- 1 -              Rev 4577/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4577/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz M.,  OIB .., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u S., protiv tuženika H. ureda za osiguranje, OIB .., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1483/2019-2 od 2. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-561/12 od 18. travnja 2019., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1483/2019-2, u dijelu (pod točkom I. a) izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-561/12 u dosuđujućem dijelu glede novčane tražbine za razdoblje od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2005. i pod točkom I. b) izreke, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1483/2019-2 u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-561/12 u dosuđujućem dijelu glede novčane tražbine za razdoblje od 1. siječnja 2006. nadalje (pod točkom I.a izreke), kao i u odluci o troškovima postupka u točki d) izreke, te se u tom se dijelu predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblje od rujna 2003. do studenog 2011. iznos od 197.000,00 kn sa zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u tom dijelu izreke, te ubuduće s naslova izgubljene zarade rentno-mjesečni iznos od 2.000,00 kuna, najkasnije do 5-tog u mjesecu za prethodni mjesec uvećano za zatezne kamate (točka I. izreke). Nadalje, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 9. rujna 2003. do 4. studenog 2003. i od 11. prosinca 2003. do 31. prosinca 2003. iznos od 8.295,00 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 7. ožujka 2019. iznos od 199.920,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, dok je za iznos od 172.009,00 kn tužbeni zahtjev odbijen. Tuženiku je naloženo plaćati  tužitelju od 8. ožujka 2019. ubuduće do smrti tužitelja ili drugačije odluke suda mjesečni iznos od po 1.065,00 kn na ime rente iz osnove tuđe pomoći i njege i to najkasnije do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, dok je za iznos od 855,00 kn i ranije dospijeće tužbeni zahtjev odbijen (točka II izreke). Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 128.399,50 kn sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-561/12 od 18. travnja 2019. u pobijanom dijelu:

 

a) kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu za razdoblje od 1.rujna 2003. do 31.prosinca 2005. preko iznosa od 1.600,00 kuna do iznosa od 2.000,00 kuna, kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti za razdoblje nakon 31.prosinca 2005.,

 

b) kojim je pod točkom II. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za potrebnu tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 9. rujna 2003. do 31. prosinca 2003. preko iznosa od 4.782,14 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2012. preko iznosa od 50.553,57 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 1. travnja 2018. preko iznosa od 24.750,00 kuna, za razdoblje od 1. travnja 2018. do 1. svibnja 2019. preko iznosa od 4.178,57 kuna, te za ubuduće od 1. svibnja 2019. preko iznosa od 332,14 kuna mjesečno,

 

c) kojim je pod točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu (na ime glavnice i zakonskih zateznih kamata),

 

d) kojim je pod točkom III. izreke tužitelju dosuđen parnični trošak preko iznosa od 56.321,20 kuna.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tužitelja.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju pozivajući se na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), tzv. izvanrednu reviziju. Međutim, kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, u ovom je sporu dopuštena redovna revizija po članku 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a. Stoga je revizija tuženika, iako je sastavljena pozivom na pretpostavke iz članka 382. st. 2. i 3. ZPP-a, ispitivana kao tzv. redovna revizija.

 

Revizija je, kako to iz njezinog sadržaja proizlazi, podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana odluka ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju bi kroz utuženo razdoblje ostvario da je nastavio raditi za tvrtku T. K.A.M.d.o.o., te zahtjev za naknadu štete iz osnove tuđe pomoći i njege.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj stradao 20. kolovoza 2003. u prometnoj nezgodi koju je skrivio F. I.(vozač stranog vozila),

- da je tužitelj u toj nezgodi zadobio višestruke ozljede uslijed traume, tjelesni urušaj uslijed iskrvarenja, nagnječenja s krvarenjem trbuha i zdjelice, višestruka prsnuća pripoja tankog i srednjeg dijela debelog crijeva, prsnuće jetre, otrgnuće žučnog mjehura, dvostruki prijelom desnog nožnog zgloba, prijelom kuboidne kosti lijevog stopala, potres mozga, te povišeni krvi tlak kao posljedicu ozljeda, radi čega je boravio na bolničkom liječenju do 9. rujna 2003.,

- da je tužitelju u ovom postupku već pravomoćno dosuđena naknada nematerijalne štete, kao i materijalne štete za pojačanu ishranu i uništenu odjeću,

- da je tužitelj umirovljen rješenjem HZMO od 19. rujna 1996. zbog potpune radne nesposobnosti,

- da je tužitelj nekoliko godina prije prometne nezgode obavljao poslove prijevoza ribe kombijem za tvrtku T. K.A.M.d.o.o. M.,

- da je između tužitelja i ove tvrtke 18. kolovoza 2003. zaključen ugovor o djelu za obavljanje navedenih poslova-povremeno po potrebi, da se naručitelj tim ugovorom obvezao isplatiti tužitelju za izvršeni posao iznos od 2.000,00 kuna mjesečno,

- da je nakon štetnog događaja ove poslove preuzeo M. B.,

- da je tvrtka T. K.A.M.prestala postojati 2006., te da od tada posluje kao obrt za poslove ukrcaja ribe, prijevoza i iskrcaja ribe,

- da od 2006. poslove prijevoza ribe (koje je obavljao tužitelj) obavljaju članovi obitelji A. V.-A. (vlasnice obrta),

- da je tužitelj prije štetnog događaja mogao obavljati ove poslove, odnosno upravljati vozilom „B“ kategorije, neovisno o tome što se nalazio u invalidskoj mirovini.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe članka 195. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi članka 195. stavak 1. i 2. ZOO/91 tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu dužan je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

 

Ponajprije, u odnosu na tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu tuđe pomoći i njege, tuženik samo ističe da je tužitelj bio dužan smanjiti štetu te odgovarajuću naknadu za tuđu pomoć i njegu ostvariti putem Centra za socijalnu skrb.

 

Međutim, doplatak za tuđu pomoć i njegu, prema propisima o socijalnoj skrbi, može se odobriti nekoj osobi tek ako pomoć ne može ostvariti na drugoj osnovi. Tuženik samo općenito tvrdi da bi tužitelj imao pravo na određenu naknadu. Prema odredbi članka 43. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 73/97, 27/01, 59/01, 82/01 i 103/03), doplatak za tuđu pomoć i njegu može se odobriti nekoj osobi ako pomoć ne može ostvariti na drugoj osnovi. Ovdje tužitelj doplatak za pomoć i njegu može ostvariti na drugoj osnovi i to baš od tuženika kao štetnikovog osiguratelja. Stoga revident neosnovano tvrdi da se tužitelj trebao obratiti Centru za socijalnu skrb radi ostvarivanja prava na naknadu i na taj način smanjiti iznos naknade štete za tuđu pomoć i njegu (tako VSRH u odluci broj Rev-833/05).

 

Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade i tvrdnje revidenta da je tužitelj trebao dokazati da bi i nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu nastavio raditi i od rada zarađivati, treba istaknuti da sama činjenica da je tužitelj tijekom utuženog razdoblja ostvario pravo na starosnu mirovinu u konkretnom slučaju ne utječe na njegovo pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade. Ovo zato jer iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj ostvarivao primanja na temelju ugovora o djelu, a kao korisnik mirovine svakako je imao mogućnost obavljanja poslova i po osnovi ugovora o djelu, što mu ničim nije zabranjeno.

 

Pravo tužitelja na naknadu štete u vidu izgubljene zarade odgovarajućom primjenom odredbe članka 195. stavak 1. i 2. ZOO-a ovisi o tome bi li tužitelj po redovnom tijeku stvari, dakle, da nije bilo ozljeđivanja, nastavio raditi za tvrtku T. K.A.M.d.o.o., odnosno kasnije za obrt u vlasništvu A. V. A.. Drugim riječima, ako tužitelj prema redovnom tijeku stvari, svejedno i neovisno od ozljeđivanja ne bi nastavio raditi, tada na njegovoj strani ne bi ni došlo do gubitka u zaradi koju traži ovom tužbom.

 

Teret dokaza da bi tužitelj nakon stradavanja i kroz cijelo utuženo razdoblje nastavio raditi za T. K.A.M.d.o.o. bio je na tužitelju.

 

S obzirom da iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj do štetnog događaja, na osnovi ugovora o djelu, obavljao poslove prijevoza ribe kombijem za tvrtku T. K.A.M.d.o.o. uz naknadu od 2.000,00 kn mjesečno, a da je nakon štetnog događaja pa do 2006. za te poslove, također uz naknadu, bio angažiran M. B., to je opravdan zaključak sudova da bi i u razdoblju nakon štetnog događaja do 2006. tužitelj nastavio raditi i jednako prevoziti ribu za navedenu pravnu osobu.

 

Međutim, ne može se (barem zasad) prihvatiti zaključak sudova o osnovanosti tužiteljevog potraživanja zbog izgubljene zarade za razdoblje od 2006. nadalje jer pobijana presuda nema valjanih razloga o tome - da li bi tužitelj po redovnom tijeku stvari na osnovi ugovora o djelu i u razdoblju od 2006. pa nadalje nastavio razvoziti ribu za T. K.A.M.d.o.o., kasnije za obrt u vlasništvu A. V. A., na što pravilno upire revident.

 

Naime, drugostupanjski sud nije u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP-a ocijenio odlučne žalbene navode u kojima tuženik upire na iskaz M. B., tvrdeći da je na poslovima prijevoza ribe taj svjedok bio angažiran svega par godina, ali i vlasnice obrta A. V. A., u kojem se navodi da su od 2006. poslove prijevoza ribe obavljali članovi uže obitelji sami „jer im je bila bitna svaka kuna“. Iz ovoga bi zapravo (barem za sada) proizlazilo da od 2006., iz poslovno-financijskih razloga vlasnici obrta nisu zapošljavali ili plaćali drugu osobu za obavljanje poslova prijevoza ribe, što je zapravo tijekom postupka cijelo vrijeme tvrdio i tuženik.

 

Drugostupanjski sud tek općenito i sasvim nejasno navodi da iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da bi tužitelj, da nije ozlijeđen, nastavio obavljati poslove povremenog prijevoza ribe. No to nisu valjani i dostatni razlozi o odlučnim okolnostima, zbog čega je u tom dijelu odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe članak 393. ZPP-a revizija je odbijena kao djelomično neosnovana, dok je na temelju članka 394. stavak 1. ZPP-a, pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 2006. nadalje, valjalo ukinuti i riješiti kao u izreci.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će, imajući na umu uputu iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP), otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će donijeti novu odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi tražbinu za izgubljenu zaradu od 2006. pa nadalje.

 

Kako je pobijana presuda djelomično ukinuta, valjalo je ukinuti i odluku o parničnim troškovima u točki d) izreke, stoga će u nastavku postupka biti potrebno ponovno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka i onima u povodu revizije (članak 166. stavak 3. i 4. ZPP).

 

Zagreb, 1. rujna 2020.