- 1 -              Rev 2623/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2623/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja A. P., OIB: ... i II. tužiteljice Đ. P., OIB: ..., oboje iz K., D. S., koje zastupa I. K. iz K., a ovaj po punomoćnici M. I., odvjetnici u S., protiv tuženika Grada Zagreba kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1865/2013-2 od 16. travnja 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1329/12 od 5. travnja 2013., u sjednici održanoj 1. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1865/2013-2 od 16. travnja 2015. i sudi:

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-1329/12 od 5. travnja 2013..

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ dijela kč.br. 1032/13, oranica D. u B. od 843 čhv i kč.br. 1032/14, oranica D. u B. od 859 čhv upisane u zk.ul.br. 1749 k.o. S. uz dužnost tuženika na trpljenje upisa prava suvlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama. Pod toč. II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi solidarno tužiteljima iznos od 21.850,45 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 17.875,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) smatrajući da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja, te podredno reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP uz prijedlog da se pobijana presuda preinači podredno ukine.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske razloge te je predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu podredno odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

Protiv pobijane drugostupanjske presude tužitelji su podredno podnijeli reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP smatrajući da imaju pravo na podnošenje revizije kada je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b. ZPP.

 

S obzirom da pobijana presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b. ZPP, već na temelju čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka o sporu zavisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema stavku 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu.

 

Utvrdivši tijekom postupka:

 

- da su predmetne čestice u posjedu tužitelja i njihovog pravnog prednika J. Z. od 1957.

 

- da su tužitelji zakoniti, istiniti i pošteni posjednici preko svojih pravnih prednika od 1968. kada je u postupku nove izmjere J. Z. u katastru upisan kao posjednik,

 

- da je do 1949. Prvostolni Kaptol Zagrebački bio uknjižen kao vlasnik, od 1949. do 14. listopada 2005. da je bila uknjižena kao općenarodna imovina, a od toga 2005. je kao vlasnik uknjižen tuženik

 

prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji kao kvalificirani posjednici od 1968. stekli vlasništvo dosjelošću predmetnog zemljišta istekom dana 8. listopada 2001. i to neprekidnim samostalnim posjedovanjem nekretnina protekom desetogodišnjeg roka (od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2001.) pozivajući na odredbu čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/0, 141/06 i 146/08, dalje: ZVDSP), koja je sadržajno identična odredbi čl. 28. st. 2. bivšeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/80 i 36/90, N.N. br. 53/91, dalje: ZOVO) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. te pozivom i na pravna pravila Općeg građanskog zakonika ("Narodne novine", broj 73/91, dalje: OGZ) koji je bio na snazi od 1. svibnja 1853. do 31. kolovoza 1979.

 

Pri tom prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev kao osnovan obrazlaže da su tužitelji stekli vlasništvo na nekretninama dosjelošću istekom dana 8. listopada 2001., dakle prije 2005. kada je uknjižen tuženik kao vlasnik. Prvostupanjski sud zauzeo je pravno shvaćanje da je odredba čl. 159. st. 4. ZVDSP suprotna odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu „Trgo protiv Hrvatske“  u kojoj da je istaknuto pravno shvaćanje da je dvostruki rok dosijedanja uređen odredbom čl. 159. ZVDSP suprotan odredbi čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

 

Drugostupanjski sud je, pozivom na odredu čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačio je prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, smatrajući da iako su tužitelji zakoniti, istiniti i pošteni posjednici  preko svojih prednika od 1968. da se u rok dosjedanja propisan čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP u vezi s čl. 388. ZVDSP ne računa vrijeme proteklo do 8. listopada 1991., a da od tog dana do podnošenja tužbe 25. ožujka 2010. nije protekao dvadesetogodišnji rok (prije 6.travnja 1941. tužitelji nisu bili posjednici).

 

S obzirom na navedeno stajalište drugostupanjskog suda, tužitelji u reviziji postavljaju slijedeće pitanje:

 

„Može li se kao period potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (neprekinuti posjed dvostruko vrijeme) računati osobama (tužiteljima) koje su u kontinuiranom posjedu od 1968.g., ako je pretpostavka primjene čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da je stvar u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne samouprave) i s njima izjednačenih pravnih osoba, a da su navedena tijela uknjižena kao vlasnici u zemljišne knjige nakon što je osobama (tužiteljima) protekao period potreban za stjecanje vlasništva temeljem čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?“

 

Kao razlog važnosti zbog kojeg smatra da bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelji su se pozvali na odluku ESLJP „Trgo protiv Hrvatske“ ističući da drugostupanjski sud nije primijenio shvaćanje izraženo u toj odluci.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Zaključak nižestupanjskih sudova o neuračunavanju vremena posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991. ne može se prihvatiti.

 

Shvaćanje ESLJP izraženo u odluci „Trgo protiv Hrvatske“ odnosi se na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine 137/99)).

 

U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon  17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada u vrijeme dosijedanja nisu uračunali i razdoblje do 8. listopada 1991. (tako i u odluci ovog suda poslovni broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019.).

 

Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

 

Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je dvostruki rok dosjedanja suprotan odredbi čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije kao i zaključak da to proizlazi iz odluke „Trgo protiv Hrvatske“.

 

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. veljače 2019. (Su-IV-56/19-2) prihvaćeno je pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude objektom prava vlasništva) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

 

Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da su tužitelji preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu sporne nekretnine od 1968. dakle i prije 8. listopada 1991. ispunjene su zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZVDSP na strani tužitelja za stjecanje vlasništva dosjelošću protekom dvadesetogodišnjeg roka dosijedanja.

 

S obzirom da je drugostupanjski sud preinačivši prvostupanjsku presudu (u kojoj je materijalno pravo također bilo pogrešno primijenjeno, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu), pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci pod toč. I. izreke.

 

O troškovima žalbenog postupka odlučeno je kao pod toč. II. izreke na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod toč. III. Izreke.

 

Zagreb, 1. rujna 2020.