- 1 -              Revd 414/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd 414/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. C. iz L., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici L. T., odvjetnici iz P., protiv tuženice S. S. iz J., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku Ž. V., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-345/2018-3 od 30. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-852/2017-14 od 30. siječnja 2018., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1.1 Utvrđuje se da u ostavinu iza pok. Z. C. ulazi i ½ dijela nekretnine označene kao dvosobni stan br. 10, na 2. katu zgrade, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 69,06 m2, koji stan se nalazi u zgradi u R., u ulici ..., sagrađenoj na k.č.br. 1780/1, 1781/11, upisan u zk.ul. 2072, poduložak 2310 KPU k.o. T.-S.

 

2.2 Utvrđuje se da je tužitelj C. B. (OIB ...) iz L., ... nasljeđivanjem stekao 1/6 dijela nekretnine označene kao dvosobni stan br. 10, na 2. katu zgrade, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 69,06 m2, koji stan se nalazi u zgradi u R., u ul. ..., sagrađenoj na k.č.br. 1780/1, 1781/11, upisan u zk.ul. 2072, poduložak 2310 KPU k.o. T.-S., pa se ovlašćuje da u knjizi položenih ugovora ishodi uknjižbu prava vlasništva u tom dijelu na istoj nekretnini, a po pravomoćnosti ove presude.",

 

dok je tužitelj obvezan nadoknaditi tuženici parnični trošak od 7.700,00 kn, te odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoji drugačija sudska praksa.

 

Tuženica je odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije i predložila da se ovaj odbaci.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP-a „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - a u prijedlogu za njezino dopuštenje je naznačio pitanja:

 

1) "Da li su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju samo u pogledu one ostavinske imovine koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena i raspoređena kao ostavinska imovina ili su vezane i u pogledu ostavinske imovine koja nije unesena u izreku rješenja o nasljeđivanju niti je raspoređena na nasljednike, a za koju se znalo u trenutku održavanja ostavinske rasprave?"

 

2) "Da li sud kod primjene odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78 i dr.) i davanja ocjene o tome da li stan koji je jedan bračni drug otkupio za vrijeme trajanja braka temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 43/92 i dr.) predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova treba utvrditi kakav su dogovor postigli bračni drugovi prije otkupa stana - da li će otkupljeni stan predstavljati isključivo vlasništvo bračnog druga koji je zaključio ugovor o kupnji stana ili će otkupljeni stan predstavljati njihovu zajedničku imovinu (bračnu stečevinu)?"

 

Međutim, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu nije naznačio određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga kada:

 

- prvo u prijedlogu naznačeno pitanje nije dovoljno određeno da bi se na njega mogao dati jasan i konkretan odgovor, takav - da ne bi ovisio od okolnosti (koje se u pitanju ne navode) svakog konkretnog slučaja, pogotovo kraj jasnih odredaba čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15) kojima je određeno ili nedvosmisleno uređeno pitanje vezanosti stranke pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, i to one stranke koja je sudjelovala u ostavinskom postupku i znala za sve o čemu je rješenjem odlučeno i (kao ovdje) za spornu nekretninu - te njezin vlasnički status, a prema kojim odredbama: (stavak 1) „Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja...“, (stavak 2) „Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.“, (stavak 3) „Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.“, (stavak 4) „Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.“, (stavak 5) „Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane: - glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, - glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, - ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.“,

 

- je takvo (neodređeno ili neprecizno) i drugo pitanje: sve i obzirom na činjenično utvrđenje, na kojemu je temeljena osporena presuda, da se revident, koji nije izjavio niti žalbu na doneseno rješenje o nasljeđivanju - iako je i u vrijeme njegova donošenja i primitka znao za sve što sada podnesenim prijedlogom sugerira prihvatiti, sa ostalim nasljednicima sporazumio o sastavu ostavinske imovine kao i o podjeli iste - te da je upravo zbog te činjenice (istinitost koje ovaj sud ne može preispitivati: ograničen ovlastima razmatrati prijedlog samo prema postavljenim pitanjima - i time bez ovlasti utvrđivati činjenično stanje koje po nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno) ipak „vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju i u pogledu opsega ostavinske imovine ostaviteljice i više nije u mogućnosti u parnici potraživati od tužene kao druge nasljednice, koja je sporni stan stekla darovanjem od strane oca I. C., da mu prizna polovicu stana na ime u braku stečene imovine ostaviteljice“ (gledano i u svijetlu shvaćanja da sporazum nasljednika o sastavu ostavine čini bespredmetnim razmatranje kako je prijeporna nekretnina prije toga sporazuma stečena),

 

- postavljenim pitanjima predlagatelj u stvari sugerira ocijeniti samo je li ovdje, prema okolnostima konkretnog slučaja - i to onim koje on drži istinitim i pravilnim te ih selektivno izvlači iz konteksta presude, pravilno odlučeno o predmetu spora,

 

- uostalom, niti jedno od navedenih pitanja ne polazi od onog što je u postupku utvrđeno i na čemu je (već navedeno) osporena presuda temeljena (da su svi nasljednici, dakle u okviru ovih i revident, sporazumno utvrdili što čini ostavinu - i time, logično shvaćeno, sporazumno odlučili da prijeporna nekretnina ovu ne predstavlja), što ih čini (jer se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati činjenično stanje) nevažnim i za odluku o predmetu spora - a napose za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tužitelja (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na podneseni prijedlog jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 1. rujna 2020.