- 1 -              Rev 1306/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1306/2016-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja T. K., iz Z., II-tužitelja D. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica K. M., odvjetnica u Z., III-tužitelja J. D. iz Z., i IV-tužiteljice D. D. iz Z., koje zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika Grad Z. (OIB: …), Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., i II-tuženika Sveučilište u Z., Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Fakulteta, Z., kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4467/15-2 od 8. prosinca 2015., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7008/08-63 od 30. siječnja 2015., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja u odnosu na I-tuženika Grad Z.

 

 

r i j e š i o  j e :

 

              Utvrđuje se da su tužitelji odustali od podnesenih revizija protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4467/15-2 od 8. prosinca 2015. u odnosu na II-tuženika i umješača.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

»I) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Tuženi Grad Z. i Sveučilište u Z. su dužni I, II, III i IV tužiteljima solidarno platiti iznos od 1,858.307,80 kn, odnosno svakome od tužitelja iznos od 464.576,25 kn, što predstavlja izraženu prometnu vrijednost suvlasničkih udjela tužitelja u odnosu na nekretninu na kojoj su tužitelji izgradili građevinu znajući da se radi o tuđem zemljištu, sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate po kamatnoj stopi sukladno Zakonu o obveznim odnosima, te naknaditi im parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

II) Nalaže se tužiteljima naknaditi I tuženiku parnični trošak u iznosu od 139.352,50  kuna i umješaču u iznosu od 92.915,00 kuna, sve sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

III) Odbijaju se zahtjevi I tuženika i umješača za naknadom parničnog troška preko dosuđenih iznosa.«

 

Presudom drugostupanjskog suda suđeno je:

 

              »I. Odbija se žalba I. tužitelja T. K., II. tužitelja D. K., III. tužitelja J. D. i IV. tužiteljice D. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/08-63 od 30. siječnja 2015., u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

             

              II. Odbija se žalba II. tužitelja D. K. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.«

 

Rješenjem drugostupanjskog suda odlučeno je:

 

              »I. Usvaja se žalba I. tuženika Grada Z. kao osnovana i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/08-63 od 30. siječnja 2015.,  u dijelu pod stavkom III. izreke i rješava:

 

Nalaže se I. tužitelju T. K., II. tužitelju D. K., III. tužitelju J. D. i IV. tužiteljici D. D. naknaditi I. tuženiku Gradu Z. daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. sa zateznim kamatama za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se I. tužitelju T. K., II. tužitelju D. K., III. tužitelju J. D. i IV. tužiteljici D. D. naknaditi I. tuženiku Gradu Z. trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,12 kuna, u roku od 15 dana.

 

III. Odbacuje se kao nedopuštena žalba I. tuženika Grada Z. podnesena protiv stavka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/08-63 od 30. siječnja 2015.«

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli tužitelji.

 

Tužitelji podnose reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da revizijski sud prihvati reviziju, ukine u cijelosti prvostupanjsku presudu i preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

 

Drugotužitelj D. K. podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže da se revizija u odnosu na II-tužitelja prihvati i da ju Vrhovni sud Republike Hrvatske  u cijelosti prihvati ili da preinači prvostupanjsku presudu, kao i drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev II-tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju I-tuženik Grad Z. predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Umješač na strani II-tuženika Sveučilište u Z., Fakultet iz Z., u odgovoru predlaže da se revizija II-tužitelja odbaci kao nepravovremena.

 

Podneskom od 21. prosinca 2018. dostavljenim neposredno Vrhovnom sudu Republike Hrvatske  tužitelji su odustali od revizije u odnosu na II-tuženika Sveučilište u Z., pa je slijedom navedenog u odnosu na II-tuženika valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 5. ZPP riješiti kao u izreci i utvrditi odustanak od revizije.

 

Međutim, tužitelji su nastavili postupak i ostali kod revizije u odnosu na I-tuženika Grad Z.

 

Revizija tužitelja u odnosu na I-tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu i rješenje u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući reviziju tužitelja u odnosu na drugostupanjsku presudu, kao i na drugostupanjsko rješenje, revizijski sud je zauzeo shvaćanje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju upiru tužitelji, budući prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu u međusobnom proturječju, a izreka presude i rješenja u potpunosti je jasna.

 

Nadalje, revidenti ne obrazlažu u čemu bi se točno sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Stoga je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate naknade tržišne vrijednosti ½ z.k.č.br. 597 k.o. T. po osnovi građenja na tuđem zemljištu, kao i po osnovi nezakonitog oduzimanja zemljišta prednicima I- do IV-tužitelja pok. N. S., bez donošenja odgovarajućeg akta o deposedaciji odnosno eksproprijaciji.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je predmetna čestica z.k.č.br. 597 k.o. T. upisana u z.k. ul. 2765 kao vlasništvo I- do IV-tužitelja, svaka u 1/8 dijela na temelju rješenja o nasljeđivanju od 7. veljače 2002., donesenog iza smrti N. S.;

-          da ista ulazi u sastav č.k.br. 602 k.o. T. ukupne površine 4595 m2, na kojoj je izgrađena zgrada F.;

-          da je izgradnja F. započela 1987. i to na temelju građevne dozvole izdane od strane Grada Z., Općine T., Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove od 11. kolovoza 1987.

-          da je ista upisana i evidentirana u katastarskom operatu 1988. te da nakon toga nema evidentiranih promjena izgrađenosti navedene čestice,

-          da su u građevnoj dokumentaciji kao investitor projekta izgradnje kompleksa F. navodi fakultet iz Z.;

-          da je D. S., koja je bila vlasnik preostale 1/2 predmetne zk.č.br. 597 k.o. T., predala I-tuženiku na korištenje svoj suvlasnički dio, pa je istoj 8. svibnja 1992. po toj osnovi isplaćena naknada tržišne vrijednosti navedene nekretnine;

-          da je od 1991. do 1995. pri Gradskom uredu vođen postupak za oduzimanje građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika za davanje tog zemljišta na korištenje, pod brojem Klasa UP/I-944-05/91-01/04, i to u odnosu na preostali dio zk.č.br. 597 k.o. T., koji je u to vrijeme bio upisan kao vlasništvo N. S. (prednice tužitelja);

-          da je Zaključkom Komisije Gradske skupštine Grada Z. od 27. ožujka 1995. navedeni postupak obustavljen;

-          da je s navedenim postupkom, kao i s činjenicom da je isti obustavljen, bila upoznata prednica tužitelja;

-          da su tužitelji 9. veljače 2005. podnijeli zahtjev za određivanje naknade za oduzeto zemljište, u kojem postupku je njihov zahtjev odbijen budući da je nadležno tijelo utvrdilo da ne postoje pravne pretpostavke za određivanje naknade u smislu odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/94, 35/94, 114/01), budući da nikada nije donesen formalno pravni akt o eksproprijaciji ili deposedaciji pa stoga navedeno zemljište formalno pravno nikada nije oduzeto vlasnici.

 

Prema odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO) u slučaju da je graditelj znao da je gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta nije imao takvih saznanja, vlasnik zemljišta ima pravo tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. To svoje pravo izbora vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta (čl. 25. st. 5. ZOVO).

 

Stoga su sudovi ocijenili da je po osnovi građenja na tuđem zemljištu početak tijeka zastare u konkretnom sporu bio relevantan trenutak izgradnje zgrade.

 

Za potraživanje po osnovi građenja na tuđem zemljištu za početak tijeka zastare relevantan je trenutak izgradnje zgrade, budući da je to trenutak kada je prednica tužiteljica najranije mogla zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

 

S obzirom da nije propisan niti posebni zastarni rok, primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina (čl. 371. ZOO – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).

 

Tužitelji su u tijeku postupka iznijeli tvrdnju da je zgrada F. dovršena krajem 80-ih godina, i to prije nego je započeo postupak deposedacije predmetne nekretnine na kojoj je ista građena. Tu činjenicu su tužitelji učinili spornom tek nakon što su tuženici i umješač u svojim odgovorima istaknuli prigovor zastare i prekluzije. Zbog toga su sudovi zaključili, imajući na umu dokumentaciju i uvjerenje Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 6. ožujka 2014., da je ta zgrada izgrađena 1988.

 

Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ističe i regulira nekoliko situacija u kojima se rješavaju odnosi graditelja na tuđem zemljištu i vlasnika zemljišta vezano za isplatu prometne vrijednosti zemljišta. Razlike se ukazuju ovisno o tome je li graditelj, odnosno vlasnik zemljišta znao, odnosno morao znati za činjenicu izgradnje, te je li se isti protivio, dakle ovisno o njihovoj savjesnosti.

 

Prema najpovoljnijoj varijanti za tužitelja, a to je da je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu, a to je da vlasnik zemljišta nije imao takvih saznanja, tužitelj ima pravo da mu vlasnik zemljišta preda vlasništvo izgrađenog građevinskog objekta ili tražiti da graditelj poruši građevinski objekt ili da mu isplati prometnu cijenu zemljišta.

 

Navedeno pravo izbora vlasnik može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od izgradnje objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može samo zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

 

Nesporno je, dakle, da je faktička deposedacija prednice I- do IV-tužitelja pok. N. S. za sad spornog zemljišta i izgradnja F. iz 1988. dovršena i izvlaštena bez donošenja bilo kakvog pravnog akta, što znači da nije proveden postupak izvlaštenja odnosno eksproprijacije navedenog zemljišta, te da prednici tužitelja pok. N. S. nitko nije isplatio novčanu naknadu.

 

Prema odredbi čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

Prema ocjeni sudova, pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar, ne može prestati zbog zastare sve dok on može zahtijevati povrat svoje stvari, što u konkretnom slučaju znači da tužitelji predaju u posjed predmetne nekretnine nisu mogli zahtijevati najkasnije nakon 1988., kada je na nekretnini izgrađena zgrada F. Stoga je to potraživanje tužitelja u pogledu naknade za protuzakonito oduzeto zemljište kao odštetni zahtjev dospjelo 1988. kada je prednica tužitelja saznala za štetu i štetnika.

 

Slijedom navedenog pravilan je zaključak sudova da je potraživanje tužitelja prestalo uslijed nastupa zastare, sukladno odredbi čl. 371. ZOO još i prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (koja je podnesena 2008.), s obzirom da je protekao zastarni rok od pet godina.

 

Također su neosnovani revizijski navodi u kojima tužitelji smatraju da su od utjecaja postupci koje su tužitelji vodili radi isplate tržišne vrijednosti od 2001. do 2004. Tim postupcima su tužitelji odbijeni sa svojim zahtjevom. U istima nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da je zastara nastupila i u odnosu na zahtjev na naknadu štete koji se temelji na tvrdnji da im je zemljište oduzeto bez provedenog postupka.

 

Također su sudovi valjano utvrdili da se zastara ne prekida zbog smrti prednice tužitelja N. S., budući da su na temelju rješenja o nasljeđivanju nasljednici univerzalni pravni sljednici koji su preuzeli sva prava i obveze pok. prednice tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 388. ZOO zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja osiguranja i ostvarenja potraživanja. Kako je rješenjem od 31. ožujka 2008. odbijen zahtjev I- do IV-tužitelja radi utvrđenja naknade štete, to se ne mogu primijeniti niti odredbe o prekidu zastare sukladno odredbi čl. 389. st. 2. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 387. st. 1. ZOO zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema st. 2. istog članka, dug se može priznati ne samo izjavom vjerovnika, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja. Dakle, glavna radnja dužnika koja prekida zastaru je priznanje duga. Ono može biti izravna izjavom dužnika usmenim ili pisanim putem, ali i neizravna na način predviđen u čl. 387. st. 2. ZOO.

 

Priznanje duga kojim se prekida zastarijevanje mora biti jasno, određeno i bezuvjetno, te se mora dati u tijeku zastarnog roka, i uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da se dug zaista i prizna.

 

Nesporno je da priznanje duga nije dano jasno, određeno i bezuvjetno, odnosno da nije dano unutar zastarnog roka.

 

Slijedom navedenog, pravilno je shvaćanje sudova da je nastupila zastara, te se stoga nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, to je valjalo reviziju tužitelja u odnosu na I-tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP te presuditi i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 1. rujna 2020.