- 1 -              I Kž 425/2016-12

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 425/2016-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika F. Š. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika F. Š., optuženika I. T. i optuženika K. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. svibnja 2016. broj K-83/2014., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika F. Š. i njegovog branitelja S. M., odvjetnika u Z., optuženika I. T. i njegovog branitelja G. P., odvjetnika u Z., te optuženika K. M. i njegovog branitelja V. T., odvjetnika u Z.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaćaju se djelomično žalbe optuženika F. Š. i optuženika K. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženiku F. Š. za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 311. stavka 2. KZ/97. prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci pa se taj optuženik, uz primjenu članka 60. KZ/97., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 63. KZ/97., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2012. do 18. rujna 2015., dok se optuženiku K. M. za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 311. stavka 2. KZ/97. prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci pa se taj optuženik, uz primjenu članka 60. KZ/97., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 63. KZ/97., uračunava vrijeme lišenja slobode 29. kolovoza 2012. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. srpnja 2014. do 31. listopada 2014.

 

II. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženika F. Š., optuženika I. T. i optuženika K. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) u svezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), utvrđuje da su optuženik F. Š., optuženik I. T. i optuženik K. M. kaznenim djelom iz članka 218. stavka 2. KZ/97., opisanim u izreci pobijane presude, ostvarili imovinsku korist svaki u iznosu od 15.968,21 kunu, što ukupno iznosi 47.904,64 kuna pa navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženiku F. Š., optuženiku I. T. i optuženiku K. M. da svaki isplati iznos od 15.968,21 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika I. T. u cijelosti, a žalbe optuženika F. Š. i optuženika K. M. u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 2. svibnja 2016. broj K-83/2014. optuženik F. Š., optuženik I. T. i optuženik K. M. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97., činjenično opisanih u izreci pobijane presude te je:

 

- optuženiku F. Š. za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju 4 godine, za kazneno djelo iz članka 311. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju 8 mjeseci, a na temelju članka 60. stavka 2. točke c KZ/97. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 godine i 4 mjeseca,

- optuženiku I. T. za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 godine, za kazneno djelo iz članka 311. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju 1 godine, a na temelju članka 60. stavka 2. točke c KZ/97. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 godine i 8 mjeseci,

-optuženiku K. M. za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju 4 godine, za kazneno djelo iz članka 311. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju 8 mjeseci, a na temelju članka 60. stavka 2. točke c KZ/97. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 godine i 4 mjeseca.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZOPOIK) u svezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je:

 

I. novčani iznos od 47.904,64 kune predstavlja imovinsku korist koju su optuženik F. Š., optuženik I. T. i optuženik K. M. ostvarili kaznenim djelom iz članka 218. stavka 2. KZ/97.,

 

II. da je novčani iznos od 47.904,64 kune imovina Republike Hrvatske,

 

III. naloženo je optuženiku F. Š., optuženiku I. T. i optuženiku K. M. da novčani iznos od 47.904,64 kune solidarno uplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, na način da svaki uplati iznos od 15.968,21 kunu, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 63. KZ/97. optuženiku F. Š. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2012. godine do 18. rujna 2015. godine, optuženiku I. T. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 03. rujna 2012. godine do 02. travnja 2013. godine, a optuženiku K. M. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme lišenja slobode 29. kolovoza 2012. godine te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 09. srpnja 2014. godine do 31. listopada 2014. godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku F. Š. da podmiri troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 245,26 kuna te na ime nagrade i nužnih izdataka za branitelja po službenoj dužnosti, a o visini tog troška odlučit će se posebnim rješenjem, optuženiku I. T. da podmiri troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 245,26 kuna, a optuženiku K. M. da podmiri troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 245,26 kuna te na ime nagrade i nužnih izdataka za branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 9.250,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženike osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju. Žalbu su podnijeli i optuženik F. Š. po branitelju S. M., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, optuženik I. T. po branitelju G. P., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te optuženik K. M. po branitelju V. T., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika F. Š. i njegovog branitelja S. M., odvjetnika u Z., optuženika I. T. i njegovog branitelja G. P., odvjetnika u Z. te optuženika K. M. i njegovog branitelja V. T., odvjetnika u Z., koji su zahtijevali obavijest o sjednici, a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08-19.

 

Žalbe optuženika F. Š. i optuženika K. M. su djelomično osnovane, dok su žalbe državnog odvjetnika i optuženika I. T. neosnovane.

 

O žalbama optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik F. Š. upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdnjom da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te da postoje „znatna odstupanja između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika“ . Međutim, osim te paušalne tvrdnje optuženik ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda sastojala, a argumentacija koju iznosi u  žalbi zapravo dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku.

 

Isto tako, optuženik I. T. u žalbi ističe citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka navodeći da su razlozi pobijane presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, iako u nastavku sadržajno pobija činjenična utvrđenja suda o čemu će, također, biti riječi u okviru obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Nije u pravu optuženik K. M. kada tvrdi u žalbi da iskazi ispitanih svjedoka nisu dovedeni u međusobnu vezu, kao i u vezu s pročitanom dokumentacijom, odnosno da nisu kritički analizirani, jer je prvostupanjski sud, protivno žalbenom prigovoru, dao jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, kao što je dao i ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i kritički ih analizirao, pa, stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju sadržajno ukazuje žalitelj.

 

Isto tako treba reći da pobijana presuda nije utemeljena isključivo na iskazima ugroženih svjedoka protivno odredbi članka 298. ZKP/08., kako to tvrdi žalitelj, pa stoga nije ostvarena ni žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., na koju žalitelj takvom žalbenom argumentacijom ukazuje, iako to decidirano ne navodi, budući da je tijekom postupka uz ugrožene svjedoke, ispitano više drugih svjedoka, provedena je rekonstrukcija događaja, provedeno je balističko mehanoskopsko vještačenje i pročitana relevantna materijalna dokumentacija, a koje dokaze je prvostupanjski sud, uz iskaze ugroženih svjedoka, valjano cijenio, kritički analizirao te dovodio u međusobnu vezu.

 

Stoga nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka istaknute u žalbama optuženika, a ni neke druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje se ne obrazlaže) optuženik F. Š. navodi da djelatnice poslovnice trgovačkog društva K. Š. P., S. Š. i S. K., koje su ispitane u svojstvu svjedoka, nisu prepoznale počinitelje kaznenog djela razbojništva jer su isti bili maskirani, iako su potvrdile da su bila dva muškarca, čime žalitelj dovodi u sumnju identitet počinitelja kaznenog djela. Također, ukazuje i na iskaze ugroženih svjedoka pod pseudonimom Svjedok 1, Svjedok 2 i Svjedok 6 koji su sudjelovali u provođenju rekonstrukcije događaja i za koje žalitelj tvrdi da nemaju neposrednih saznanja o načinu počinjenja kaznenog djela razbojništva jer da isto nisu vidjeli. Žalitelj problematizira i dokaznu snagu izvješća „ravnateljstva policije o tajnom praćenju i snimanju za dana 29. kolovoza 2012.“ tvrdnjom da se sadržaj tog izvješća, u kojem je navedeno da su počinitelji u 20,50 sati došli do parkirališta tvornice Z. i parkirali  se te se oko 20,55 sati uputili pješice prema K., ne podudara sa iskazima svjedoka Ž. J., D. K. i S. J. koji su naveli da su počinitelji vozilo parkirali iza trgovine K., a i prodavačice iz trgovine K. su tvrdile da počinitelji nisu krenuli prema parkiralištu tvornice Z.

 

I optuženik I. T. u žalbi ukazuje na kontradikcije između sadržaja „Izvješća ravnateljstva policije“ i iskaza svjedoka Ž. J. i D. K. s obrazloženjem da je u predmetnom izvješću navedeno da su se optuženici u inkriminirano vrijeme dovezli do parkirališta tvornice Z. u ... u B., izašli iz vozila i uputili se prema trgovini K. u ..., dok iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je vozilo bilo parkirano iza stambene zgrade koja se nalazi u blizini trgovine K., dok je parkiralište tvornice Z. nasuprot te trgovine, a dijeli ih cesta, željeznička pruga i ograda. Isto tako ukazuje na različitosti u iskazivanju svjedoka pod pseudonimom Svjedok 1, Svjedok 2. i Svjedok 6. koji su sudjelovali u provođenju rekonstrukcije događaja, kao i na kontradikcije u iskazima tih svjedoka s iskazima svjedoka Ž. J. i D. K. pa smatra da je prvostupanjski sud iskazima ugroženih svjedoka pogrešno poklonio vjeru kao uvjerljivim i vjerodostojnim. Tvrdi da je Izvješće Ravnateljstva policije jedini dokaz koji identificira optuženike kao počinitelje kaznenih djela, a da je sadržaj izvješća u direktnoj suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima pa su, stoga, i zaključci prvostupanjskog suda o ostvarenju bitnih obilježja kaznenih djela, prema mišljenju žalitelja, pogrešni kako u odnosu na kazneno djelo razbojništva, tako i u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave. Smatra da ne postoji niti jedan dokaz  koji bi ga povezivao ni s kaznenim djelom krivotvorenja isprave te ističe da registarske oznake ... nikad nisu pronađene, niti na vozilu marke O. V. fotografirane pa, stoga, ni na koji način nije utvrđeno da bi se baš tablice s tim registarskim oznakama inkriminiranog dana nalazile na predmetnom vozilu pa i u tom kontekstu dovodi u sumnju vjerodostojnost policijskog izvješća.

 

Optuženik K. M. u žalbi navodi da su zaključci prvostupanjskog suda o mjestu gdje je bilo parkirano praćeno vozilo kontradiktorni, budući da je prilikom reprodukcije iskaza svjedoka pod pseudonimom Svjedok 1 navedeno da je praćeno vozilo bilo parkirano na parkiralištu tvornice Z., dok je taj svjedok, na rekonstrukciji događaja odstupio od tog iskaza pokazujući da je predmetno vozilo bilo parkirano desno od ulaza u trgovinu K., što je u suprotnosti s iskazima svjedoka Ž. J. i D. K. koji su iskazivali da je to vozilo bilo parkirano na suprotnoj strani zgrade u odnosu na mjesto koje su pokazivali ugroženi svjedoci. Navodi dalje da je Svjedok 1 prema vlastitom pokazivanju u trenutku opažanja praćenog vozila bio na južnoj strani zgrade u kojoj se nalazi trgovina K. te da s tog mjesta nikako nije mogao vidjeti parkirano vozilo i osobe koje iz njega izlaze jer mu je pogled zaklanjala zgrada. Ukazuje i na različitosti između iskaza Svjedoka 4 i sadržaja policijskog izvješća o vremenu uhićenja optuženika, s obzirom da svjedok tvrdi da se uhićenju pristupilo oko 22,30, dok iz sadržaja izvješća od 30. kolovoza 2012. proizlazi da je optuženik uhićen u 21,30 sati, kao i na proturječnost između iskaza Svjedoka 5. i predmetnog izvješća, s obzirom da svjedok navodi da su praćene osobe cijelo vrijeme bile pod nadzorom dok iz predmetnog izvješća proizlazi da su policijski službenici povremeno gubili nadzor nad praćenim osobama tako da nije primijećena ni zamjena registarskih pločica na vozilu. Isto tako tvrdi da je neuvjerljiv i iskaz Svjedoka 6 iz kojeg proizlazi da se osoba na štakama nalazila na suprotnoj strani zgrade u odnosu na mjesto o kojem su iskazivali svjedoci J. i K., i kojima sud u tom dijelu poklanja vjeru. Ukazuje i na različitost u iskazu svjedoka K. u odnosu na boju predmetnog vozila (tamno crvena) i podatka sadržanog u policijskom izvješću od 30. kolovoza 2012. (plava) pa smatra da su iskazi ugroženih svjedoka kao i sadržaj policijskog izvješća u cijelosti neuvjerljivi i nevjerodostojni te da je, stoga, prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su optuženici počinitelji terećenih kaznenih djela.

 

Protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženike krivima zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97. na način kako im je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Naime, zajednička poveznica žalbi svih optuženika u bitnom jest osporavanje vjerodostojnosti iskaza ugroženih svjedoka, odnosno policijskih službenika koji su u inkriminirano vrijeme na temelju naloga suca istrage bili uključeni u provođenje posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 1. točaka 1. i 4. ZKP/08. prema osumnjičeniku F. Š., kao i dokaznu snagu izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije broj 511-01-82/2-OGR-2/74-12 od 30. kolovoza 2012., koje izvješće je rezultat posebnih dokaznih radnji provedenih inkriminiranog dana, odnosno 29. kolovoza 2012. Tom žalbenom argumentacijom žalitelji nastoje, prije svega, dovesti u pitanje identitet počinitelja kaznenih djela tvrdnjom da u inkriminirano vrijeme nisu bili na inkriminiranom mjestu pa, stoga, nisu ni počinili kaznena djela za koja se terete.

 

Međutim, takav žalbeni prigovor nije utemeljen.

 

Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su upravo optuženici počinili terećena kaznena djela, a taj zaključak, prije svega, prvostupanjski sud pravilno izvodi iz činjenice da su se u inkriminirano vrijeme provodile naprijed navedene posebne dokazne radnje na temelju naloga suca istrage i tijekom provođenja tih radnji je utvrđen identitet osoba koje su se dovodile u vezu s inkriminiranim događajem, a što su potvrdili i policijski službenici koji su sudjelovali u provođenju tih dokaznih radnji i tijekom postupka ispitani u svojstvu ugroženih svjedoka.

 

Osim toga, iz iskaza ugroženih svjedoka koji su bili uključeni u provođenje posebne dokazne radnje tajnog praćenja, a što je u suglasju sa sadržajem policijskog izvješća od 30. kolovoza 2012., proizlazi da su u vozilu, koje je praćeno na odlasku iz B. nakon počinjenja kaznenog djela razbojništva inkriminiranog dana, bili upravo optuženici pa ta okolnost upućuje na zaključak da su upravo te osobe i počinitelji terećenih kaznenih djela.

 

Naime, prema iskazu Svjedoka 4, u jednom trenutku se praćeno vozilo zaustavilo pored jednog kioska, iz njega je izišao optuženik T., a u nastavku vožnje se vozilo ponovno zaustavilo pored jedne osvijetljene garaže u koju su ušla sva tri optuženika da bi se potom uputili u smjeru pizzerije S. Z. gdje su se zaustavili, a koje navode u bitnom potvrđuje i Svjedok 7 koji je iskazao da su na tom mjestu optuženici Š. i M. izašli iz vozila, kojom prilikom je optuženik M. uhićen, optuženik Š. je uspio pobjeći, a optuženik T. se udaljio vozilom koje je kasnije pronađeno u kompleksu tvornice K., kao što je navedeno i u policijskom izvješću od 30. kolovoza 2012.

 

Da je optuženik K. M. sudjelovao u počinjenju  kaznenog djela razbojništva, uz naprijed iznijeto, dokazuje i činjenica da su od njega oduzete jedne kožne rukavice i pištolj marke crvena ... s pripadajućim okvirom i pet komada streljiva, što upućuje na zaključak da je te predmete optuženik posjedovao prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva u B., tim više što iz policijskog izvješća od 23. kolovoza 2012. proizlazi da je optuženik F. Š. 22. kolovoza 2012. u trgovačkom centru G. M. kupio više pari kožnih rukavica, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Stoga nema nikakve sumnje da su upravo te osobe i počinitelji kaznenog djela razbojništva inkriminiranog dana, tim više što su optuženici F. Š. i I. T., kao i osobno vozilo marke O. V. tamno plave boje na kojem su korištene registarske oznake ..., kao i registarske oznake ..., dakle upravo ono vozilo i one registarske oznake koje je korišteno za počinjenje kaznenog djela razbojništva inkriminiranog dana 29. kolovoza 2012., bili predmet posebnih dokaznih radnji koje su se provodile od 22. kolovoza 2012., dakle i prije inkriminiranog događaja, kao što proizlazi iz policijskih izvješća od 23. i 28. kolovoza 2012.

 

Nisu u pravu optuženici kada dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza ugroženih svjedoka, a time i sadržaj policijskog izvješća od 30. kolovoza 2012. tvrdnjom da je u tom izvješću navedeno da su se optuženici vozilom marke O. V. reg oznake ... dovezli na parkiralište tvornice Z., a da su ugroženi svjedoci koji su sudjelovali u provođenju rekonstrukcije događaja, kao i svjedoci Ž. J. i D. K., suprotno sadržaju izvješća, izjavili da je to vozilo bilo parkirano na drugom mjestu, odnosno na parkiralištu zgrade u kojoj se nalazi trgovina K., jer u tom dijelu, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne postoji bitna proturječnost između sadržaja policijskog izvješća i iskaza navedenih svjedoka.

 

Naime, točno je da su svjedoci pod pseudonimom 1, 2 i 6 tijekom rekonstrukcije događaja pokazali da se predmetno vozilo u vrijeme počinjenja kaznenog djela razbojništva nalazilo u blizini trgovine K., kao što su naveli i svjedoci J. i K., pri čemu je Svjedok 2 pokazao da je na to mjesto vozilo došlo s parkirališta tvornice Z.

 

Međutim, ti navodi nisu u direktnoj suprotnosti sa sadržajem izvješća od 30. kolovoza 2012. u kojem je, između ostalog navedeno da je u 20:50 sati predmetno vozilo parkirano na parkiralištu tvornice Z. te da su u 20:59 optuženici F. Š. i K. M. otišli do parkirališta trgovačkog centra K., a da je kasnije I. T. otišao do parkirališta K. i osobnog automobila reg oznake ... Upravo sadržaj navedenog izvješća, iako pomalo nespretno sročen, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukazuje na činjenicu da je u jednom trenutku to vozilo dovezeno  do parkirališta K., a upravo na tom mjestu su druga dvojica optuženika, prema iskazima svjedoka J. i K., ušli u automobil po povratku iz trgovine K. u kojem vozilu ih je dočekao i optuženik T., koji je ostao pored parkiranog automobila te su se sva trojica udaljili tim automobilom, kao što navode svjedoci Ž. J. i D. K.

 

Slijedom iznijetoga, a protivno žalbenim prigovorima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je predmetno vozilo prije napuštanja mjesta događaja bilo parkirano u neposrednoj blizini stambene zgrade u kojoj se nalazila trgovina K. u kojoj je i počinjeno kazneno djelo razbojništva.

 

S obzirom da je, prema iskazima svjedokinja Š. P. i S. Š., novac iz trgovine K. otuđen od strane dva maskirana muškarca uz prijetnju pištoljima te da je od optuženika  K. M. oduzet pištolj marke ..., neutemeljen je žalbeni prigovor optuženika I. T. da je neprihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je kazneno djelo razbojništva počinjeno uz uporabu oružja, kao i pozivanje optuženika F. Š. na okolnost da kod njega nikakvo oružje, ni novac nije pronađeno.

 

Slijedom iznijetoga, potpuno je paušalan i neutemeljen žalbeni navod optuženika I. T. u kojem polemizira s dijelom iskaza svjedokinja Š. P., S. Š. i S. K. o tome je li se radilo o „pravom“ ili plinskom pištolju, budući da se od svjedokinja koje nemaju adekvatna znanja i iskustvo ne može ni očekivati da uoče tu razliku. To tim više što je provedenim balističko mehanoskopskim vještačenjem utvrđeno da je pištolj, koji je oduzet od optuženika M., u potpunosti funkcionalan i iz istoga se može ispaljivati pripadajuće streljivo.

 

Osim toga treba reći da žalbeni prigovor koji se odnosi na vrijeme uhićenja optuženika K. M., neovisno o tome što u tom dijelu postoji razlika između Izvješća o uhićenju i dovođenju (21,30 sati) i policijskog izvješća od 30. kolovoza 2012. (22,22 sata), s obzirom na sve ranije iznijeto, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, niti dovodi u sumnju vjerodostojnost Izvješća od 30. kolovoza 2012., kako to neosnovano u žalbama tvrde optuženici I. T. i K. M.

 

Optuženik I. T. pobija prvostupanjsku presudu i u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97. navodeći da se i utvrđenje suda koje se odnosi na to kazneno djelo temelji na sadržaju policijskog izvješća, iako niti jedan drugi dokaz, po mišljenju žalitelja, ne upućuje na tog optuženika kao počinitelja tog kaznenog djela. Pri tome ističe da registarske pločice ... nikada nisu pronađene niti su na vozilu marke O. V. fotografirane, a niti je na bilo koji način utvrđeno da su se nalazile na predmetnom vozilu što „dodatno produbljuje sumnju u vjerodostojnost Izvješća Ravnateljstva policije“. Također, problematizira kontradiktorne navode u iskazima svjedoka i sadržaju policijskog izvješća u odnosu na boju vozila.

 

Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud i u odnosu na to kazneno djelo utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje je valjano cijenio te pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženike i za to kazneno djelo proglasio krivima.

 

Naime, iz izvješća od 30. kolovoza 2012., kao i iz iskaza ugroženih svjedoka koji su provodili dokaznu radnju tajnog praćenja inkriminiranog dana proizlazi da su optuženici za vožnju koristili upravo vozilo marke O. V. tamno plave boje koje je formalno bilo u vlasništvu Z. Š. s pripadajućim registarskim oznakama ... (prema iskazu tog svjedoka to vozilo je bilo prodano u lipnju 2012., ali nije bio izvršen prijenos vlasništva na kupca). Isto tako iz navedenog izvješća proizlazi da su se u B. dovezli s istim tim vozilom na kojem su bile registarske oznake ..., koje su prema policijskim evidencijama pripadale vozilu marke Š. O. S. T. u vlasništvu P. R. iz S. P. S., dok su nakon počinjenja kaznenog djela razbojništva na to vozilo stavljene ponovno pripadajuće registarske oznake, očito nakon zaustavljanja u mjestu M. za vrijeme dok to vozilo nije bilo pod nadzorom policijskih službenika, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

U prilog iznijetom govori i podatak sadržan u policijskom izvješću od 28. kolovoza 2012., da su se optuženik F. Š. i optuženik I. T. koristili tim vozilom sa istim nepripadajućim registarskim oznakama i dana 27. kolovoza 2012., dovezli do parkirališta tvornice Z. u večernjim satima i potom se vratili u Z., očito s ciljem utvrđivanja činjenica i provjere okolnosti važnih za izvršenje predmetnog kaznenog djela razbojništva, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Upravo zbog činjenice da su registarske oznake na vozilu mijenjane tijekom vožnje od B. prema S., nema nikakve sumnje da su optuženici bili svjesni činjenice da se koriste vozilom na kojem su se nalazile nepripadajuće registarske oznake, koje imaju karakter javne isprave jer su izdane od strane nadležne policijske uprave u okviru njenih zakonskih ovlasti.

 

Stoga je za kaznenopravnu odgovornost optuženika potpuno irelevantno što nepripadajuće registarske oznake nisu pronađene niti fotografirane na vozilu, kako to tvrdi optuženik I. T., kao što ni razlike u iskazima svjedoka u odnosu na boju vozila (D. K. navodi da se radilo o vozilu tamno crvene boje, a svjedok Ž. J. da je bilo vozilo tamne boje) i sadržaja izvješća od 30. kolovoza 2012. (tamno plave boje) ne dovodi u pitanje opstojnost terećenih kaznenih djela. To stoga što percepcija svjedoka, s obzirom na činjenicu da se radilo o kraju kolovoza oko 21,00 sati kada je dnevno svjetlo već bitno smanjeno, ne mora biti precizna, tim više što su svjedoci  potvrdili da se radi o vozilu tamne boje, a iz svih izvedenih dokaza suglasno proizlazi da se radilo upravo o vozilu marke O. V.

 

Stoga su neosnovane žalbe optuženika iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

O žalbama državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

 

U pravu su optuženik F. Š. i optuženik K. M. kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni jer je, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, u odnosu na te optuženike kazna zatvora u odnosu na kazneno djelo razbojništva, a onda i jedinstvena kazna zatvora za kaznena djela počinjena u stjecaju, previsoko odmjerena.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku F. Š., unatoč njegovoj ranijoj osuđivanosti, koja okolnost je pravilno cijenjena otegotnom, podcijenio značaj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (sudjelovanje u Domovinskom ratu zbog čega je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i loše imovinske prilike), kao što je u odnosu na optuženika K. M., uz pravilno utvrđenu otegotnu okolnost u vidu njegove ranije osuđivanosti za kaznena djela imovinskog karaktera, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, također podcijenio značaj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti da se u međuvremenu zaposlio i ostvaruje prihode kojima uzdržava suprugu i maloljetno dijete. Osim toga, iz medicinske dokumentacije KBC Z. iz siječnja 2020. koja je priložena u spis nakon podnošenja žalbe, vidljivo je da je optuženiku pogoršano zdravstveno stanje, budući da je u veljači 2019. prebolio infarkt miokarda zbog čega su mu implantirana dva stenta.

 

Slijedom iznijetoga, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a nasuprot žalbi državnog odvjetnika, kazne zatvora u trajanju 3 godine i 6 mjeseci utvrđene za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. optuženicima F. Š. i K. M., kao i po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju 8 mjeseci optuženicima F. Š. i K. M. za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2 KZ/97., kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 10 mjeseci godine u odnosu na oba optuženika, u konkretnom slučaju primjerene su ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Optuženik I. T. u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni, međutim, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao pobijanu presudu i iz te žalbene osnove, s obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni sukladno odredbi članka 478. ZKP/08-19 te utvrdio da žalba optuženika, kao i žalba državnog odvjetnika u odnosu na tog optuženika nije osnovana.

 

Naime, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilnom ocjenom olakotnih okolnosti na strani tog optuženika (roditeljstvo i redovito ostvarivanje prihoda radi uzdržavanja obitelji), kao i pravilnom ocjenom otegotne okolnosti u vidu njegove ranije osuđivanosti zbog kaznenih djela imovinskog karaktera, prvostupanjski sud je optuženiku I. T. za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. odmjerio kaznu zatvora u trajanju 3 godine, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97. u trajanju 1 godine, koje kazne su u svemu primjerene okolnostima počinjenja kaznenih djela i ličnosti počinitelja, dok je jedinstvena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 8 mjeseci izrečena pravilnom primjenom odredbe članka 60. stavka 2. točke c KZ/97. za kaznena djela počinjena u stjecaju.

 

Pri tome treba reći da okolnost koja se odnosi na zdravstveno stanje optuženika, koju dokumentira medicinskom dokumentacijom dostavljenom nakon podnesene žalbe, a odnosi se na dijagnoze dilatativne kardiomiopatije, arterijske hipertenzije, bilateralne nefrolitijaze, s obzirom na sve okolnosti koje su optuženiku cijenjene prilikom odmjeravanja kazne, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nisu takvog karaktera da bi opravdale izricanje blaže kazne. 

 

U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti preinačio je prvostupanjsku presudu na način da je na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 2. ZKP/08-19 utvrđeno da su optuženici stekli imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz članka 218. stavka 2. KZ/97. u iznosu od 15.968,21 kunu svaki, što ukupno iznosi 47.904,64 kune, jer je ZOPOIK na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08-19.

 

I na kraju treba reći da optuženik K. M. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o oduzimanju privremeno oduzetih predmeta, odnosno novca u iznosu od 14.300,00 kuna, što je točno, međutim, iz tog razloga pobijana presuda nije nezakonita pa ni u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi, s obzirom da će o oduzimanju predmeta o kojem nije odlučeno presudom, odlučiti sud posebnim rješenjem, sukladno odredbi članka 556. stavka 3. ZKP/08-19.

 

S obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-19.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2020.