Poslovni broj: 7 Pž-2285/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2285/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. E. L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik A. – M. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., Ž. i partneri d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 11.011,01 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3960/2018 od 6. prosinca 2019., 31. kolovoza 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3960/2018 od 6. prosinca 2019. u točkama I., III., IV., VI. i VII. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika K. V. iz Z. poslovni broj Ovrv-3647/2018 od 3. svibnja 2018. (točka I. izreke). Utvrđeno je da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 11.011,01 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 2017. do isplate (točka II. izreke), te da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 11.011,01 kn (točka III. izreke). Prebijena je tužiteljeva tražbina u iznosu od 11.011,01 kn s tuženikovom tražbinom u iznosu od 11.011,01 kn (točka IV. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 412,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2018. do isplate (točka V. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 37,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2018. do isplate odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka (točka VI. izreke). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka VII. izreke).

Protiv točaka I., III., IV., VI. i VII. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o dopuštenosti tuženikovog prigovora radi prebijanja do visine tužiteljeve tražbine i to iz razloga što je tuženik svoju tražbinu prijavio i što je njegova tražbina utvrđena u postupku sklapanja nagodbe, pa se radi o res iudicati. Navodi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da se tužitelj izričito protivio uvidu u spis predmeta St-1138/2017 te ističe da je tužitelj napomenuo da se tablica tražbina nalazi na e-oglasnoj ploči suda koju sud i sam može pogledati, a kako je to i učinio. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne navodi da ima saznanja da je tuženik prijavio svoje potraživanje i da je o njemu odlučeno nagodbom. Smatra da ako sud nema saznanja da je o tuženikovom potraživanju pravomoćno odlučeno nagodbom, onda sud ne može vršiti prijeboj. Tuženik može istaknuti prigovor radi prebijanja ako je njegova tražbina utvrđena pravomoćnom odlukom, te u tom slučaju sud ne utvrđuje postojanje tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prebijanja, već utvrđuje tužiteljevu tražbinu i obje prebija konstitutivnom odlukom. Zbog iznesenih razloga smatra da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega se ne može ispitati. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane. Navodi da se u ovom predmetu radi o sporu male vrijednosti u kojem sukladno odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena. Smatra da tužitelj nije ni na koji način obrazložio u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir to da je u konkretnom slučaju tužitelj taj koji je bio u svom podnesku istaknuo prigovor res iudicate, to je sukladno odredbi čl. 219. i čl. 220. Zakona o parničnom postupku na tužitelju bio teret dokazivanja osnovanosti istaknutog prigovora. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmetni spor je spor male vrijednosti jer je vrijednost njegova predmeta manja od 50.000,00 kn, pa se presuda kojom se završava takav spor može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog toga ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno, prije svega, je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je prigovor radi prebijanja koji je tuženik istaknuo u podnesku od 20. kolovoza 2019. dopušten, a kojim prigovorom je tuženik svoju protutražbinu prema tužitelju u ukupnom iznosu od 14.599,69 kn stavio u prijeboj s tužiteljevom tražbinom te predložio sudu da nakon prebijanja tih tražbina odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odredbom čl. 37. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“ broj 32/17), koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj povezano i ovisno društvu dužnika A. k., d. d. Z. (Grad Z.), OIB ..., nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave, je propisano da se na pravne posljedice otvaranja postupka izvanredne uprave na odgovarajući način primjenjuju pravila o pravnim posljedicama otvaranja stečajnog postupka propisane posebnim zakonom koji uređuje stečaj, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Odredbom čl. 174. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15; dalje: SZ), kao jednom od odredaba kojima su regulirane osnovne pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, je propisano da ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka stečajni vjerovnik, na temelju zakona ili ugovora, imao pravo na prijeboj, otvaranje stečajnog postupka ne utječe na to njegovo pravo. Odredbom čl. 175. st. 1. SZ-a je propisano da ako su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka jedna ili više tražbina koje se imaju prebiti pod odgodnim uvjetom ili nisu dospjele ili nisu upravljene na istovrsne činidbe, prijeboj će nastupiti kada za to budu ispunjene potrebne pretpostavke. Pri tome se odredbe čl. 140. i 144. toga Zakona ne primjenjuju u svrhu prijeboja, a ako je tražbina kojom se treba obaviti prijeboj bezuvjetna i dospjela prije nego što prijeboj postane moguć, prijeboj je isključen.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je potpisom Ugovora o pristupanju dugu broj 53114 od 6. travnja 2017. sklopljenom između tužitelja kao vjerovnika i tuženika kao pristupitelja dugu (dalje u tekstu: Ugovor), tuženik pristupio dugu u iznosu od 20.000,00 kn te da je dio duga u iznosu od 8.988,99 kn kojem je tuženik pristupio kao sudužnik ispunjen. Kako je tijekom postupka nesporno ostao neplaćen dio duga po Ugovoru u dijelu koji iznosi 11.011,01 kn, a koji tužitelj potražuje u ovom postupku, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da postoji u tom dijelu tuženikova obveza jer je, sukladno odredbi čl. 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), potpisom Ugovora tuženik stupio u obvezu pored dužnika te je tužitelj kao vjerovnik stekao pravo tražiti ispunjenje bilo od prvobitnog dužnika bilo od trećega.

S druge strane, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu u kojem je tuženik vršio za tužitelja međunarodni prijevoz robe, a kako tužitelj nije osporio dokumentaciju dostavljenu uz podnesak od 20. kolovoza 2019. na okolnost postojanja i visine potraživanja, niti je pravovremeno dostavio dokaz o plaćanju računa za izvršene usluge prijevoza, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da sukladno odredbama Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR (Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori broj 11/58, „Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 1/92) postoji i tuženikova tražbina prema tužitelju u istom iznosu.

Međutim, kako je tuženikova tražbina nastala i dospjela prije otvaranja postupka izvanredne uprave (tražbina u iznosu od 8.152,27 kn je dospjela 29. siječnja 2017. i tražbina u iznosu od 7.052,83 kn je dospjela 28. veljače 2017.), dok je tužiteljeva tražbina nastala prije otvaranja tog postupka (7. travnja 2017.), ali je dospjela nakon otvaranja tog postupka (11. travnja 2017.), to je u konkretnom slučaju o dopuštenosti prigovora radi prebijanja trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 175. st. 1. SZ-a, a ne kako je to pogrešno prvostupanjski sud zaključio primjenom odredbe čl. 174. SZ-a.

Kod prigovora radi prebijanja, jednako kao i kod prigovora prijeboja, moraju biti ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 195. ZOO-a, dakle obje tražbine moraju glasiti na novac ili druge zamjenjive stvari istoga roda i kakvoće te obje moraju biti dospjele. Pri tome je odredbom čl. 174. SZ-a propisano da otvaranje stečajnog postupka, odnosno ovdje postupka izvanredne uprave, ne utječe na vjerovnikovo pravo na prijeboj koje je vjerovnik imao u trenutku otvaranja tog postupka, a što podrazumijeva da su sve zakonom propisane pretpostavke za prijeboj već bile nastale prije otvaranja tog postupka. S druge strane, odredbom čl. 175. st. 1. SZ-a je propisano pravo vjerovnika na prijeboj u slučaju kad su i tražbina i protutražbina postojale u trenutku otvaranja postupka izvanredne uprave, ali su pretpostavke za prijeboj, među kojima je i dospjelost, nastale nakon otvaranja tog postupka, kao u konkretnom slučaju.

Budući da je tužiteljeva tražbina dospjela 11. travnja 2017., dakle jedan dan nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, dok je nastala prije otvaranja tog postupka, a tuženikova istovjetna tražbina je nastala i dospjela prije otvaranja postupka izvanredne uprave, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da su se tek u trenutku dospijeća tužiteljeve tražbine ispunile sve zakonom propisane pretpostavke za prijeboj (čl. 195. ZOO-a), odnosno da one nisu bile ispunjene već u trenutku otvaranja postupka izvanredne uprave.

Nisu osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da je tuženik svoju tražbinu prijavio i da je njegova tražbina utvrđena u postupku sklapanja nagodbe, a zbog čega da bi se radilo o res iudicati. Naime, tužitelj tijekom ovog postupka nije niti tvrdio, a niti je tuženik iznosio takve tvrdnje, da je tuženikova tražbina prijavljena u postupku izvanredne uprave, odnosno da je obuhvaćena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 6. srpnja 2018. kojim je potvrđena nagodba u postupku izvanredne uprave. Tužitelj je u podnesku od 25. rujna 2019. iznio svoje stavove da je tuženik svoja potraživanja trebao prijaviti u postupku izvanredne uprave te ukoliko je prijavio, tužitelj je naveo svoje stajalište prema kojem tuženik ne može u ovom postupku isticati prigovor radi prebijanja jer je u postupku sklapanja nagodbe njegovo potraživanje riješeno. Međutim, tužitelj ne iznosi konkretne činjenične tvrdnje o tome da tuženik zaista jest prijavio svoju tražbinu i da je prijavljena tražbina obuhvaćena rješenjem o potvrđenoj nagodbi, već iznosi pravne teze i svoja tumačenja o primjeni propisa kojima je uređen postupak izvanredne uprave nad koncernom i njegovim povezanim i ovisnim društvima. Upravo zbog tih razloga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a ocijenio da tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja nije prijavljena niti obuhvaćena rješenjem o potvrdi nagodbe, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da postoji i tužiteljeva i tuženikova tražbina, prebio međusobna potraživanja.

Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela odluke.

Tuženik nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, slijedom čega je tuženikov zahtjev u iznosu od 1.250,00 kn valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 31. kolovoza 2020.

Sutkinja

Ružica Omazić, v.r.

.