1

Poslovni broj: 37 Gž Ovr-416/2020-4

 

 

Poslovni broj: 37 Gž Ovr-416/2020-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditeljice C. o. d.d., Z., OIB: ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. Z., kao punomoćnicima protiv ovršenika D. V. iz O., radi ovrhe na novčanim sredstvima, odlučujući povodom žalbe ovršenika na rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku od 5. svibnja 2020. poslovni broj Ovr-179/20-2, 1. rujna 2020.

 

r i j e š i o    j e

 

              Prihvaća se žalba ovršenika, preinačuje se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-179/20-2 od 5. svibnja 2020. i rješava:

 

Odbija se prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave dostavljen prvostupanjskom sudu 10. ožujka 2020.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave prvostupanjski sud odredio je predloženu ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljice u ukupnom iznosu od 1.710,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose i od određenog dana do isplate kako je predloženo u prijedlogu, ovršnog troška u iznosu od 172,20 kn sa zateznom kamatom i daljnjih troškova ovrhe sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate i ovrhovoditelju odmjerio trošak u iznosu od 412,00 kn.

 

              Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija ovršenik zbog zastare ovršne tražbine "po čl.226., 227., 228. i čl.233. st.2." Zakona o obveznim odnosima tvrdeći da se radi o povremenoj tražbini za koju je propisan rok zastare od tri godine. Predlaže prihvatiti žalbu i odbaciti zahtjev budući izražava sumnju i u vjerodostojnost rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika.

 

              U odgovoru na žalbu ovrhovoditeljica osporava osnovanost prigovora zastare budući je člankom 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima jasno regulirano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktima zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.  Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

              Žalba ovršenika je osnovana.

 

              Ovršenik u žalbi ističe prigovor zastare ovršne tražbine što je žalbeni razlog popisan čl.50. st.1. toč.11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH i 73/17 – dalje u tekstu: OZ) o kojem odlučuje prvostupanjski sud u okviru svoje nadležnosti određene čl.52. OZ-a. Iz stanja spisa predmeta razvidno je i da je prvostupanjski sud zaključkom od 26. kolovoza 2020. uputio ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenog razloga iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a.

 

              U odnosu na izraženu sumnju u vjerodostojnost javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj:Ovrv-15518/10-2 od 29. studenog 2010. i javnobilježničke potvrde pravomoćnosti i ovršnosti tog rješenja o ovrsi od 11. ožujka 2019., valja navesti da u datum prijedloga za ovrhu, datumu donošenja javnobilježničkog rješenja o ovrsi i datumu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti ovaj sud ne nalazi nikakve nelogičnosti koje bi opravdavale u žalbi izraženu sumnju, a niti je ovršenik svoju sumnju potkrijepio bilo kakvim konkretnim okolnostima i dokazima.

 

              Međutim, donošenjem rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave – rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice M. B. iz O. posl. br.Ovrv-15518/10-2 od 29. studenog 2010. kojim je određena ovrha na 1/3 plaće ovršenika koju prima kod T. d.o.o. O., prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo, na koji žalbeni razlog ovaj sud u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti na temelju čl.50. st.5. OZ-a.

 

              Naime, ovrhovoditeljica prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu na novčanim sredstvima nije dokazala da je nemoguća provedba izvansudske ovrhe na temelju pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja posl.br.Ovrv-15518/10-2 od 29. studenog 2010. kojim je određena ovrha na plaći ovršenika kao stalnog novčanog primanja.

 

              Da bi sud mogao odrediti ovrhu na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvog rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha – u konkretnom slučaju na novčanim sredstvima, moraju biti ispunjene pretpostavke za promjenu predmeta ili sredstva ovrhe. Članak 284. OZ predviđa provedbu izvansudske ovrhe putem FINA-e ili poslodavca odnosno drugog isplatitelja stalnog novčanog primanja, a odredbom čl.285. st.2. OZ-a određeno je da na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke ili na stalnom novčanom primanju, odnosno određena općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može zatražiti od suda da ovrhu odredi na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvog rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha. U tom slučaju sud će postupiti kao da je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom ili na drugom predmetu. Člankom 5. st.3. OZ-a određeno je ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmete ovrhe.

 

Ovrhovoditelj nije dokazao da postoji faktička nemogućnost provedbe izvansudske ovrhe putem poslodavca na stalnom novčanom primanju ovršenika na kojem je ovršnom ispravom određena provedba ovrhe, niti je u prijedlogu za ovrhu s kojim sud u konkretnom slučaju u smislu čl.285. st.2. OZ-a treba postupati kao da je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom ili na drugom predmetu, tvrdio da bi pokušao provedbu izvansudske ovrhe putem poslodavca kao isplatiteljem stalnog novčanog primanja.

Stoga se na temelju predmetnog prijedloga ovrhovoditelja ne može zaključiti da je ostala nemoguća provedba ovrhe putem poslodavca i zbog čega posljedično nisu ispunjene pretpostavke za udovoljenje prijedlogu za ovrhu na drugom predmetu i sredstvu ovrhe.

 

Budući da sud ovrhovoditelja nije dužan pozvati na dopunu prijedloga u smislu dostave daljnjih isprava koje se odnose na pretpostavke za promjenu predmeta ili sredstva ovrhe, dakle na osnovanost prijedloga za ovrhu (u tom smislu i Trgovački sud u Zagrebu u rješenju broj: Ovr-4779/08 od 19. studenog 2008., potvrđenom rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-8195/08 od 26. siječnja 2009., revizija kojeg drugostupanjskog rješenja je odbijena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-92/09-2 od 15. rujna 2009.), trebalo je pravilnom primjenom materijalnog prava predmetni prijedlog za sudsku ovrhu (promjenom predmeta i sredstva ovrhe) odbiti.

 

Zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud prihvatio je žalbu ovršenika i primjenom čl. 380. toč.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) koji uporište za svoju primjenu u ovršnim postupcima nalazi u članku 21. st. 1. OZ-a, preinačio pobijano rješenje i odbio prijedlog za ovrhu.

 

U Varaždinu 1. rujna 2020.