati zbog svoje adrese u tada drugoj republici u sklopu SFRJ jer onda ne bi mogao sam kupovati ni preostale nekretnine prije, a i poslije kupnje predmetne nekretnine.

              Protivno žalbi tužitelja-protutuženika upravo jasno proizlazi iz zapisnika koji je vođen prilikom licitacije nekretnine da je u licitaciji sudjelovala upravo tuženica i to u svoje ime, kao i u ime tužitelja, što pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

              U situaciji kada je tužitelj-protutuženik ishodio građevinsku dozvolu isključivo na svoje ime, što nije niti sporno, a čemu se niti tuženica-protutužiteljica nije protivila, nije nelogično da tužitelj-protutuženik pristupi gradnji kuće, očito pritom smatrajući kako će se pitanje suvlasničkog dijela zemljišta naknadno riješiti. Pritom, važno je naglasiti da su u vrijeme početka gradnje nesporno parnične stranke bile u vrlo dobrim odnosima, do tog stupnja da je tuženica-protutužiteljica živjela u nekretnini tužitelja-protutuženika, gdje je skrbila za svoje maloljetno dijete, ali i za zajedničku majku stranaka.

              Pri navedenim utvrđenjima svakako je neosnovan žalbeni navod tužitelja-protutuženika kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je protutužbeni zahtjev protivan odredbi čl. 3. st.3. ZPP jer da je u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Kako je već navedeno, pravilno je utvrđeno da je tuženica-protutužiteljica od zaključenja ugovora o kupoprodaji te od upisa u zemljišnu knjigu znala kako je suvlasnica ½ dijela predmetnog zemljišta kojeg je u ½ i platila i kupila pa nema govora o njenom postupanju koje bi bilo protivno prisilnim propisima i moralu društva.

              Protivno žalbi tuženice-protutužiteljice koja se, cijeneći njen sadržaj, zapravo žali isključivo u dijelu usmjerenom na poduzimanje radnji kojima bi tužitelj-protutuženik uredio pretpostavke za uknjižbu novonastalog objekta koji je izmijenio kulturu prvotno kupljene nekretnine, odluka prvostupanjskog suda pravilna je i u pogledu prihvaćenog tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika kojim on traži potpisivanje geodetskog elaborata po tuženici-protutužiteljici te predaju takvog elaborata u Područni ured za katastar i to iz razloga jer je u ovom postupku, osim što je utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo nad zemljištem utvrđeno i da je stekao vlasništvo same kuće koja nije upisana u zemljišne knjige. Potpisivanjem takvog geodetskog elaborata deklarira se i što je tužitelj-protutuženik sve stekao u vlasništvo pa tuženica-protutužiteljica nema ni razloga protiviti se takvoj obvezi kada, u stvari, ne osporava (barem ne određeno) sva prethodna utvrđenja prvostupanjskog suda.

              Prvostupanjski sud je, cijeneći sve prethodno navedeno, pravilno odlučio i parničnom trošku parničnih stranaka. Naime, parnične stranke su uspjele u cijelosti s tužbenim i protutužbenim zahtjevom, zahtjevima jednake vrijednosti, pa su njihovi troškovi zapravo istovjetni. Zato je pravilno primijenjeno materijalno pravo i kada je prvostupanjski sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove prema odredbi čl. 154. st.2. ZPP.

U Puli, 7. ožujka 2011.