- 1 -              Rev 3311/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3311/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ureda, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u S., protiv tuženika D. K. iz I., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. P. i M. P., odvjetnici u I., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1042/2016 od 27. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Povrv-539/2015 od 15. prosinca 2015., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-1042/2016 od 27. srpnja 2016. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Povrv-539/2015 od 15. prosinca 2015. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. iz S., poslovni broj Ovrv-225/12 od 18. svibnja 2012. te je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 44.840,00 kuna zajedno s pripadajućom kamatom, kako je to navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.). Ujedno je tužitelj dužan naknaditi tuženiku na ime troškova postupka iznos od 6.250,00 kuna (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu presudu ukinuti.

 

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Predmet konkretnog postupka je isplata regresa štete od 44.840,00 kuna sa zateznom kamatom, a koju je tužitelj isplatio oštećenim osobama u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. kolovoza 2006. u V. G., a koju prometnu nezgodu je uzrokovao nepoznati vozač neosiguranog vozila marke F. S. registracijske oznake …, za kojeg tužitelj tvrdi da je bio tuženik.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da se iz dokaza provedenih tijekom postupka nije na nedvojben način moglo utvrditi da je upravo tuženik kritične zgode, kada se dogodila predmetna prometna nesreća, upravljao navedenim automobilom marke F. S. ili da je prouzrokovao premetnu prometnu nesreću.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Mogu li niži sudovi suditi i donositi odluke samo na temelju svog subjektivnog mišljenja ne poštujući pritom postupovne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku po kojima moraju postupati, a koje odredbe, konkretno čl. 230. ZPP izričito i nedvosmisleno reguliraju institut javne isprave i njene primjene u parničnom postupku, regulirajući pritom presumpciju istinitosti takove isprave, pretpostavke za oborivost takve presumpcije, kao i ovlaštenje suda u slučaju sumnje u autentičnost javne isprave?,

 

Je li zakonita odluka koja ne uvažava javnu ispravu, odnosno činjenice iz te javne isprave kao istinite, unatoč tome što presumpcija istinitosti nije na nedvojben način oborena, odnosno nije dokazano da su javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena?,

 

Smatra li se dokazanom činjenica koja nije ocijenjena sukladno čl. 8. ZPP?

 

Može li se smatrati dokazanom činjenica koja nije rezultat cjelokupnog postupka?“

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelj se poziva na odluke revizijskog suda broj Rev-46/10-2 od 12. svibnja 2010., Revr-1314/09-2 od 10. siječnja 2012. i Revx-604/10-2 od 2. veljače 2011. tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenim odlukama.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prva dva postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena. Naime, iz sadržaja tih pitanja može se zaključiti da tužitelj postavlja pitanje od kakvog je značenja isprava koju je u propisanom obliku izdalo nadležno državno tijelo i što se takvom ispravom dokazuje, pri čemu se ukazuje na odredbu čl. 230. ZPP.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja za regres isplaćene štete ocijenivši da iz provedenih dokaza tijekom postupka ne proizlazi da bi kritične zgode kod nastanka štetnog događaja tuženik upravljao automobilom marke F. S., kao da to ne proizlazi niti iz jednog drugog dokaza provedenog tijekom postupka.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova za sada se još uvijek ne može prihvatiti pravilnim.

 

Naime, u pravu je revident kada tvrdi da je nejasno zbog čega nižestupanjski sudovi dopis ministarstva, Policijske postaje I. broj: … od 15. lipnja 2010. nisu smatrali adekvatnom kod dokazivanja istinitosti onoga što je u istoj navedeno, a to je da je u trenutku prometne nesreće koja se dogodila 13. kolovoza 2006. u mjestu V. G. osobnim vozilom marke F. S. s nepripadajućim reg. oznakama … upravljao tuženik. Osim toga, iz obrazloženja Posebnog izvješća Općinskom državnom odvjetništvu u Imotskom broj 511-12-27-02-KU:132/06 od 16. srpnja 2009. proizlazi da su u spornom vozilu pronađeni DNA tragovi koji odgovaraju tuženiku u ovom predmetu.

 

Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZPP isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava) dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (čl. 230. st. 1. ZPP). Međutim, suglasno odredbi čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

 

Obilježje nekog počinjenog djela se i dokazuje upravo ispravama kao dokaznim sredstvom u smislu čl. 230. ZPP, u situacijama gdje takve isprave postoje.

 

Kako u obrazloženju pobijane odluke nisu dani jasni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju dokumentaciju u spisu (dopis ministarstva, Policijske postaje I. upućenog tužitelju od 15. lipnja 2010. i Posebno izvješće ministarstva, Policijske postaje I. upućenog Općinskom državnom odvjetništvu u Imotskom od 16. srpnja 2009.) neadekvatnim dokaznim sredstvom za dokazivanje da je tuženik kritične zgode upravljao navedenim vozilom, niti je ocijenjeno radi li se u javnim ispravama u smislu odredbe čl. 230. ZPP.

 

Radi toga je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 230. st. 1. ZPP, pa je pa je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. i 4. ZPP valjalo ukinuti pobijane presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, uzimajući u obzir gore navedeno shvaćanje o značaju javne isprave, te da ti jasne razloge zbog čega dopis i posebno izvješće Policijske postaje ne smatraju ispravama kojima se dokazuje istinitost onoga što u njima piše, odnosno na temelju čega je ministarstvu, Policijska postaje u I. utvrdila da je tuženik upravljao spornim neregistriranim vozilom kritične zgode i o tome dostavio obavijest tužitelju 2010. Isto tako potrebno je ocijeniti i tvrdnju tuženika da isti nikada nije saslušavan glede navedene prometne nezgode, nasuprot obavijesnom razgovoru koji se glede upravljanja spornim neregistriranim vozilom 13. kolovoza 2006. s njim obavio, a što proizlazi iz već spomenutog Posebnog izvješća upućenog Općinskog državnom odvjetniku u Imotskom 16. srpnja 2009.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.