Poslovni broj: 22 Pr-1034/2019-35

 

       Poslovni broj: 22 Pr-1034/2019-35

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J.Š. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici B.M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M.s. iz Z., protiv tuženika C.o. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. srpnja 2020. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženika, dana 31. kolovoza 2020. godine

 

p r e s u d i o j e

 

I/ Nalaže se tuženiku "C.o." d.d. isplatiti tužitelju J.Š. iznos od 22.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijede:

- iznos od 21.600,00 kn počam od 21. studenog 2017. pa do isplate,

- iznos od 600,00 kn počam od 10. svibnja 2017. pa do isplate,

- iznos od 600,00 kn počam od 10. lipnja 2017. pa do isplate,

 

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna  banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.312,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2020. pa do isplate,  po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna  banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

 

III/ Odbija se tužitelj s iznosom od 525,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2017. pa do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi navodi da je ozlijeđen na radu dana 09.03.2017. oko 09:00 sati u bolnici Z., gdje je nastradao za vrijeme redovnog radnog vremena na radnom mjestu stolara, na način da je pri prenošenju ormara sukladno uputama poslodavca zadobio ozljede lijeve ruke. Navodi da je kao djelatnik spomenutog poslodavca bolnica Z., za vrijeme nezgode bio uredno osiguran policom osiguranja od odgovornosti sklopljenom kod tuženika. Navodi da je u navedenoj nezgodi zadobio ozljede radi kojih mu je pružena liječnička pomoć u bolnici Z. i da je zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove i strah i da je došlo do naruženja i smanjenja njegove opće životne i radne sposobnosti, zbog čega trpi duševne bolove te da mu je bila potrebna i tuđa pomoć i njega. Dalje navodi da se dana 28.08.2017. obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom, koji je tuženik otklonio kao neosnovan.

 

Tužitelj navodi da mu je zbog utuženog štetnog događaja povrijeđeno pravo na tjelesno i duševno zdravlje i od tuženika potražuje naknadu štete za povredu prava osobnosti iz čl. 19 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO). Tužitelj zahtijeva pravičnu novčanu naknadu temeljem čl. 1100 st. 2 ZOO-a, pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 19.06.2020. potražuje sljedeću naknadu neimovinske i imovinske štete, i to:

 

- po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 13.500,00 kn,

              - po osnovi pretrpljenog straha iznos od 6.000,00 kn,

- po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 2.625,00 kn,

 

odnosno ukupno potražuje iznos od 22.125,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 21.11.2017. pa do isplate. Tužitelj isto tako potražuje i naknadu imovinske štete s naslova izgubljene zarade, odnosno razlike naknade koju je primio za bolovanje i plaće koju je uobičajeno primao, i to u ukupnom iznosu od 1.200,00 kn, a koji iznos se sastoji od dvije identične mjesečne glavnice od po 600,00 kn, time da prva dospijeva 10. svibnja 2017., a druga dospijeva 10. lipnja 2017. Stoga tužitelj na ime naknade štete sveukupno potražuje iznos od 23.325,00 kn s pripadajućom kamatom i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje pasivnu legitimaciju, obzirom da je s poslodavcem tužitelja bolnica Z. na dan štetnog događaja imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti broj 078700000975, kojom je ugovoren iznos osiguranja od 200.000,00 kn te franšiza od 4.000,00 kn po štetnom događaju. Tuženik osporava nastanak ozljeda tužitelja u štetnom događaju, uzročno-posljedičnu vezu između tegoba tužitelja i štetnog događaja te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome tuženik smatra da kod tužitelja u štetnom događaju nije nastala ozljeda lijeve ruke, a kako je to opisano u tužbi, već da su tegobe tužitelja s tom rukom posljedica upale tetiva lijevog ručnog zgloba, koja predstavlja kronično bolesno stanje koje je nastalo prije nezgode i koje nije u svezi sa štetnim događajem. Tuženik ukazuje i da je takav stav izražen i u nalazu liječničkog povjerenstva HZZO-a. Nadalje, tuženik se ne protivi prijedlogu za provođenjem medicinskog vještačenja na okolnost ocjene povrede prava osobnosti, ali predlaže da se u cilju razgraničenja tegoba uzrokovanih kroničnom bolešću i eventualnih tegoba uzrokovanih u štetnom događaju te prijašnjih bolesti i tužiteljevog općeg zdravstvenog stanja prije nezgode, kao i ocjene uzročno-posljedične veze tegoba tužitelja sa štetnim događajem, tužitelju naloži dostava sljedeće dokumentacije: cjelokupne medicinske dokumentacije vezane za ozljeđivanje tužitelja u štetnom događaju iz koje će biti vidljiv tijek i završetak liječenja; zdravstveni karton tužitelja od liječnika primarne zdravstvene zaštite, odnosno dentalne medicine (time da je prijedlog za pribavom kartona dentalne medicine povučen na pripremnom ročištu održanom dana 13.05.2019.) te izvornike medicinske dokumentacije koja se odnosi na ozljede zadobivene u štetnom događaju. Tuženik osim toga osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata na imovinsku štetu koju potražuje tužitelj na ime tuđe pomoći i njege. Isto obrazlaže time da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz da je tuđu pomoć i njegu plaćao, pa se stoga pretpostavlja da su mu pomoć pružali ukućani. Stoga kako se radi o nerepariranoj šteti, to se zatezne kamate na istu mogu računati jedino od dana kada njena visina bude utvrđena, odnosno od dana presuđenja. Tuženik predlaže učiniti nespornom visinu cijene sata tuđe pomoći i njege od 15,00 kn. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje HZZO-a od 10.07.2017. (list 4-5 spisa), izjavu I.F. (list 6 spisa), presliku osobne iskaznice za I.F. (list 7 spisa), medicinsku dokumentaciju za tužitelja (list 8-17 spisa), liječničku potvrdu za tužitelja od 08.03.2018. (list 18 spisa), odštetni zahtjev od 28.08.2017. (list 19 spisa), podnesak s povišenjem odštetnog zahtjeva pisan od strane tužitelja dana 23.11.2017. (list 20-21 spisa), obavijest tuženika od 20.12.2017. o otklonu odštetnog zahtjeva (list 22 spisa), obračunske liste za plaću tužitelja (list 23-29 spisa), izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti tužitelja za rad (list 30 spisa), policu osiguranja broj 078700000975 (list 35 spisa), privitak prije navedenoj polici osiguranja (list 36 spisa), Uvjete za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti koji su u primjeni od 01.01.2006. (list 37-38 spisa), zdravstveni karton tužitelja (list 68-92, 97-101 spisa), prijavu o ozljedi na radu koja se odnosi na ozljeđivanje tužitelja u ranijem štetnom događaju od 20.07.1998. (list 93-96 spisa), izvadak s interneta www.plivazdravlje (list 109 spisa), izvadak s interneta www.msd-priručnici (list 110 spisa), time da je na ročištu održanom dana 02.09.2019. sud izvršio uvid u izvornike medicinske dokumentacije tužitelja. U postupku je provedeno medicinsko vještačenje po vještaku dr. B.Š., koji se i usmeno očitovao na glavnoj raspravi kod suda te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku i svjedok I.F.

 

U svezi ovako provedenog dokaznog postupka, uz primjenu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99,  117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u pretežitom dijelu.

 

Među strankama je nesporna pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja poslodavca tužitelja prema zaključenoj polici osiguranja od odgovornosti broj 078700000975. Nije sporan niti nastanak štetnog događaja, a nije niti sporno da se tužitelj u mirnom postupku obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom, koji je tuženik nesporno zaprimio i otklonio. Osim toga, nije sporna niti visina izgubljene zarade tužitelja.

 

Među strankama je sporno da li je tužitelj u štetnom događaju zadobio tjelesnu ozljedu, a sporna je i odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, odnosno sporna je uzročno-posljedična veza, pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva.

 

Sud pri tome ukazuje da odgovornost tuženika proizlazi iz ugovornog osiguranja primjenom čl. 964 i čl. 965 ZOO-a, time da se u postupcima radi naknade štete tuženik može pozivati na sve ekskulpacione razloge kao i radnikov poslodavac (koji je ujedno tuženikov osiguranik), pa tuženik može isticati iste prigovore. Sud pri tome ukazuje da se tuženik u odgovoru na tužbu nije pozivao na primjenu odredbe čl. 1067 ZOO-a, tj. nije se pozivao na razloge za oslobođenje od objektivne odgovornosti.

 

Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je u radnom odnosu u bolnicI Z. 26 godina i da cijelo vrijeme obavlja poslove stolara u sklopu tehničke službe. Navodi da on pretežito radi na održavanju i popravku namještaja, ali da radi i na izradi namještaja kao i na selidbi namještaja, time da se kod te selidbe najprije nešto rastavlja, a onda kasnije sastavlja. U odnosu na konkretni štetni događaj, navodi da je u sklopu tehničke službe poslodavca prethodno izrađen novi ormar koji je trebalo premjestiti na hitni dječji odjel i da je on tjedan dana prije štetnog događaja dobio nalog da taj ormar najprije sačini i da ga kasnije premjesti, odnosno montira. Navodi da mu prvi nadređeni M.B. kao direktor tehničke službe nije dao radni nalog niti na dan štetnog događaja, a niti tjedan dana prije štetnog događaja, a iz razloga što im radni nalozi dolaze putem kompjutora, pa ih sami vade i postupaju po istima. Za navedeni ormar navodi da je bio visine 2 m i širine 80 cm i da su istim trebale manipulirati dvije osobe zbog težine istog, odnosno navodi da je isti ormar imao nogice i da mu je toga dana pomagao kolega I.F. Tužitelj pojašnjava da je on stajao sa stražnje strane ormara i da je sav teret ormara bio pretežito na njemu, dok je kolega I.F. bio s prednje strane i ormar je malo pridržavao dok ga je on, tj. tužitelj podizao. Tužitelj navodi da se samo ozljeđivanje dogodilo kada je ormar dovezen na kolicima već bio na odjelu i kada ga je trebalo uspraviti i da je on tada osjetio bol u lijevoj ruci, što u tom trenutku nije smatrao ničim posebnim. Tužitelj dalje navodi da je on ovakove poslove obavljao jako puno puta i da je u konkretnoj situaciji došlo do ozljeđivanja jer je možda bio neki veći trzaj, odnosno navodi da ovakovih situacija nije imao prije štetnog događaja, ali ih je imao poslije istog i da je sada malo oprezniji. Za navedeni ormar navodi da je bio težine oko 50 kg i da on ima uvjerenje za osposobljenost za rad na siguran način kod poslodavca. Dalje navodi da se opisani posao i nakon štetnog događaja i dalje obavlja na isti način i da se radi o fizičkom poslu za dvoje radnika. U svezi radne odjeće, naveo je da inače koristi kutu i rukavice, ali da na dan štetnog događaja rukavice nije nosio, jer ih inače ne koristi za takve stvari. Vezano za bolove koji su mu se javljali tijekom popodneva, navodi da je sljedeći dan ipak došao na posao, ali je iza toga išao na hitnu pomoć. Tužitelj još navodi da mu ovaj događaj nije priznat kao ozljeda na radu i da je bio na bolovanju 3 mjeseca, koje bolovanje je prekinuo jer je primao dosta manju plaću. Navodi da nije bio operiran niti hospitaliziran i da je na ruci nosio najprije longetu, a kasnije gips. U svezi tuđe pomoći za vrijeme bolovanja, navodi da mu je tijekom mirovanja pomagala supruga, i to kod higijenske obrade, jer mu je bilo otežano funkcioniranje s jednom rukom. Tužitelj zaključno navodi da je on primarno dešnjak, ali da lijevu ruku koristi gotovo jednako kao i desnu.

 

Iskazom svjedoka I.F. sud je utvrdio da u bolnici Z. radi 36 godina kao zidar, odnosno na održavanju gdje se prema potrebi obavljaju svi poslovi. Nakon predočavanja izjave koja prileži sudskom spisu na listu 6, potvrđuje da je on pisao istu izjavu i navodi da ostaje kod svega što je u toj izjavi navedeno. Za konkretni ormar navodi da je bio viši od visine vrata i da je bio širok otprilike 70 cm te da je bio dosta težak, odnosno sigurno 50-60 kg. Dalje navodi da su tužitelj i on smatrali da mogu manipulirati s tim ormarom i da tužitelj i on inače kod poslodavca povremeno obavljaju takve poslove i međusobno si pomažu. Svjedok za sebe potvrđuje da je osposobljen za rad na siguran način, a za tužitelja mu je poznato da je pohađao obuku iz zaštite na radu, jer je to bilo obavezno. Svjedok još navodi da se posao koji su tužitelj i on obavljali toga dana kod poslodavca u svezi prijenosa tog ormara tako redovito obavlja, odnosno navodi da se taj posao ne može obaviti drugačije. Svjedok zaključno navodi da se tužitelj odmah požalio na bolove u ruci.

 

Sud je iskazu tužitelja i iskazu svjedoka I.F. poklonio vjeru u cijelosti, jer za iste smatra da su istiniti, uvjerljivi i životno logični, odnosno sud ističe da su njihovi iskazi u cijelosti suglasni u svezi same dinamike nastanka štetnog događaja. Sud još navodi da tuženik nije imao prigovore na iskaze tužitelja i svjedoka I.F., pa zbog prednje navedenog nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg se njihovi iskazi ne bi prihvatili u cijelosti.

 

Prema odredbi čl. 15 st. 1 Zakona o zaštiti na radu  (Narodne novine broj: 19/83, 17/86, 46/92, 26/93, 29/94, 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12) koji je bio na snazi u sporno vrijeme, poslodavac svojim djelatnicima odgovara za štetu koju su pretrpjeli na radu po tzv. objektivnoj odgovornosti, dakle uvijek, osim u slučajevima kada je za štetu odgovoran sam djelatnik, treća osoba, ili je šteta nastala uslijed više sile. Teret dokaza je na tuženiku kao nespornom osiguravatelju tužiteljevog poslodavca, a prema mišljenju ovoga suda tuženik nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobađale od odgovornosti za nastalu štetu. Dakle, ova odredba ne pravi razliku o kojem stupnju krivnje radnika se radi, što znači da radnik odgovara ili suodgovara ako postoji bilo koji stupanj krivnje, pa i obična nepažnja.

 

Poslodavac se može osloboditi objektivne odgovornosti uz uvjete propisane u čl. 1067 ZOO-a, tj. ako uspije dokazati neku od sljedećih činjenica: da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st. 1 - viša sila), tj. da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti (st. 2). Istim čl. je u st. 3 propisano da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Pri tome tuženik ne navodi niti jedan ekskulpacioni razlog za oslobođenje od odgovornosti, a posebice ne ističe prigovor krivnje tužitelja za nastanak štetnog događaja i ne navodi da je do ozljeđivanja tužitelja došlo zbog njegove namjere, odnosno nepažnje ili zbog nepridržavanja pravila zaštite na radu, odnosno tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj kritične zgode posao obavljao protivno pravilima svoje struke.

 

Ocjenom izvedenih dokaza, odnosno saslušanjem tužitelja i svjedoka I.F. utvrđeno je da je tužitelj kritične zgode obavljao radni zadatak prenošenja ormara na lokaciji svog poslodavca, odnosno za vrijeme obavljanja ugovorenih poslova tijekom redovnog radnog vremena. Pri tome je iskazom tužitelja, kojem je sud poklonio vjeru u cijelosti, utvrđeno da je on kritične zgode postupao po radnom nalogu poslodavca iz kompjutorskog sustava poslodavca te je njegovim iskazom utvrđeno da je kritične zgode manipulirajući s ormarom osjetio bol u lijevoj ruci, a da je tužiteljev iskaz istinit potvrđuje svjedok I.F., koji je iskazao sudu da se tužitelj kritične zgode odmah požalio na bolove u lijevoj ruci. Suglasnim iskazima tužitelja i svjedoka I.F. utvrđeno je i da su njih obojica prošli obuku iz zaštite na radu kod poslodavca, iz čega sud zaključuje da su obojica bila educirana o načinu kako se manipulira teretom velike težine, pri čemu je iskazom i tužitelja i svjedoka I.F. utvrđeno da je taj ormar bio težine oko 50 kg. Nadalje, suglasnim iskazima tužitelja i svjedoka I.F. utvrđeno je da se taj radni zadatak prenošenja ormara nije mogao obaviti na drugačiji način, odnosno sud zaključuje da su tužitelj i svjedok I.F. kod podizanja ormara velike težine od oko 50 kg postupali sukladno pravilima zaštite na radu, jer su tu radnu operaciju obavljala njih dvojica istovremeno. Slijedom prednje navedenog, sud je iskazom tužitelja i svjedoka I.F. utvrdio nastanak štetnog događaja, u kojem je tužitelj pravilno izvodeći radnu operaciju na uobičajeni način ozlijedio lijevu ruku, a tužiteljevo ozljeđivanje potvrđuje i medicinska dokumentacija i provedeno medicinsko vještačenje. Sud još navodi da su liječenje i medicinska obrada tužitelja opisani u medicinskoj dokumentaciji i da su obrađeni od strane liječnika vještaka dr. B.Š., koji je utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze upravo između predmetnog ozljeđivanja i štetnih posljedica po tužiteljevo zdravlje. Stoga je upravo liječnik vještak utvrdio da je tužitelj u utuženom štetnom događaju zadobio ozljedu opisanu u dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji.

 

Sud nije utvrdio da bi u konkretnom slučaju bilo ikakovog doprinosa nastanku štetnog događaja na strani tužitelja, jer niti je utvrđena, a niti je ukazano od strane tuženika na bilo kakvu konkretnu radnju tužitelja koja bi ukazivala na nedostatak njegove pažnje, odnosno neadekvatnu pažnju uvjetima u kojima se nezgoda dogodila. Sud je utvrdio da je tužitelj obavljao posao koji ulazi u opis poslova njegovog radnog mjesta kao stolara te da je isti obavljao na uobičajeni način na mjestu gdje se trebao nalaziti, a kako to proizlazi i iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka I.F.

Sud je ocjenjujući ponašanje tužitelja u navedenim okolnostima štetnog događaja zaključio da se u ponašanju tužitelja ne nalazi niti jedna svjesna niti voljna manifestacija radnje ili propusta koja bi bila sastavni dio uzroka nastanka štetnog događaja i štete. Sud ukazuje da tuženik, iako na njemu kao osiguravatelju poslodavca tužitelja leži teret dokazivanja, nije sudu dokazao niti jednu pravno relevantnu činjenicu koja bi upućivala na eventualno drugačiji zaključak suda, pa je u postupku utvrđena isključiva odgovornost tuženika. Slijedom svega navedenog, sud smatra utvrđenim da je tužitelj obavljajući predmetni posao upotrijebio dužnu pažnju i da tuženik nije dokazao niti jednu njegovu konkretnu radnju ili propuštanje koje bi uzrokovalo ili doprinijelo nastanku štetnog događaja. Stoga sud drži da na strani tužitelja nije postojala nikakva suodgovornost za nastalu štetu u smislu čl. 1067 st. 3 ZOO-a, već je utvrđena isključiva odgovornost tuženika kao osiguravatelja tužiteljevog poslodavca.

 

Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o šteti pretrpljenoj na radu i u svezi s radom, a u smislu čl. 111 st. 1 Zakona o radu (NN 93/14 - u daljnjem tekstu ZR), jer je sud utvrdio da je tužitelj kritične zgode kao stolar u tehničkoj službi poslodavca bolnica Z. pretrpio ozljedu na radu tijekom podizanja ormara, tj. manipulacije s istim, koji posao ulazi u opis poslova njegovog radnog mjesta.

 

Sud smatra da za predmet ovog spora nije odlučna okolnost što utuženi štetni događaj tužitelju nije priznat kao ozljeda na radu, a vezano za rješenje HZZO-a od 10.07.2017., kojim tužitelju nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Isto iz razloga što ovaj sud smatra da citirano rješenje HZZO-a nema baš nikakav utjecaj na primjenu odredbi relevantnog materijalnog prava po osnovu čl. 111 st. 1 ZR-a, odnosno naknade štete kod ozljede na radu za koju tužitelju temeljem odredbi i ZR-a i ZOO-a pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu. Osim toga, i od strane vještaka medicinske struke dr. B.Š., čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio u cijelosti iz razloga koji će biti iznijeti u daljnjem tekstu obrazloženja ove presude, proizlazi da mišljenje liječničkog povjerenstva HZZO-a nije dato u skladu s pravilima medicinske struke.

 

Glede sporne visine tužbenog zahtjeva provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku dr. B.Š. te je na temelju Nalaza i mišljenja vještaka od 14.11.2019. utvrđeno da je tužitelj u utuženom štetnom događaju osjetio bol u lijevom ručnom zglobu kod nošenja ormara na radnom mjestu. Vještak spominje sadržaj prvog citiranog medicinskog dokumenta, a to je nalaz bolnicE Z. - Centra od 10.03.2017. U istom je navedeno da tužitelj od jučer ima bolove pri kretnjama u području lijevog ručnog zgloba, koji su se javili nakon nošenja ormara na radnom mjestu. Opisan je i blagi otok u području volarne strane lijevog ručnog zgloba koji je bezbolan na palpaciju, ali su kretnje bolne. Vještak u nalazu opisuje tijek liječenja tužitelja zaključno s kontrolom kirurga - plastičara od 21.11.2017. Vještak se poziva i na liječničku potvrdu od 08.03.2018. koja prileži sudskom spisu te navodi da je tužitelj bio na bolovanju od 10.03.2017. do 12.06.2017. Osim toga, vještak citira i relevantne datume iz preslike zdravstvenog kartona tužitelja za razdoblje od 04.05.1977. do 02.10.2019. Vještak u nalazu navodi da je tužitelj kod kliničkog pregleda od strane vještaka bio pri svijesti te da je orijentiran, kontaktibilan i pokretan, odnosno vještak navodi da se tužitelj žali na povremene bolove u lijevom ručnom zglobu kod većeg opterećenja ruke. Tužitelj je vještaku pri pregledu iskazao da tada nije imao bolove. Vještak je u nalazu opisao i status tužitelja, odnosno da je lijevi ručni zglob bez otoka i deformiteta, da je funkcija prstiju uredna, da je područje stiloidnog nastavka radijusa bezbolno na palpaciju, da je Finkelsteinov test negativan te da je održana gruba mišićna snaga šake.

 

Vještak u mišljenju navodi da je tužitelj dana 09.03.2017. na radnom mjestu kod nošenja ormara osjetio bol u lijevom ručnom zglobu, odnosno vještak navodi da je tužitelj zadobio ozljedu tetiva mišića dugog abduktora i tetive kratkog ekstenzora palca (Mb de Quervaine). Vještak dalje navodi da je tužitelj liječen konzervativno, odnosno kraćom imobilizacijom ručnog zgloba u dva navrata, odnosno navodi da je tužitelj zbog zaostalih bolova, u područje oko tetiva, u više navrata dobio injekcije kortikosteroida dugog djelovanja te da je proveo i fizikalnu terapiju. Vještak još navodi da je kod tužitelja zbog zadobivenih ozljeda došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja te da prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i nalazu pri pregledu tužitelja, kod tužitelja nakon završenog liječenja nisu zaostale trajne posljedice koje bi umanjile životnu aktivnost tužitelja. Vještak u mišljenju daje ocjenu trajanja i intenziteta pretrpljenih fizičkih bolova i straha kod tužitelja te daje ocjenu potrebne tuđe pomoći.

 

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u podnesku od 21.11.2019. uredio tužbeni zahtjev. Pri tome po kriteriju fizičkih bolova potražuje iznos od 9.000,00 kn, po kriteriju pretrpljenog straha potražuje iznos od 5.000,00 kn te za tuđu pomoć i njegu potražuje iznos od 2.625,00 kn (prema cijeni od 25,00 kn po satu).

 

Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju u podnesku od 02.12.2019. na način da Mb de Quervaine ne predstavlja ozljedu na radu na način kako je opisuje vještak, već se prema mišljenju tuženika radi o upali tetive, dakle bolesti koja se javlja kao posljedica mnogobrojnih ponavljanja istovrsnih pokreta koji rezultiraju mikrooštećenjima te posljedičnim zadebljanjem tetiva i njihovih ovojnica, a ne kao posljedica jednokratnog udarca. Tuženik navodi da je ovakav stav izražen i u nalazu liječničkog povjerenstva HZZO-a. Tuženik smatra neprimjereno visokom ocjenu vještaka u odnosu na bolove, strah i tuđu pomoć, a obzirom na karakter same bolesti i jačinu tegoba tužitelja, odnosno smatra da je ocjena vještaka dana bez relevantnog obrazloženja. Tuženik zaključuje da opisane tegobe tužitelja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, jer su posljedica isključivo degenerativnih promjena tetive, pa da stoga ne postoji osigurateljna obveza za plaćanje štete tužitelju. Tuženik zaključno predlaže provođenje novog medicinskog vještačenja po drugom vještaku iste struke.

 

Na ročištu održanom dana 03.03.2020. izveden je dokaz saslušanjem liječnika vještaka dr. B.Š., koji u prvom redu navodi da je tvrdnja tuženika da De Quervainova bolest ne predstavlja ozljedu, već da se radi o upali tetiva koja se javlja kao posljedica ponavljanih pokreta, većim dijelom točna. Međutim, vještak ističe da se ne radi o upali, već o degenerativnim promjenama tetive i tetivne ovojnice, koje se najčešće javljaju kao posljedica ponavljajućih mikrotrauma. Vještak pojašnjava da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju osjetio bol u području tetiva palca lijeve šake kod dizanja ormara i da mu je kod prvog pregleda postavljena dijagnoza tendinitisa, a iza toga mu je postavljena imobilizacija longetom te je preporučeno strogo mirovanje i držanje ruke na povišenom. Vještak navodi da se u kasnijoj medicinskoj dokumentaciji spominje De Quervainova bolest. Vještak dalje navodi da se u kirurškoj praksi uobičajeno svaka bol u području ekstenzorne tetive palca naziva De Quervainova bolest, ali da to u suštini nije točno. Naime, vještak pojašnjava da do pojave bolova može doći i nakon jednokratne intenzivnije traume tetive, odnosno nakon jednokratnih naprezanja tetive, a što je slučaj u predmetnom štetnom događaju. Stoga je u konkretnom slučaju ozljeda tetive nastala zbog preopterećenja tetiva palca kod podizanja i nošenja ormara, a ne kao posljedica mikrotraume. Zbog prednje navedenog vještak je ostao u cijelosti kod nalaza i mišljenja. Na poseban upit da li smatra da ozljeda tetiva tužitelja, obzirom na njegovo zanimanje, nije nastala tijekom godina njegovog rada, vještak odgovara da je to moguće, odnosno budući da je tužitelj stolar, da je tijekom godina došlo do manjih degenerativnih promjena u tetivama. Međutim, vještak smatra da je u predmetnom štetnom događaju došlo do akutnog prenaprezanja tetiva, a uslijed čega su se kod tužitelja i javili bolovi u području ranije navedenih tetiva. Vještak još napominje da u preslici zdravstvenog kartona tužitelja do predmetnog štetnog događaja nije vidljivo da se tužitelj javljao liječniku zbog tegoba s tetivama palca. Na poseban upit kako tumači mišljenje liječničkog povjerenstva HZZO-a, vještak je odgovorio da se s istim ne slaže, jer isto nije u skladu s pravilima medicinske struke. Pri tome vještak navodi da povjerenstvo svoje mišljenje temelji samo na temelju šifre dijagnoza, ali ne uzima u obzir na koji način je došlo do pojedine ozljede. Na upit zbog čega je u tako dugom trajanju ocijenio bolove srednjeg i manjeg intenziteta, vještak je odgovorio da je to iz razloga što se štetni događaj dogodio 09.03.2017., a tužiteljevo liječenje je završeno nakon više od 8 mjeseci dana 21.11.2017.

 

Tuženik je nakon usmenog očitovanja vještaka medicinske struke ustrajao kod prijedloga za provođenjem novog medicinskog vještačenja, jer smatra da predmetni vještak nije otklonio sve tuženikove prigovore, odnosno iz razloga što vještakovo mišljenje nije u skladu s mišljenjem liječnika HZZO-a.

 

Sud je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke prihvatio u cijelosti, jer se ovome sudu ukazuje kao objektivan, nepristran i izrađen temeljem spisu priležeće medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja. Sud za provedeno vještačenje smatra da je izrađeno u potpunosti u skladu s pravilima struke, pri čemu je vještak dr. B.Š., prema mišljenju ovoga suda, u svom usmenom očitovanju na glavnoj raspravi s uspjehom otklonio sve prigovore tuženika, odnosno odgovorio je na sva tuženikova postavljena pitanja. Sud je provedenim medicinskim vještačenjem utvrdio i osporenu uzročno-posljedičnu vezu od strane tuženika, jer je vještak dr. B.Š. zaključio da je ozljeda tetive nastala zbog preopterećenja tetiva palca kod podizanja i nošenja ormara, odnosno da je u predmetnom štetnom događaju došlo do akutnog prenaprezanja tetiva, odnosno vještak je utvrdio i da se tužitelj prije štetnog događaja nije javljao liječniku zbog tegoba s tetivama palca. Zbog navedenog ovaj sud smatra da niti jedna parnična stranka, a posebice tuženik, nalaz i mišljenje vještaka dr. B.Š. nije dovela u sumnju.

 

Sud ističe da tuženik nije istaknuo niti jedan osnovani prigovor na nalaz i mišljenje liječnika vještaka, čiji nalaz i mišljenje je jasno, potpuno i nije s ničim proturječno, pa sud smatra da je prijedlog za provođenje novog medicinskog vještačenja neutemeljen i da je usmjeren na odugovlačenje predmetnog spora. Obzirom da za ovaj sud nije postojao niti jedan opravdani razlog zbog kojeg se stručni nalaz i mišljenje liječnika vještaka ne bi prihvatio u cijelosti, to je sud i na ročištu održanom dana 03.03.2020. i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava dana 06.07.2020. odbio tuženika s neosnovanim prijedlogom za provođenjem novog medicinskog vještačenja, jer sud smatra da se za isto nisu ispunile zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 261 st. 3 ZPP-a.

 

Obzirom na gore navedeno, to je sud provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku dr. B.Š. utvrdio da je u predmetnom štetnom događaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, za koju povredu je u predmetnom postupku tužitelju dosuđena pravična novčana naknada. Sud ukazuje da je odredbom čl. 1100 st. 1 i st. 2 ZOO-a (NN 35/05) uređena pravična novčana naknada, a u svezi popravljanja neimovinske štete. Sud ukazuje i da je odredbom čl. 19 st. 1 i st. 2 prije citirane novele ZOO-a uređeno pitanje prava osobnosti. Naime, čl. 19 st. 1 ZOO-a propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Isti čl. u st. 2 propisuje da se pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. U predmetnom postupku utvrđeno je da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti koje se odnosi na tjelesno i duševno zdravlje.

 

Sud je prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha kod tužitelja, tj. cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, a sve u skladu s čl. 1100 st. 2 ZOO-a.

 

Sud je obzirom na povredu prava osobnosti tužitelja na njegovo tjelesno i duševno zdravlje imao u vidu kako već citiranu odredbu čl. 1100 ZOO-a, tako i Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, a vezano za citirane Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29.11.2002., sud ukazuje da oni ne predstavljaju običnu matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, pa je sud kod primjene toga propisa imao na umu sve konkretne okolnosti utuženog štetnog događaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih boli i straha imaju značaj tek osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade. Pri tome je za pojedine vidove štete, odnosno kriterije (činjenice) sud uzimao u obzir i životnu dob te vrstu zanimanja tužitelja kao oštećenika.

 

Kako fizičke boli i strah nisu po ZOO-u samostalni oblici povrede prava osobnosti, već činjenice (kriteriji, tj. mjerila) koje zajedno s ostalim okolnostima svakog konkretnog slučaja u smislu odredbe 1100 ZOO-a utječu na ocjenu da li je pravo osobnosti povrijeđeno u mjeri zbog koje bi oštećeniku pripadalo pravo na pravičnu novčanu naknadu, sud je na temelju okolnosti konkretnog slučaja, tj. utvrđenog intenziteta, trajanja i pojavnosti posljedica, kao mjerila težine povrede prava osobnosti, zaključio da tužitelju pripada naknada štete.

 

Tužitelj je u podnesku od 19.06.2020., nakon preotvaranja glavne rasprave, konačno uredio tužbeni zahtjev pozivajući se na izmjenu Orijentacijskih kriterija Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je donijeta na sjednici održanoj dana 05.03.2020. i 15.06.2020. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zahtijevani iznos pravične novčane naknade iz podneska od 21.11.2019. po kriteriju fizičkih bolova uvećao za 50%, dok je iznos pravične novčane naknade po kriteriju straha uvećao za 20%. Stoga tužitelj prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu umjesto ranije iskazanog iznosa od 9.000,00 kn na ime pravične novčane naknade po kriteriju fizičkih bolova, potražuje iznos od 13.500,00 kn. Isto tako, tužitelj prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu umjesto ranije iskazanog iznosa od 5.000,00 kn na ime pravične novčane naknade po kriteriju straha, potražuje iznos od 6.000,00 kn.

 

Sud je kod ocjene visine pravične novčane naknade nematerijalne štete za tužitelja uzeo u obzir i Orijentacijske kriterije Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29.11.2002., ali i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 05.03.2020. i 15.06.2020., a kojim pravnim shvaćanjem je određeno sljedeće: "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 25/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.".

 

Zbog zadobivenih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i bolove manjeg intenziteta 3 mjeseca kumulativno. Cijeneći intenzitet i trajanje fizičkih bolova te neugodnosti koje je tužitelj trpio tijekom liječenja (nošenje podlaktične longete, strogo mirovanje, držanje ruke na povišenom, korištenje analgetika, skidanje imobilizacije, fizikalna terapija, stabilizacijska ortoza, apliciranje Depo-Medrola i Kenaloga), sud drži da mu temeljem čl. 1100 st. 2 ZOO-a, a uz primjenu čl. 223 ZPP-a, po ovom kriteriju pripada iznos pravične novčane naknade od 13.500,00 kn, koji iznos tužitelj i potražuje po ovom kriteriju u konačno uređenom tužbenom zahtjevu.

 

Tužitelj je u svezi štetnog događaja pretrpio i strah, time da je primarni strah bio kratkotrajan i jačeg intenziteta. Tužitelj je dalje u nastavku liječenja trpio sekundarni strah zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja i to jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana te manjeg intenziteta 5 tjedana kumulativno. Jačina i trajanje straha opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade po ovom kriteriju u iznosu od 6.000,00 kn, koji iznos tužitelj i potražuje po ovom kriteriju u konačno uređenom tužbenom zahtjevu. I ovaj vid štete dosuđen je temeljem čl. 1100 st. 2 ZOO-a, a uz primjenu čl. 223 ZPP-a.

 

Nalazom i mišljenjem liječnika vještaka utvrđena je potreba za tuđom pomoći i njegom i opseg iste, tj. da je bila potrebna tužitelju u opsegu od 3 sata dnevno kroz 3 tjedna (zbog imobilizacije lijeve šake) te u opsegu od 2 sata dnevno kroz 2 tjedna i na kraju u opsegu od 1 sata dnevno kroz 2 tjedna (za održavanje osobne higijene u periodu imobilizacije ruke, za obavljanje težih kućnih poslova, za nabavku i pripremu hrane i dr.), tj. ukupno 105 sati.

 

Budući je u postupku utvrđeno da su tužitelju tuđu pomoć pružali ukućani (prema iskazu tužitelja njegova supruga), sud smatra da prema mjestu pružanja te usluge (S.) za jedan sat pružene tuđe pomoći tužitelju pripada iznos od neto 20,00 kn. Isti navedeni iznos naknade odgovara neto zaradi osobe sposobne pružiti tuđu pomoć i njegu u mjestu prebivališta tužitelja, pa sud smatra da tužitelju za ovaj vid imovinske štete pripada iznos od 2.100,00 kn, a koji vid štete je dosuđen temeljem čl. 1088 ZOO-a u svezi s čl. 1095 st. 2 ZOO-a. Pri tome je sud odbio tužitelja s viškom potraživanja po osnovu tuđe pomoći i njege u iznosu od 525,00 kn.

 

U odnosu na imovinsku štetu na ime izgubljene zarade za vrijeme bolovanja tužitelja, kao posljedice utuženog štetnog događaja, na kojem bolovanju se kako prema navodima svog stranačkog iskaza, tako i prema utvrđenju vještaka medicinske struke nesporno nalazio, sud navodi sljedeće. Iako je visina izgubljene zarade na početku raspravljanja među strankama bila sporna, tuženik je tijekom postupka na ročištu održanom dana 03.03.2020. priznao visinu razlike plaće tužitelja u iznosu od 600,00 kn sa zateznom kamatom od 10.05.2017. i u iznosu od 600,00 kn sa zateznom kamatom od 10.06.2017. Tužiteljska strana na tom istom ročištu od 03.03.2020. snizila je tužbeni zahtjev na način da na ime izgubljene zarade potražuje dvije glavnice od po 600,00 kn, i to sa zateznom kamatom od 10.05.2017. do isplate na prvu glavnicu te sa zateznom kamatom od 10.06.2017. do isplate na drugu mjesečnu glavnicu, tj. ukupno 1.200,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Obzirom da je odredbom čl. 1093 st. 2 ZOO-a propisano da oštećenik ima pravo (između ostalog) i na zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad, to je sud tužitelju dosudio i ukupan iznos imovinske štete od 1.200,00 kn na ime izgubljene zarade. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 600,00 kn sa zateznom kamatom od 10.05.2017. do isplate i iznos od 600,00 kn sa zateznom kamatom od 10.06.2017. do isplate, obzirom da je tužitelj u postupku dokazao i pravni osnov i visinu tog troška, pri čemu je tuženik samu visinu učinio nespornom.

 

Vezano za ovaj osnovani dio tužiteljevog potraživanja po osnovu izgubljene zarade, sud ukazuje da tužitelju sukladno čl. 1095 st. 1 ZOO-a pripada i naknada štete u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja. To znači da sukladno citiranoj odredbi tužitelj ima osnovano pravo i na naknadu izgubljene zarade koja je posljedica utužene ozljede na radu pretrpljene radom kod svog poslodavca. Isto tako, sud navodi da odredba čl. 1095 st. 1 ZOO-a određuje imovinsku štetu u slučaju tjelesne ozljede, pa istu čini svaka zarada koju je tužitelj ostvario ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvario. Ta izgubljena zarada predmet je gubitka u njegovoj imovini, odnosno pravna je osnova za naknadu štete (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2841/93 od 12.01.1994. i Rev 2232/92 od 13.07.1993.). Sud je ovoj pravnoj stvari primijenio i odredbu čl. 1090 ZOO-a, odnosno uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, tužitelju je dosudio naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova, odnosno tužiteljeva imovinska situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo konkretne štetne radnje. Sud se u ovoj pravnoj stvari poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 507/83 od 13.07.1983. prema kojoj oštećenik nema pravo na odštetu zbog same tjelesne ozljede, odnosno narušenja zdravlja, već zbog njihovih posljedica. Iste posljedice se u odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev tužitelja manifestiraju kroz imovinsku štetu za izgubljenu zaradu zbog tužiteljeve nesposobnosti za rad. U odnosu na načine popravljanja imovinske štete, sud navodi da popraviti štetu znači ukloniti štetne posljedice koje su oštećenika, ovdje tužitelja zadesile zbog štetne radnje, pri čemu se gleda isključivo na poziciju oštećenika. Stoga oštećenik treba dobiti natrag ono što je izgubio, i to na teret odgovorne osobe, pri čemu dobitak na jednoj strani (oštećenikovoj, tj. tužiteljevoj) znači ujedno gubitak za drugu stranu (odgovornu osobu, odnosno tuženika kao osiguratelja tužiteljevog poslodavca). Stoga se šteta može reparirati, a da se pri tome štetne posljedice objektivno uopće ne eliminiraju. Imovinsku štetu općenito moguće je popraviti na dva načina, tj. naturalnom restitucijom i novčanom naknadom, a sud je u konkretnom slučaju dosuđenjem tužitelju naknade u novcu uklonio štetne posljedice tako da se isplatom tužitelju odgovarajuće svote novca, na ime izgubljene zarade, vrijednost njegove imovine vraća u stanje kakovo bi bilo da nije došlo do nastanka štetnog događaja.

 

U ovom postupku sud je tužitelju po osnovi povrede prava osobnosti dosudio ukupan iznos od 21.600,00 kn te je tužitelju sud dosudio i daljnji iznos od 1.200,00 kn po osnovi imovinske štete za izgubljenu zaradu tužitelja, odnosno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu u sveukupnom iznosu od 22.800,00 kn te je presudio kao pod toč. I izreke ove presude.

 

Kao što je već rečeno, sud je odbio tužitelja s viškom potraživanja u iznosu od 525,00 kn po osnovu tuđe pomoći i njege kao neosnovanim dijelom tužbenog zahtjeva te je presudio kao pod toč. III izreke ove presude.

 

U svezi dospijeća tuženikove obveze, valja navesti da tuženik nije prigovarao datumu dospijeća kao što je to označeno u konačno uređenom tužbenom zahtjevu, a to je s danom završetka liječenja tužitelja dana 21.11.2017. Sud navodi da je tužitelj u tužbi predložio tijek zakonske zatezne kamate na neimovinsku i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu počam od podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku dana 28.08.2017., a sud pri tome navodi da tuženik nije osporavao činjenicu podnošenja takovog zahtjeva s tim prije navedenim datumom. Međutim, kako je vještak dr. B.Š. u nalazu i mišljenju utvrdio da je liječenje tužitelja završilo dana 21.11.2017. kontrolom tužitelja kod kirurga - plastičara, a to je kasniji datum od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, to ovaj sud u svezi dospijeća nije primijenio odredbu čl. 1103 ZOO-a kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe. Stoga počam od tog kasnijeg datuma 21.11.2017. odgovornoj osobi za naknadu štete teku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29 st. 1 ZOO-a. Naime, ovim čl. propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate. Stoga je sud tužitelju dosudio zateznu kamatu počam od 21.11.2017. pa do isplate, što je za tuženika povoljniji datum nego da je došlo do primjene odredbe čl. 1103 ZOO-a vezano za odštetni zahtjev, a u odnosu na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu.

Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio tijeku zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu s naslova tuđe pomoći, sud ističe da bi tužitelju sukladno čl. 1086 ZOO-a pripadala zatezna kamata od trenutka nastanka štete. Stoga tužitelju zatezna kamata u svakom slučaju pripada i od kasnijeg datuma, tj. od dana završetka liječenja, pa je sud tužitelju i na taj iznos od 2.100,00 kn po osnovu tuđe pomoći i njege dosudio zakonsku zateznu kamatu počam od 21.11.2017. do isplate.

 

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13 i 93/14).

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 ZPP-a, u svezi s čl. 155 st. 1 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za: odštetni zahtjev iz mirnog postupka od 28.08.2017. 100 bodova (tbr. 28), sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7 toč. 1), podnesak 18.05.2018. 100 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 09.11.2018. 50 bodova (tbr. 9 toč. 2), žalba od 21.12.2018. 125 bodova (tbr. 10 toč. 1), ročišta 13.05.2019. i 02.09.2019. svako po 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesci od 11.09.2019. i od 20.12.2019. svaki po 25 bodova (tbr. 8 toč. 3), ročište 03.03.2020. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1), ročište 09.06.2020. 50 bodova (tbr. 9 toč. 2), podnesak 19.06.2020. 100 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 06.07.2020. 100 bodova (tbr. 9 toč. 1) i ročište za objavu presude 50 bodova (tbr. 9 toč. 3). Tužitelju je tako ukupno priznato 1.125 bodova, tj. iznos od 11.250,00 kn. Nadalje je priznat i trošak PDV-a od 25% koji iznosi 2.812,50 kn, a tužitelju je priznat i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn, koji je priznat u cijelosti kao potreban za vođenje postupka. Stoga sveukupno priznati i obređeni trošak tužitelja iznosi 15.312,50 kn.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.05.2019. (jer je tužitelj točnu adresu za svjedoka I.F. trebao navesti odmah u tužbi), od 21.11.2019. (jer istim nije konačno uređen tužbeni zahtjev) i od 08.05.2020. (kojim predlaže zakazivanje ročišta), jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka, a sve u skladu s čl. 155 ZPP-a.

 

Sud je tužitelju dosudio osnovani parnični trošak u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (kao pod toč. III. izreke presude), a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 st. 1 toč. 3 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018), a kao posloprimac u radnom sporu.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu, 31. kolovoza 2020.

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

 

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku