Broj: Rev 214/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovirć, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravoj stvari tužitelja D. P. iz N. S., S., kojeg zastupa punomoćnica N. N., odvjetnica u Š., protiv tuženika S. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š. radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-723/05 od 11. lipnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-173/04 od 5. siječnja 2005., u sjednici održanoj 20. travnja 2011.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-723/05 od 11. lipnja 2007. potvrđena je presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-173/04 od 5. siječnja 2005. kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovana kojim traži da se utvrdi da je tužitelj stvarni i isključivi vlasnik stana u P. koji se nalazi u zagradi označenoj kao čest. zgr. … K.O. P. Z.U…., stan broj 2 u prizemlju sa jugoistočne strane koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka sa kuhinjom, kupaonice sa wc, hodnika i terase, ukupne površine 35 m², te da se naloži tuženiku predaju tužitelju u posjed navedenog stana (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčanog potraživanja tako da se tuženiku zabranjuje otuđenje ili opterećenje stana u P. koji se nalazi u zgradi označenoj kao čest. zgr. … K.O. P. Z.U…., stana broj 2 u prizemlju sa jugoistočne strane koji se sastoji od jedne sobe, dnevnog boravka sa kuhinjom, kupaonice sa wc, hodnika i terase, ukupne površine 35 m² s važnošću rješenja do pravomoćnosti ove parnice te se ujedno nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Šibeniku upis predmetnog rješenja u zemljišne knjige. Ujedno je pod toč. III. izreke presude naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 13.908,00 kn.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači ili ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

              Revizija nije osnovana.

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Iako se tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, isti ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.

              U reviziji tužitelj zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čine nižestupanjski sudovi. Tvrdnji kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

              - da su tužitelj … (sa još pet osoba), kao investitor i I. H., vlasnica samostalne zidarsko-fasaderskih krovopokrivačke radnje iz N. S., kao izvođača radova sklopili ugovor o izgradnji kuće za odmor u P., na zemljištu oznake čest. zem. … K.O. P. (kasnije oznaka čest. zgr. …), koja će se sastojati od devet jednosobnih stanova površine 31 m², s time da je, prema sporazumu investitora, tužitelju pripao u vlasništvu stan u prizemlju okrenut prema istoku,

              - da je tužitelj u taj stan uselio ... i koristio ga do ...,

              - da se tužitelj nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine,

              - da je taj stan 1992. J. H. prodao J. i A. M., koji su znali da je stan ranije stekao tužitelj, ali su ušli u posjed te su na temelju presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-1069/98 upisali pravo vlasništva u zemljišnim knjigama,

              - da su J. i A. M. kao prodavatelji te tuženik S. V. kao kupac sklopili 5. rujna 2003. kupoprodajni ugovor kojim prodavatelji prodaju kupcu ovdje tuženiku S. V. svoju nekretninu odnosno sporni stan, a koji se na temelju tog ugovora upisao u zemljišne knjige kao vlasnik stana,

              - da prodavatelj J. M. nije nikada obavijestio tuženika o činjenici da je stan ranije bio otuđen tužitelju.

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora i upisa u zemljišne knjige postupao u dobroj vjeri i da je sporne nekretnine stekao postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, sukladno odredbi čl. 120. 122. i 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/02, 114/01 – dalje: ZVDSP) i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96 – dalje: ZZK).

              Prema čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istino i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da je ono što je u njih upisano nije potpuno ili različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZVDSP. U smisli st. 2. citiranog članka ZVDSP stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako je u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a sukladno st. 3. citiranog članka nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

              U smisli čl. 8. st. 2. ZZK određeno je da se smatra kako zemljišne knjige istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smisli čl. 8. st. 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

              Tužitelj u reviziji navodi da se radi o situaciji koja je bila svima poznata s obzirom na vođenje kaznenog postupka protiv J. H. pred Općinskim sudom u Šibeniku pod brojem K-155/02, pa da tuženik nije bio u dobroj vjeri. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik postupao kod kupnje sporne nekretnine u dobroj vjeri, da se pouzdao u stanje zemljišne knjige odnosno upisa koji su egzistirali u tom trenutku, slijedom čega je ukupno postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige. To su činjenična utvrđenja koja ne mogu biti predmet razmatranja u revizijskom stadiju postupka.

              Upisi prednika tuženika nisu pobijani od drugih knjižnih prednika brisovnom tužbom iz čl. 129. ZK ili čl. 123. st. 2. ZVDSP, a s obzirom da je tuženik postupao sukladno čl. 122. st. 2. u s vezi sa čl. 8. st. 3. ZK stekao je sporne nekretnine temeljem valjanog pravnog posla i temeljem zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

              S obzirom na navedeno nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a slijedom toga pravilno je odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja opterećenja nekretnine u P. koja je nalazi u zgradi označenoj kao čest. zgr. … K.O. P. Z.U…., stan broj 2 u prizemlju sa jugoistočne strane, jer između ostalog, tužitelj nije učinio vjerovatnim postojanje svoje tražbine, a što je jedna od zakonskih pretpostavki za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine sukladno odredbi čl. 298. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05).

              S obzirom na navedeno,nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. i čl. 400. st. 3. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. travnja 2011.