- 1 -              Rev 550/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 550/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., V., OIB: ..., zastupanog po  punomoćnicima B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnicima u P., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-763/2016 od 5. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-5/16 od 27. svibnja 2016., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu mu troškova postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u iznosu 6.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-763/2016 od 5. rujna 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-5/16 od 27. svibnja 2016. kojom je utvrđen nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom broj 2266-5 od 27. kolovoza 2014. tako da radni odnos tužitelju nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao i ujedno naložiti tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i odbacivanje tužbe, odnosno preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenivši reviziju tuženika osnovanom, presudom Revr 325/17-3 od 27. lipnja 2017. preinačio nižestupanjske presude te odbio tužbeni zahtjev  tužitelja i naložio tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 7.200,00 kn.

 

Protiv navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koju je odlukom broj U-III-4398/17 od 10. ožujka 2020. usvojio, ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 325/17-3 od 27. lipnja 2017. i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

 

U ponovljenom postupku, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pri čemu je kod donošenja nove odluke o reviziji tuženika imao u vidu odredbu čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ("Narodne novine", broj 99/99, 29/92, 49/02-pročišćeni tekst), a prema kojoj je pri donošenju novog akta iz čl. 76. st. 2. Ustavnog zakona, ovaj sud obvezan poštivati pravno stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci kojom je ukinuta presuda Revr 325/17-3 od 27. lipnja 2017.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne razloge zašto je odbijanjem žalbe potvrđena prvostupanjska presuda, zbog čega se njezina pravilnost može ispitati.

 

Predmet spora je nedopuštenost odluke tuženika od 27. kolovoza 2014. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju za radno mjesto manevrist, sklopljen 1. kolovoza 2007., a zbog poslovno  uvjetovanih razloga.

 

Tuženik je naime u postupku racionalizacije svog poslovanja proveo reorganizaciju poslovanja sukladno Pravilniku o organizaciji H. C. d.o.o. (dalje: Pravilnik) te uz ostalo smanjio broj izvršitelja za radno mjesto manevriste na području S. i P. sa 69 na 30 izvršitelja tog radnog mjesta, a za koje radno mjesto je Pravilnikom propisana srednja stručna sprema odnosno niža stručna sprema i položen stručni ispit ili državni ispit.

 

Tuženik je smatrao da tužitelj ne ispunjava traženu kvalifikaciju za radno mjesto manevriste jer ima završenu osnovnu školu sa položenim stručnim ispitom, te ga ocijenio tehnološkim viškom, dok je zadržao na poslu pet usporednih radnika za koje je smatrao da ispunjavaju traženu kvalifikaciju za radno mjesto manevriste, a koji radnici su nakon završene osnovne škole stekli stručno obrazovanje pohađanjem i završetkom željezničke tehničke škole.

 

Iz stanja spisa predmeta njemu priloženih isprava uključujući presliku radne knjižice tužitelja proizlazi:

 

- da se tužitelj zaposlio kod pravnog prednika tuženika na temelju Potvrde o završenom petom razredu osnovne škole od 14. siječnja 1982., a da je 1983. položio stručni ispit te mu u radnoj knjižici upisana kvalifikacija: NKV radnik,  te da je tužitelj 1992. završio osnovnoškolsko obrazovanje za odrasle osobe, a

 

- da je svih pet radnika uspoređivanih sa tužiteljem, a koji su imali završenu osnovnu školu, upisalo te završilo željezničko tehničku školu u trajanju od 430 sati, što je tuženik smatrao srednjom stručnom spremom u smislu odredbe čl. 20. st. 1. Pravilnika.

 

Naime prema Jedinstvenim metodološkim načelima za vođenje matične evidencije o osiguranicima, obveznima doprinosa i korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja i baš toč. II. Stručno obrazovanje i stručna sprema za obavljanje poslova ("Narodne novine", broj 43/14), a na koje se ukazuje u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, određeno je da se pri evidentiranju podataka o stručnom obrazovanju u matičnu evidenciju unosi stručno obrazovanje prema slijedećoj klasifikaciji: 1. visoka stručna sprema ..., 9. polukvalificiran (priučen) za osobu kojoj je kod poslodavca priznat stupanj stručnog obrazovanja priučenog – polukvalificiranog radnika i stekao drugi stupanj stručnog obrazovanja, 10. nekvalificiran – za osobu koja nije stekla nijedan stupanj stručnog obrazovanja prema odredbama od 1. do 9. tog stavka; odnosno pod stručna sprema: za obavljanje poslova pod stručnom spremom podrazumijevaju se opća i stručna znanja, praktične vještine i druga svojstva koja treba imati radnik da bi mogao uspješno obavljati djelatnost kojom se bavi poslodavac. Pri ubilježavanju podataka o stručnoj spremi za obavljanje radnih zadaća u matičnu evidenciju upisuju se stupanj stručne spreme prema klasifikaciji: visoka stručna sprema sa završenim magisterijem i doktoratom, visoka stručna sprema, viša stručna sprema, visokokvalificiran, srednja stručna sprema, kvalificiran, niža stručna sprema, polukvalificiran (priučen), nekvalificiran.

 

No, kako je Ustavni sud u svojoj odluci, a polazeći od činjeničnog stanja spisa predmeta izrazio pravno shvaćanje da su i tužitelj i pet usporednih radnika svi imali završenu osnovnu školu te svi imali isti stupanj stručne spreme i kvalifikaciju (ne prihvaćajući da je pet radnika školovanjem steklo srednje stručnu spremu), a zbog čega da je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju trebalo izvršiti komparaciju tužitelja i tih radnika, a što da je tuženik međutim propustio učiniti, u kojem pravcu je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem Ustavnog suda izraženom u njegovoj odluci donesenoj u ovom postupku.

 

Polazeći od navedenog, ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje iz pobijane drugostupanjske presude, a glede nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužitelju, zbog čega se umjesto posebnog obrazloženja poziva na razloge iz drugostupanjske presude, time da će se uz ovu presudu na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske objaviti razlozi presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-763/16 od 5. rujna 2016., sve na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 84. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Podneskom od 4. svibnja 2020. punomoćnik tužitelja zatražio je da mu tuženik naknadi troškove vezano za vođenje postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u ukupnom iznosu 6.250,00 kn.

 

Iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4398/17 od 10. ožujka 2020. donesene povodom ustavne tužbe tužitelja podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 325/17-3 od 27. lipnja 2017. razvidno je da Ustavni sud Republike Hrvatske u toj odluci nije odlučio o troškovima nastalim tužitelju povodom tog postupka u kojem je on bio zastupan po odvjetniku, na što je Ustavni sud Republike Hrvatske ovlašten na temelju odredbe čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

 

Naime, tom odredbom je propisano da u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud ne odluči drukčije.

 

Polazeći od sadržaja te odredbe te činjenice da Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4398/17 od 10. ožujka 2020. nije odlučio o troškovima ustavnosudskog postupka, a povodom ustavne tužbe tužitelja, nameće se kao logičan zaključak da tužitelj u tom postupku i nije zatražio troškove njegovog zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u protivnom bi Ustavni sud Republike Hrvatske o tom zahtjevu odlučio).

 

U takvim okolnostima dakle propustio je tužitelj postaviti zahtjev Ustavnom sudu Republike Hrvatske za naknadu mu troškova koje je imao vezano za njegovo zastupanje pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske i nije mogao dosuditi tužitelju troškove tog ustavnosudskog postupka u smislu odredbe čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, a na što je jedino on ovlašten.

 

Dakle kada je tužitelj propustio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske podnijeti zahtjev za naknadu mu troškova koje je imao vezano za vođenje tog ustavnosudskog postupka, a o kojima je jedino Ustavni sud Republike Hrvatske i bio ovlašten odlučivati, onda se takvi troškovi ne mogu naknadno zahtijevati u redovnom sudskom postupku. U tom pravcu je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu povodom zahtjeva broj 1620/10 Gabrijele Bibić protiv Republike Hrvatske, odlučujući o istovjetnoj pravnoj stvari, zahtjev podnositeljice proglasio nedopuštenim ocijenivši da kod činjenice da podnositeljici trošak nastao u postupku pred Ustavnim sudom nije dosuđen, ne ukazuje nužno ni na kakvu povredu odredaba Konvencije te je smatran očigledno neosnovanim.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.