1              Poslovni broj: Gž-1190/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1190/2020-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Denis Pancirov-Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz Z, OIB:…., zastupan po punomoćnicima V. L. i Ž. V. odvjetnicima u S., protiv tuženika C. B. d.d. S. u stečaju, OIB:…, zastupan po stečajnom upravitelju A. Č. iz S., a ovaj po punomoćnicima M. L. dipl. iur. i Z. B. Č. dipl. iur., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj. P-3581/17, od 29. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza. 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Uvažava se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj. P- 3581/17, od 29. prosinca 2017.ukida i tužba odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Splitu pod br. Ovr- 5357/10, određena rješenjem tog suda br. Ovr-5357/10 od dana 18. 10. 2010.(točka I. izreke).

 

U odluci pod II. izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 200,00 kn.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1.Zakona parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim navodim, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, te osporio navode žalbe i predložio istu odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2.,4.,8.,9.,11.,13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

 

U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da je Općinski sud u Splitu u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-5357/10 donio rješenje o ovrsi 18. listopada 2010., kojim je naloženo ovršeniku platiti iznos od 1.915.919,07 kuna, suviše sporedna potraživanja – kamate i troškove, protiv kojeg tužitelj kao ovršenik izjavio žalbu, navodeći da ovršenik ništa ne duguje ovrhovoditelju, ni po kojem osnovu te je rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-5357/10 od 11. veljače 2011. upućen u parnicu radi proglašenja da je ovrha određena rješenjem o ovrsi nedopuštena.

 

Dakle, u konkretnom slučaju valjalo je ispitati jesu li ostvarene pretpostavke za primjenu odredaba članka 46. točka 9. i 48. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 – dalje: OZ), na koje se pozvao prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja kojim se tužitelj upućuje na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem tog suda pod poslovnim brojem Ovr- 5357/10 od 25. ožujka 2011.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je u ranije vođenom postupku pod poslovnim brojem Ovr-77/09 od 01. srpnja 2009., temeljem p sredstava osiguranja-tri bjanko mjenice serija A 01178928 na iznos od 759.154,04 kuna od dana 24. lipnja 2009., serija A 05158003 na iznos od 755.423,16 kuna od dana 24. lipnja 2009 i serija A 01178929 na iznos od 375.894,67 kuna od dana 24. lipnja 2009., doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika L. D. iz Z., a koje je steklo svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti s danom 28. rujna 2009. godine.

 

Utoliko je pravni odnos između tuženika kao davatelja mjeničnog osiguranja za osiguranje tražbine tužitelja u ovom postupku, a kao izdavatelja bankarske garancije za koju je kao sredstvo osiguranja tuženik predao tri bjanko mjenice "bez protesta" pravomoćno razriješen donošenjem citiranog rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-77/09 od 01. srpnja 2009., a temeljem kojeg je tužitelj kao ovrhovoditelj ustao s prijedlogom za ovrhu na poslovnim udjelima ovršenika u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-5357/10, ranije vođenog pod poslovnim brojem Ovr-883/10 pred Trgovačkim sudom u Splitu.

 

Naime, rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-883/10 od 27. rujna 2010., Trgovački sud u Splitu oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje u ovom postupku po podnesenom prijedlogu ovrhovoditelja C. B. d.d. te je predmet po pravomoćnosti ustupljen Općinskom sudu u Splitu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

 

 

U odnosu na postojanje ugovornog odnosa između stranaka ranijim ukidnim rješenjem ovoga suda pod poslovnim brojem Gž-998/16 od 1. lipnja 2017..ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom dugu za postojanje kojeg je mjerodavna odredba članka 16. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10) prema kojoj u mjeničnom sporu protiv mjenične tražbine nije ovlašten stavljati prigovore vezane uz osnovni pravni posao, izuzev u slučaju ada su stranke u mjeničnom sporu istodobno i sudionici osnovnog pravnog posla.

 

S druge strane banke se osnovom bankarske garancije u smislu odredaba članka 1039. ZOO/05 obvezala da će korisniku garancije, namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti iz garancije, a što je razvidno iz sadržaja spisu dostavljenih ugovora o izdavanju garancija od 05. lipnja 2007., te aneksa broj 1. od 28. veljače 2008. , i broj 2. od 17. veljače 2009., te ugovora o izdavanju garancije od 07. kolovoza 2007., i aneksa broj 1. od 28. veljače 2008. , i broj 2. od 17. veljače 2009., te ugovora o izdavanju garancije od 17. travnja 2008.

 

Pri tom je u smislu citirane odredbe obveza banke neovisna o pravnom poslu za koji je izdata, pa i u slučaju da se u istom navodi. No, u konkretnom slučaju se radi o mjeničnoj obvezi tuženika, koji je uostalom pravomoćno razriješen pa u svakom slučaju nije bilo mjesta ponovnog raspravljanja o valjanosti postojanja pravnog odnosa između istih, time ni pitanja postojanja obveze za koje je izdana bankarska garancija, a za koju je tuženik ispustio kao sredstva osiguranja naplate vlastite bjanko mjenice.

 

Međutim, to ne isključuje pravo tužitelju da u ovom postupku dokazuje da bi u međuvremenu predmetna tražbina prestala isplatom mjeničnog duga zbog čega je i upućen na pokretanje parničnog postupka pri čemu je teret dokaza u tom slučaju upravo na tužitelju i to obzirom na raspoloživost dokumentacije vezano za visinu iste.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud je temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka smatrao utvrđenim kako tužitelj nije dokazao osnovanost navoda tužbe, što proizlazi i iz sadržaja predmeta poslovni broj Ovrv-77/09 Javnog bilježnika L. D. iz Z, iz kojeg je razvidno da predmetno potraživanje tuženika nije prestalo u smislu odredbe čl. 46. st. 1 toč. 9 OZ a obzirom da nakon donošenja pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-77/09 od 01.srpnja 2009., koje je pravomoćno i ovršno dana 28.rujna 2009., u postupku nije provedena niti jedna radnja u svrhu provedbe pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika L. D. iz Z., poslovni broj Ovrv-77/09 od 01.srpnja 2009.

 

No, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako je iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu br. R3-9419/12 od 16. listopada 2012., razvidno da temeljem rješenja Trgovačkog suda u Splitu br. 14.St-770/11 od 16.siječnja 2012. otvoren stečajni postupak nad tuženikom, koji posluje pod nazivom tvrtke C. B. d.d. u stečaju sa sjedištem na adresi u S,. Time su ostvarene pretpostavke za prekid postupka u smislu članka 212. točka 5. ZPP-a, na što je sud prvog stupnja upućen dopisom ovoga suda od 22. ožujka 2020..te je rješenjem suda prvog stupnja od 22. svibnja 2020. pod poslovnim brojem P-3581/17 utvrđen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te I određen nastavak sukladno odredbi članka 215. stavak1 ZPP-a.

 

 

S druge strane, sukladno odredbi članka 96. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96,29/99,129/00,123/03, 187/04 i 82/06) koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, bilo je propisano da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnoj postupku.

 

Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi tužitelj je predmetno potraživanje trebao prijaviti u stečajnom postupku nad ovim tuženikom, a što tužitelj nije učinio.

 

Naime, sukladno članka 179. stavka 1. SZ-a predmetni postupka će se nastaviti pod uvjetom da tužitelj u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja kojim je njegovo potraživanje osporeno u stečajnom postupku predloži nastavak predmetnog postupka i uredi tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja navedenog potraživanja, a sukladno odredbi članka 180. stavka 1. SZ-a utvrđenje se može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu I isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ročištu.

 

Dakle, tužitelj je bio dužan nakon otvaranja stečajnog postupka na tuženikom bio dužan prijaviti predmetnu tražbinu te ukoliko bi ista bila osporena stavljanjem prijedloga za nastavak urediti tužbu na utvrđenje postojanja tražbine prema tuženiku .Naime, u parnici koja se nastavlja tužitelj bi svoj kondemnatorni zahtjev trebao izmijeniti u deklaratorni jer u takvim incidentalnim parnicama sud utvrđuje da tražbina postoji ili da ne postoji.

 

Ukoliko, međutim tužitelj ne podnese prijavu stečajnom upravitelju, sud tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu u trenutku kada se ispune pretpostavke za nastavak postupka iz razloga što stečajni vjerovnici svoje tražbine mogu ostvarivati samo u stečajnom postupka.

 

Kako u konkretnom slučaju tužitelj na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da je postupio sukladno citiranim odredbama SZ-a, koji je u slučajevima otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, lex specialis u odnosu na ZPP-a, to je, imajući u vidu i dostavljanu obavijest od strane stečajne upraviteljice tuženika u predmetu Trgovačkog suda u Splitu od 3. lipnja 2020. da tužitelj nije prijavio potraživanje u stečajnom postupku nad tuženikom, po žalbi tužitelja uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tužbu tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu. Naime, radi se o procesnoj odluci koja je za stranku povoljnije od meritorne odluke pa je uvažavanjem žalbe tužitelja pobijanu presudu valjalo ukinuti na temelju odredbe članka 369. stavak 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu, 31. kolovoza 2020