- 1 -              II Kž 350/2020-4

Broj: II Kž 350/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Ž. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 13. kolovoza 2020., broj Kv I-52/2020-6 (K-22/2019-121), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2020.,

r i j e š i o   j e:

Žalba optuženog Ž. V. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog Ž. V. i optužene M. H. (ranije S. T.), zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog Ž. V. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Dalje je određeno da se u istražni zatvor optuženiku uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 9. svibnja 2019. nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Ž. V. putem braniteljice, odvjetnice A. Š. u kojoj predlaže da se pobijano rješenje preinači i ukine istražni zatvor, odnosno da se isti zamijeni blažim mjerama iz članka 98. ZKP/08.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u svojoj žalbi ističe da sud nije dovoljno pojasnio razloge zbog kojih nema osnove za određivanje neke od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao valjane i cjelovite razloge za svoju odluku u svim njezinim dijelovima, uključujući i aktualnu neprikladnost mjera opreza kao zamjene za istražni zatvor, a navedena okolnost, koju žalba apostrofira, je obrazložena u prvom odjeljku treće stranice rješenja.

Stoga nije u pravu optuženi Ž. V. kada tvrdi da rješenje ima nedostatke pri čemu očito podrazumijeva bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u vidu nedostatnosti razloga pobijanog rješenja. Razmatranjem pobijanog rješenja nisu nađene ni povrede na koje drugostupanjski sud, u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

Žalitelj osporava osnovanu sumnju da bi počinio kazneno djelo opisano u optužnici dajući svoju ocjenu prikupljenih dokaza i smatrajući da isti predstavljaju nepovezane indicije koji ne potkrepljuju osnovanu sumnju. Međutim, potvrđena optužnica s dokazima u spisu u odgovarajućoj mjeri potkrepljuje vjerojatnost da je optuženik počinitelj kaznenog djela na način kako se opisuje u optužnici. Ocjenu dokaza i zaključak o kaznenoj odgovornosti može donijeti samo raspravno vijeće nakon provedenog kontradiktornog kaznenog postupka, a obrana ima mogućnost osporavanja činjenica na raspravi.

Protivno daljnjim navodima u žalbi, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Žalbom se tvrdi da ranija osuđivanost ne može biti dovoljan i jedini argument za zaključak da postoji bojazan od ponavljanja kaznenog djela, a da optuženikovo puštanje na slobodu ne bi predstavljalo opasnost za društvo. Niti ovaj žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke. Naime, ranija osuđivanost nije jedini argument u prilog nužnosti mjere istražnog zatvora (iako je presudan zbog svoje naglašenosti), već su to i činjenice optuženikove nezaposlenosti te izostanka prihoda i imovine iz koje bi se mogao uzdržavati, koje okolnosti mogu predstavljati značajan motiv za činjenje imovinskih kaznenih djela.

Nadalje, prema optužnici optuženik je osnovano sumnjiv da je s optuženom M. H. počinio kazneno djelo razbojništva u kvalificiranom obliku iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Osim toga, optuženik je osuđivan u 27 navrata (bez objedinjujućih presuda), pretežito zbog kaznenih djela imovinske prirode. Kod takvog stanja stvari za zaključiti je da ranije izrečene kazne zatvora nisu utjecale na optuženika budući da se ovdje pojavljuje kao osnovano sumnjiv da je počinio novo kazneno djelo imovinskog karaktera. Prema tome, ranija osuđivanost optuženika je takva da bez sumnje upućuje na zaključak o njegovoj sklonosti činjenju kaznenih djela i neusklađenosti njegovog života s pravnim poretkom, kao i o tome da optuženik zbog svoje osobite ustrajnosti u činjenju kaznenih djela predstavlja opasnost za društvo. Zbog visoke razine te opasnosti za sada se, u žalbi predložene, mjere opreza ne ukazuju kao adekvatan supstitut lišenju slobode optuženika.

Na pravilnost pobijane odluke nisu od utjecaja niti žalbeni prigovori o povredi načela razmjernosti. Naime, prilikom ocjene o eventualnoj povredi tog načela, u skladu sa člankom 122. stavkom 2. ZKP/08., treba uzeti u obzir razmjer između težine inkriminiranog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina i kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora (optuženik je uhićen 9. svibnja 2019.). Uzevši u obzir sve navedeno, načelo razmjernosti za sada nije ugroženo.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2020.