- 1 -              I Kž 78/2016-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 78/2016-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. N., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. N., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 18. prosinca 2015. broj K-8/15, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba optuženog B. N., a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 18. prosinca 2015. broj K-8/15. optuženi B. N. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu odredbi o ublažavanju iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, zatim za kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 279. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 5. utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca te za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca. Optuženik je uz primjenu odredbe o stjecaju iz članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i jedan mjesec, a potom je, na temelju članka 56. i 57. KZ/11., optuženiku izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se uvjetovani dio kazne od sedam mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, računajući od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom („Narodne novine“ br. 145/10.), utvrđeno je da novčani iznos od 152.174,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelima za koja je proglašen krivim te je dalje utvrđeno da naprijed navedeni iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženiku da iznos od 152.174,00 kn uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.) optuženiku je naloženo plaćanje troškova provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku D. B. ukupan iznos od 20.835,20 kn te paušala u iznosu od 2.000,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 22.835,20 kn, u korist proračunskih sredstava, a u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbu je također podnio optuženi B. N., putem braniteljice, odvjetnice V. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi predlaže da se žalitelj oslobodi bilo kakve odgovornosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici vijeća.

 

Optuženi B. N. je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se očitovalo dopisom broj KŽ-DO-187/2016 od 23. veljače 2016.

 

Na sjednicu vijeća nisu pristupili državni odvjetnik, optuženi B. N. te njegov branitelj, odvjetnik M. M., unatoč urednim obavijestima pa je, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.), koji se sada primjenjuje, sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženika je osnovana.

 

U pravu je optuženik kada navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u vidu proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o iskazima danih u postupku pozivajući se na razlike u iskazima svjedoka R. V. i M. V.

 

Naime, svjedok R. V. je u svom iskazu na raspravi 15. lipnja 2015. naveo da je optuženiku potpisivao troškove prijevoza od 600,00 do 800,00 kn, što je dobivao u gotovini od optuženika i da nije istina da bi prikupljao članarinu od djece. Sud prilikom reprodukcije iskaza ovog svjedoka u obrazloženju navodi da je svjedok potvrdio "da je od prikupljene članarine za sebe zadržavao 600,00 do 800,00 kuna, što je smatrao troškovima prijevoza, a što je naknadno i potpisivao opt. B. N. na ime troškova prijevoza." Prema tome, sud netočno interpretira navode ovog svjedoka u pogledu odlučnih činjenica, a razmatranjem spisa proizlazi da je sadržaj iskaza ovog svjedoka u presudi zapravo kompilacija njegovog iskaza od 13. kolovoza 2014. (list 863.-864. spisa), koji nije ponovljen, niti pročitan na raspravi i iskaza kojeg je svjedok iznio na sudu od 15. lipnja 2015., no u svakom slučaju kao cjelina ne odgovara niti jednom od iskaza ovog svjedoka.

 

Svjedok M. V. je na raspravi 15. lipnja 2015. izričito porekao da bi pred državnim odvjetnikom izjavio da je primitak troškova potpisivao optuženom B. N. te je dalje naveo da ne zna tko mu je dao na potpis isprave o primitku novca. Na istom zapisniku je konstatirano da svjedok iskazuje jednako kao na zapisniku od 14. kolovoza 2014. (tada je izjavio da se isplata putnih troškova vršila na način da bi mu optuženi B. N. dao 1.000,00 kn na ruke, a svjedok bi potpisao primitak tog novca te uopće nije spominjao da bi prikupljao od djece članarinu u gotovini). U presudi je navedeno da je taj svjedok rekao "da je doista optuženiku potpisivao troškove prijevoza, a sve iz razloga što je prethodno od prikupljene članarine sebi ostavljao 1.000,00 kuna, dok da je ostatak predavao klubu." Dakle, u presudi se iznosi verzija iskaza i ovog svjedoka koja u odnosu na odlučne činjenice ne odgovara niti jednom od dva različita iskaza iznesena tijekom postupka, već predstavlja spoj njihovih dijelova.

 

Žalba apostrofira i iskaze svjedoka J. A. i A. G., no u presudi iskazi ovih svjedoka uopće nisu reproducirani, niti korišteni za utvrđivanje činjeničnog stanja pa ti navodi nisu od utjecaja na pravilnost presude.

 

Budući da se presuda ne može ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja je istaknuta u žalbi optuženika.

 

Razmatrajući dalje presudu sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08., ovaj sud je utvrdio da su netočno interpretirani i iskazi drugih svjedoka, kao npr. G. E. koji je tijekom istrage i na raspravi rekao da osobno nije imao stvarnih troškova prijevoza, a u presudi je navedeno da je rekao da je zadržani dio članarine odgovarao njegovim troškovima prijevoza. Svjedok Z. B. je na raspravi rekao da se polovica novca kojeg je primio od kolovoza 2010. do kraja 2011. odnosi na troškove prijevoza, odnosno na benzin, a u presudi je navedeno da je svjedok rekao da bi mu zadržani iznos pripadao na ime troškova prijevoza. Time su ostvarene daljnje bitne povrede odredaba kaznenog postupka u prethodno spomenutom obliku.

 

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka su ostvarene i u drugim vidovima koje u žalbi optuženika nisu istaknute, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, prvostupanjski sud je odbio prijedlog obrane da se iz spisa kao nezakoniti izdvoje "dokazi predloženi od strane državnog odvjetnika pod točkama 39., 40., 42., 43. kao i pod točkom 2., koji se u spisu nalaze u vidu rukopisa iz bloka svjedoka G. E., rukopisa trenera K. V.", no nije dao nikakve razloge za svoj stav o tom pitanju,  nego je samo naveo: "za istaći je da je isti odbijen kao neosnovan". U tom dijelu presuda uopće nema razloga, čime je počinjena nova bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Takvim postupkom prvostupanjskog suda obrani nije dana mogućnost polemiziranja sa stanovištem o zakonitosti dokaza.

 

Također, presuda nema razloga u pogledu ocjene iskaza svjedoka budući da se sud nije jasno očitovao koji dokazi ili njihovi dijelovi i iz kojih razloga su prihvaćeni, a koji nisu. Naime, u slučaju proturječnosti između iskaza svjedoka iz istrage (a za neke od njih je na raspravi konstatirano da je svjedok ponovio) i iskaza na raspravi, kao i u slučaju proturječnih tvrdnji unutar istog iskaza, sud se u presudi nije izjasnio koje konkretne tvrdnje smatra utemeljenim i iz kojih razloga (niti je na raspravi postupio sukladno članku 426. ZKP/08.). Osim toga, oni dijelovi iskaza svjedoka koji ne podupiru stavove suda o pojedinim činjenicama su potpuno izostavljani iz reprodukcije i analize u presudi.

 

Ovdje navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka se odnose na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., no o pitanju kaznene odgovornosti za to kazneno djelo neodvojivo ovisi kaznena odgovornost za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih knjiga iz članka 248. stavka 1. KZ/11. Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., trebalo prihvatiti žalbu optuženog B. N. i po službenoj dužnosti u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, u cijelosti ukinuti prvostupanjsku presudu te uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Budući da je presuda ukinuta zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a žalbe optuženika i državnog odvjetnika su podnesene i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno članku 487. stavku 4. ZKP/08., ovaj sud je dužan navesti ocjenu svih žalbenih navoda sukladno stavku 3. istog članka (koji propisuje da je sud dužan navesti nedostatke u utvrđivanju činjeničnog stanja, posebno o prijedlozima stranaka da se pribave i izvedu pojedini dokazi, odnosno zašto su novi dokazi i činjenice važni za donošenje pravilne odluke) te dati uputu prvostupanjskom sudu u odnosu na pravno odlučne činjenice koje treba raspraviti u ponovljenom postupku.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će iznova provesti raspravu i sve potrebne dokaze koje će u bitnome reproducirati, savjesnije i detaljnije ocijeniti te na temelju takve ocjene utvrditi činjenično stanje i potom donijeti novu i pravilnu presudu koju će valjano obrazložiti u svim ovim elementima sukladno članku 459. ZKP/08.

 

Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, sud će pažljivije razmotriti dokaze u odnosu na pitanje pribavljanja imovinske koristi drugim osobama, odnosno trenerima. Vezano za to državni odvjetnik u svojoj žalbi problematizira dio odluke suda o izostavljanju te okolnosti iz činjeničnog i zakonskog opisa pobijane presude. Sud je naveo da nije dokazana imovinska korist trenerima Nogometnog kluba M. jer je utvrđeno da su od prikupljene članarine doista zadržavali određene novčane iznose na ime naknade troškova prijevoza i goriva, a da nalaz vještaka u tom dijelu nije prihvatljiv jer se ne temelji na vjerodostojnoj dokumentaciji. Nadalje, sud je zaključio da su treneri "za sebe zadržavali određeni novčani iznos od dijela prikupljene članarine, a ostatak predavali klubu", iako su, od svih ispitanih svjedoka-trenera, tu okolnost spomenuli jedino svjedoci G. E. i M. V. pa tu okolnost u ponovljenom postupku valja  detaljnije provjeriti u odnosu na druge trenere koji se spominju u činjeničnom opisu optužnog akta. O tome da su treneri stvarno primali naknadu za svoj rad (za koju optužba tvrdi da nije bila dopuštena) su izričito iskazali svjedoci K. V., G. E., D. V. i D. N. o čemu je također potrebno dati ocjenu u ponovljenom postupku. U odnosu na pitanje prava na naknadu za treniranje, uputno je imati u vidu da je klub bio ustrojen kao udruga, a svjedok G. G., predsjednik kluba te svjedokinja D. Ć., knjigovođa kluba, su naveli da je sve bilo volonterski, odnosno da treneri nisu imali pravo na naknadu za svoj rad. Nastavno, potrebno je provjeriti je li u inkriminirano vrijeme bio na snazi zaključak o honorarima naveden na zapisniku sjednice upravnog odbora Nogometnog kluba M. 22. listopada 2003. (list 1212.-1213.), kojeg je obrana priložila u spis i, onda po potrebi, utvrditi na što se točno odnose honorari koji se ondje navode. U slučaju da sud zaključi da su treneri stekli nepripadnu imovinsku korist, a u spisu ne bude dovoljno podataka za utvrđivanje njezine visine, nema zapreke da se ona odredi približno i vodeći računa o dužnosti suda da činjenice ocijeni sukladno članku 3. ZKP/08.

 

Nadalje, potrebno je provesti novo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po drugom vještaku sukladno članku 317. i članku 318. ZKP/08., i to iz više razloga. Naime, vještak D. B. je prilikom izračuna koristio podatke kojih nema u spisu, i to o kategorijama i broju trenirane djece, iznosima članarine, vremenu angažmana pojedinih trenera, opravdanoj uporabi automobila u službene svrhe i troškova prijevoza. Pri tome je izričito naveo da je koristio izjave trenera, roditelja i drugih svjedoka prikupljenih prilikom kriminalističke obrade, dakle sukladno članku 208. stavku 1. KZP/08. Na raspravi 20. listopada 2015. vještaku je dana uputa da dopuni svoj nalaz i mišljenje s posebnim osvrtom na iskaze svih svjedoka saslušanih tijekom rasprave. Vještak je potom izradio pisanu dopunu od 6. studenog 2015. (list 1178.-1191. spisa) u kojoj je naveo da je uzeo u obzir iskaze svjedoka, roditelja i trenera danih u postupku, koje i citira. Unatoč tome što se sadržaj iskaza svjedoka danih u postupku znatno razlikuje od podataka korištenih u nalazu i mišljenju, upravo u odnosu na parametre koje je vještak koristio u izračunu, isti je tijekom daljnjeg postupka u cijelosti ustrajao kod rezultata osnovnog nalaza. Osim toga, vještak se prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio rukom pisanim obračunima na listu 758.-763. spisa i 781.-783. spisa (čiju zakonitost je obrana osporavala tijekom postupka i u žalbi) iz kojih nije jasno vidljivo tko ih je sastavio (nemaju datuma, ni potpisa), a u kojima se kao izvor saznanja o korištenim podacima također spominju izjave K. V., G. E. i drugih (kojih podataka nema u njihovim svjedočkim iskazima), dakle, također prikupljene sukladno članku 208. stavku 1. ZKP/08. To se odnosi i na prihvaćeni dio nalaza o imovinskoj koristi koju je optuženik osobno pribavio time da se taj dio nalaza u jednom dijelu doista temelji na dokumentaciji kluba, što je prvostupanjskom sudu bio motiv za prihvaćanje tog dijela.

 

Iz svega opisanog proizlazi da vještak nije postupio po uputi prvostupanjskog suda, da je njegov nalaz i mišljenje s dopunama proturječan unutar sebe i da ima druge nedostatke zbog čega je njegova prihvatljivost kompromitirana do te mjere da je potrebno provesti novo vještačenje. Vezano za to, sud će po potrebi pribaviti promet po žiro računu Nogometnog kluba M. te originalnu dokumentaciju kluba s obzirom da u sudskom spisu nisu vidljive preslike svih isprava, a vještaku će dati uputu na kojim dokazima ili njihovim dijelovima (s obzirom da se optuženiku stavlja na teret i kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih knjiga iz članaka 248. stavka 1. KZ/11.) može temeljiti svoj nalaz i mišljenje.

 

Sudu se dalje napominje da je u novoj presudi potrebno razlikovati očitovanje o krivnji iz članka 416. ZKP/08. te iskaz optuženika iz članka 434. ZKP/08. u kojem optuženik može potvrditi neke od okolnosti iz činjeničnog opisa, kao što je to bio slučaj kod kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 278. stavka 1. i 2. KZ/11.

 

Pod pretpostavkom da u ponovljenom postupku utvrdi kaznenu odgovornost za kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave, sud će voditi računa o primjeni blažeg zakona s obzirom na zapriječene kazne za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. koji je bi na snazi u inkriminirano vrijeme i za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., koji je sada na snazi.

 

Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2020.