- 1 -              Rev 1511/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1511/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. B. iz Z., OIB: … i drugotužitelja T. B. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnica M. Đ., odvjetnica u Z., protiv tuženika V. Z. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. I. M., odvjetnik u Z., radi činidbe trpljenja upisa hipoteke te osiguranja na nekretnini tuženika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-2260/14-2 od 9. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1611/13-14 od 30. svibnja 2014., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ad/1 i ad/2, a koji glasi:

 

„Dužan je tuženik V. Z. d.o.o. Z., trpjeti da se na njegovoj nekretnini upisanoj kod Općinskog suda Zadar u z.k. ul. 1775 k.o. P., posjedovni list D. k.č.broj 1096/35, 1096/135 na temelju ove presude u korist tužitelja upiše založno pravo kao prethodno osiguranje potraživanja 1. tužitelja u visini od 150.000,00 EUR uvećano za kamate po kamatnim stopama H. A. A. B. d.d. iz Z. te u korist 2. tužitelja upiše založno pravo u visini od 168.256,88 kuna uvećano za kamate po kamatnim stopama prema Zakonu o kamatama počev od 09. siječnja 2013. godine pa do isplate a koje će osiguranje trajati do otplate kredita po Ugovoru o kreditu sa H. A. A. B. d.d. iz Z. upisanog na nekretnini 1. tužitelja od 13. rujna 2005. godine.“

 

Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere (toč. I.), naloženo je tužitelja da tuženiku nadoknade troškove postupka u iznosu od 46.350,00 kn (toč. II.), te je odbijen zahtjev tuženika za dosudu parničnog trošak u preostalom iznosu (toč. III.).

 

Presudom i rješenjem suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, kao i prvostupanjsko rješenje u toč. I. i II. Isto tako odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati, da se pobijana drugostupanjska presuda ukine i da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred drugog suca.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede na koje ukazuju tužitelji u reviziji. Točno je da su tužitelji predložili provođenje financijskog vještačenja te da nižestupanjski sudovi nisu naveli razloga zbog čega taj dokaz nisu proveli. Međutim, navedeno predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. ZPP koja nije utjecala na zakonitost pobijane presude. To iz razloga što tužitelji nisu dokazali da imaju dospjelo potraživanje prema tuženiku.

 

Osim toga u samoj reviziji tužitelji ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja drugostupanjski sud navodi da tužitelji traže da sud odredi upis založnog prava na nekretnini tuženika, a u korist tužitelja, sve kao osiguranje do konačne isplate ugovora o kreditu kod H. A. A. B. d.d. zaključenog između tuženika i te banke, kao davatelja kredita i korisnika kredita, te prvotuženika kao založnog dužnika, te drugotuženika kao jamca platca.

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da je odredbom čl. 305. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje ZVDSP) određeno da se založno pravo osniva na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnog posla osobe čije je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).

 

U konkretnom slučaju je utvrđeno da tužitelji nemaju utvrđeno dospjelo potraživanje u utuženim iznosima prema tuženiku, radi čega nisu ispunjene niti pretpostavke da bi se odredio upis založnog prava na nekretnini tuženika.

 

Kod toga treba posebno navesti da je prvotužitelj u svom iskazu naveo da se njegovo potraživanje prema tuženiku u visini od 150.000,00 EUR odnosi na to što je isti dao svoju nekretninu u zalog za kupnju nekretnine tuženika, a to potraživanje je naknada za to što isti ne može sa svojim stanom (nekretninom na kojoj je upisan zalog) raspolagati i normalno živjeti zbog psihičkog opterećenja. Drugotužitelj pak ističe da je njegovo potraživanje od 168.256,88 kn iznos blokade FINA-e po osnovi kredita kod H. A. A. B. d.d. zbog čega mu je račun blokiran. Međutim, utvrđenje je nižestupanjskih sudova da tuženik prema navedenoj banci, a s osnova kredita nema nikakvih dugovanja, kao i da je iznos od 168.256,88 kn podmiren prije podnošenja tužbe.

 

Iz gore navedenog jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dobrovoljno zasnivanje založnog prava, jer nema pravnog posla između tužitelja i tuženika iz kojeg bi to pravo proizlazilo. Jednako tako založno pravo nije nastalo niti temeljem zakona, a ne postoji niti sudska odluka kojom bi se na nekretnini tuženika prisilno zasnovalo založno pravo u korist tužitelja.

 

Kod toga valja navesti da se prema odredbi čl. 311. st. 1. ZVDSP prisilno sudsko založno pravo osniva na temelju odluke suda u postupku prisilnog osiguranja tražbine, koja odluka u konkretnom slučaju ne postoji. Jednako tako ne postoji niti ovršna isprava kojom bi bila utvrđena novčana tražbina tužitelja prema tuženiku.

 

Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.