- 1 -              Rev 1772/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1772/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. R.-G. iz Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik Lj. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4009/2016-2 od 7. ožujka 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ps-347/2015-51 od 21. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

a) pod točkom I. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda te odbijen zahtjev tužiteljice „kojim predlaže donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana“ u izreci određenog sadržaja,

 

b) pod točkom II. izreke, tužiteljica je obvezana naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 11.500,00 kn,

 

c) pod točkom III. izreke, tužiteljica je obvezana naknaditi tuženici trošak žalbe od 600,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu „preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu“ i to „na način da se odbije žalba tuženice kao neosnovana i potvrdi“ prvostupanjska presuda.

 

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvaren jedini u reviziji određeno istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice kao nasljednice iza pokojnog oca koji je pokrenuo ovaj postupak - radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana.

 

U revizijskom stupnju prije svega sporno je: može li nasljednik osobe, one - koja je bila nositelj prava na otkup stana i koja je pokrenula postupak radi nadomještanja ugovora o kupoprodaji, s uspjehom nastaviti taj postupak - odnosno predstavlja li (u tom slučaju) pravo na otkup stana imovinsko pravo koje bi moglo biti predmet nasljeđivanja.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je sada pokojni T. R. (koji je pokrenuo postupak) bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu“,

 

- da „je tužiteljica podneskom od 27. srpnja 2015. izvijestila sud da je tužitelj, njen otac umro ...“, te da „je dostavila rješenje o nasljeđivanju“,

 

- da „je sud na ročištu 21. rujna 2015. odredio prekid, te (da) je pozvao tužiteljicu V. R.-G. preuzeti postupak, što je ista i učinila te (da) je nakon toga donio prvostupanjsku presudu“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim te (preinačenjem prvostupanjske presude - primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „s obzirom da je pravo na otkup stana u smislu ZPS-a strogo osobno pravo koje ne prelazi smrću ovlaštenika tog prava na njegove nasljednike, smrću pokojnog T. R. prestalo je postojati njegovo pravo na otkup predmetnog stana, a time i pravo tužiteljice da isti otkupi“,

 

- da je „dakle, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev u odnosu na nasljednicu prihvatio“, zbog čega da „je presudu valjalo preinačiti i zahtjev odbiti“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda (u odnosu na u reviziji sporno) je u skladu s već izraženim shvaćanjem revizijskog suda.

 

              Naime, revizijski sud je u više svojih odluka već izrazio pravno shvaćanje (o onome što je u reviziji sporno), pa tako i u odlukama:

 

              a) posl. br. Rev 2935/2015-2 od 29. travnja 2020., prema kojoj:

 

              „…Nije sporno da u konkretnom slučaju nositelj stanarskog prava nije za života dao potrebnu suglasnost tužiteljima. No, u konkretnom slučaju to nije odlučno jer oni nisu postavili zahtjev za otkup stana izvorno već su stupili u parnicu kao nasljednici svoje pok. majke.

 

Revizijski sud je u nizu svojih odluka (broj Rev-335/02-2 od 10. travnja 2002., broj Rev-520/01-2 od 29. travnja 2004., broj Rev x-74/09-2 od 20. ožujka 2009...) iznio stajalište da se radi o strogo osobnom pravu koje se ne može prenositi na treće osobe, pa koje, slijedom toga, ne može prijeći ni na (zakonske) nasljednike na temelju zakonskog nasljeđivanja. Ukoliko to pravo za života nije konzumirano od strane ovlaštenika prava, ono prestaje njegovom smrću. Tako se u odluci Vrhovnog suda broj Rev-520/01-2 od 29. travnja 2004. navodi: pravo na otkup stana, koje pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova na temelju stanarskog prava osobno je pravo stanara, koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo, koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak za otkup stana ne može s uspjehom nastaviti taj postupak. Samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana nositelj stanarskog prava nije stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja bi mogla biti predmet nasljeđivanja. Nasljednik bi mogao naslijediti imovinsko pravo, odnosno imovinu ostavitelja koja je postojala u času smrti ostavitelja...“.

 

              b) posl. br. Rev-x 1133/14-2 od 16. lipnja 2015., prema kojoj:

 

              „…Osnovna intencija za donošenje ZPS-a i uređivanje stambenih odnosa u smislu toga Zakona u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava iscrpljivala se u pružanju mogućnosti (u procesu pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo na stanovima na kojima su postojala stanarska prava) da se na dotadašnjem društvenom vlasništvu jasno odredi titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile: one koje su na stanu imale stanarsko pravo.

 

              Sukladno navedenom, revidentu, kada tvrdi da bi mu već i samo kao univerzalnom nasljedniku oca, nositelja stanarskog prava, pripadalo pravo na otkup prijepornog stana - prema zahtjevu za otkup kojeg je pravodobno (u rokovima iz odredaba ZPS-a) ovaj podnio, odnosno (obzirom da tužitelj to pravo ne može ostvariti jer nije bio član domaćinstva roditelja i stanar u prijepornom stanu) pravo na utuženu naknadu štete, za odgovoriti je: pravo na kupnju stana u smislu odredaba ZPS-a je strogo osobno pravo - s kojim (time) njegov nositelj ne može raspolagati, pa kao takvo (jer smrću ovlaštenika tog prava ne prelazi na njegove nasljednike) ono ne ulazi u ostavinu i ne može biti predmet nasljeđivanja (kako je to ocijenjeno i u nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-4281/2013 od 8. travnja 2014., broj: U-III-3041/2003 od 10. ožujka 2004., broj: U-III-2106/2003 od 11. srpnja 2005., broj U-III-3992/2006 od 10. prosinca 2008. ...) - i u odnosu na njega pravno sljedstvo tužitelja nije postojalo niti ne postoji sve da ga je i imao njegov prednik“,

 

              c) posl. br. Rev-x 222/10-2 od 7. srpnja 2010., prema kojoj:

 

              „Pravo na otkup stana u smislu odredbi ZPS-a je osobno pravo koje se izvodi iz stanarskog prava i kao pravo sui generis, utemeljeno na odredbama bivšeg Zakona o stambenim odnosima.

 

              Pravo na otkup stana na temelju odredbi ZPS-a pripadalo je samo nositelju stanarskog prava, što znači da ako ga on nije uspio ostvariti, takvo pravo ne može preći na njegovog nasljednika. Ovo je razumljivo pošto stanarsko pravo nije imovinsko pravo niti je ono nasljedivo.

 

              Kod činjenice da je pokojni umro u tijeku ovog postupka, zbog čega je njegovo eventualno pravo na otkup spornog stana ostalo nerealizirano, nema zakonskih pretpostavki na temelju kojih bi tužitelj kao njegov oporučni nasljednik postupak mogao uspješno okončati, pošto on ne spada u krug osoba iz čl. 6. ZPS, a koje imaju pravo na otkup stana, pošto stanarsko pravo na njega nije moglo preći smrću bivšeg stanara“.

 

              Obzirom da je osporena presuda donesena prema tom shvaćanju izraženom u više odluka revizijskog suda, revizijski sud ne nalazi razloge da bi to shvaćanje trebalo samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu sa stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

              Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice protiv osporene presude valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odlukom kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.