- 1 -              I Kž 388/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 388/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Ratka Šćekića, dr. sc. Marina Mrčele, doc. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. T. zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 7. veljače 2020. broj K-29/2019, u sjednici održanoj 28. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom T. T. za kazneno djelo iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine pa se optuženi T. T., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u  istražnom zatvoru od 8. lipnja 2016. godine do 28. veljače 2017. godine.

 

II.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženom T. T., na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 7. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), nalaže naknaditi i nagradu te nužne izdatke braniteljice po službenoj dužnosti, odvjetnice J. B. M., u iznosu od 10.800,00 kuna.

 

III.              Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženog T. T. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi T. T. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv života i tijela – teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 1. KZ/11. i ubojstva u pokušaju iz članka 110. KZ/11., oba u vezi s člankom 34. KZ/11., za koja kaznena djela su mu, na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu članaka 41. i 47. KZ/11., utvrđene kazne, i to za kazneno djelo iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., počinjeno na štetu oštećenog J. L., kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., počinjeno na štetu oštećene Z. L., kazna zatvora u trajanju od dvije godine te je optuženi T. T., uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, u koju jedinstvenu kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. lipnja 2016. godine do 28. veljače 2017. godine.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., oštećenici J. L. i Z. L. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog T. T. oduzeta je metalna vodovodna cijev dužine 45 cm.

 

Na temelju članka 189. stavka 3. ZKP/08. optuženom T. T. vraćeni su privremeno oduzeti predmeti, i to: crne rukavice, radne hlače s tregerima, radni prsluk, radna jakna, pulover, majica kratkih rukava, gumene cipele, metalni privjesak za ključ, dva metalna ključa za elzet bravu i plahta ljubičaste boje te je određeno da će, ne zatraži li optuženik u roku od 15 dana povratak tih predmeta, isti biti uništeni.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom T. T. naknaditi troškove kaznenog postupka, i to na ime troškova svjedoka iznos od 306,00 kuna, na ime troškova vještačenja iznos od 7.514,40 kuna te na ime paušala iznos od 3.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi T. T..

 

Državni odvjetnik žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni.

 

Optuženi T. T. žali se po braniteljici, odvjetnici J. M. B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka, a predlaže „da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženog T. T. u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

I optuženi T. T. je po braniteljici, odvjetnici J. M. B. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predloživši da se ta žalba prihvati u dijelu koji se odnosi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba optuženog T. T. neosnovana u cijelosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude za svako od kaznenih djela za koja je optuženika proglasio krivim istome utvrdio pojedinačne kazne zatvora ispod posebnog zakonskog minimuma bez da je označio koje je zakonske odredbe o ublažavanju kazne primijenio. Nadalje, da je u obrazloženju pobijane presude utvrdio postojanje olakotnih okolnosti na strani optuženika, no da nije naveo je li riječ o situaciji kada zakon izrijekom dopušta mogućnost blažeg kažnjavanja jer su kaznena djela ostala u pokušaju, ili o situaciji kada su utvrđene naročite olakotne okolnosti koje bi opravdavale utvrđenje kazne ispod granica propisanih za navedena kaznena djela, čime da su u potpunosti izostali razlozi za ublažavanje kazni ispod zakonskog minimuma.

 

Premda je žalitelj u pravu kada ističe da je sud prilikom odmjeravanja kazne ispod najmanje zakonom propisane kazne za određeno kazneno djelo dužan u izreci presude označiti koje je zakonske odredbe o ublažavanju kazne primijenio, što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije učinio, time nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire državni odvjetnik.

 

Okolnost što u obrazloženju pobijane presude nije izričito navedeno jesu li optuženiku pojedinačne kazne zatvora za svako od kaznenih djela utvrđene ispod zakonom propisanih granica zbog toga jer je riječ o pokušaju ili pak o postojanju naročitih olakotnih okolnosti nije takvog značaja da se pobijana presuda zbog toga ne bi mogla ispitati. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom odabira vrste i mjere kazne na strani optuženika utvrdio postojanje određenih olakotnih okolnosti, kao i onih otegotnih, dok ni na jednom mjestu obrazloženja nije navedeno da bi prvostupanjski sud neke od olakotnih okolnosti smatrao naročito olakotnima. Prema tome, nema dvojbe da je prvostupanjski sud smatrao da je optuženiku opravdano utvrditi pojedinačne kazne zatvora ispod zakonom najmanje propisane mjere za oba kaznena djela upravo zbog činjenice da su ona ostala u pokušaju.

 

Uzevši u obzir sve izneseno, u pobijanoj presudi nije ostvarena u žalbi državnog odvjetnika istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Iz prethodno iznesenih razloga nisu osnovani ni istovjetni žalbeni navodi optuženog T. T. (koji su, doduše, istaknuti u okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona).

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi T. T. u žalbi tvrdi da pobijana presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Pri tome osobito upire na to da nije obrazložen modalitet podmuklosti u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., kao i na to da u odnosu na oboje oštećenika nije obrazložena namjera usmrćenja. 

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je, nakon što je u ovom ponovljenom postupku pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te pažljivo analizirao izvedene dokaze zasebno i u povezanosti s drugim dokazima i obranom optuženika, donio pravilne zaključke o svim odlučnim činjenicama, davši jasne, dostatne i valjane razloge za iste, pa tako i za one koje se odnose na subjektivni odnos optuženika prema djelima (u odnosu na ovo potonje žalitelju se osobito skreće pozornost na razloge iznesene na stranicama 13. do 14. pobijane presude). Druga je stvar što optuženik te zaključke ne prihvaća kao pravilne i time zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Optuženik nije u pravu ni kada, žaleći se zbog iste žalbene osnove, ističe da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi. On, naime, tvrdi da prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, mr. sc. A. B. koji je naveo da ozljede na prsima, vratu i ruci u predjelu lakta oštećenog J. L. ne postoje u sudskomedicinskom smislu, a s njim se suglasio i u svojstvu svjedoka saslušan dr. H. J., navevši da su navedene ozljede upisane u povijest bolesti, ali kao anamnestički podaci koji su upisani prilikom prijema oštećenika u bolnicu, i to prema njegovom kazivanju te se kao takvi nalaze i u povijesti bolesti i u otpusnom pismu. Žalitelj tvrdi da, unatoč tome, prvostupanjski sud u činjenični opis kaznenog djela za počinjenje kojega ga je proglasio krivim unosi iste, ne obrazlažući razloge za taj svoj stav.

 

U odnosu na istaknute žalbene tvrdnje prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženika proglasio krivim za upravo onakav činjenični opis kaznenih djela kakav je sadržan u izmijenjenoj optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-13/16 od 28. veljače 2017. Dakle, prvostupanjski sud u činjenični opis kaznenih djela sadržan u izreci pobijane presude nije unio nijednu od svoje strane učinjenu izmjenu ili dopunu optužnice ovlaštenog tužitelja, već je u cijelosti prihvatio onakav činjenični opis (kao i zakonski opis i pravnu kvalifikaciju) za kakav je optuženik i optužen.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude (u prvom odlomku na stranici 13.), ukazujući na iskaz svjedoka H. J. (liječnika koji je obavio prvi, inicijalni pregled oštećenog J. L. po primitku u bolnicu nakon inkriminiranog događaja), a koji je dopustio mogućnost da su se te ozljede naknadno pojavile, iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih smatra da je optuženi T. T. oštećenom J. L. nanio i ozljede koje su u otpusnom pismu konstatirane kao nagnječenje desne strane prsa i nagnječnorazderna rana lijeve lakatne regije. Osim toga, o višestrukom zadavanju udaraca oštećenom J. L. i njegovom podmetanju lakta kada je optuženik zamahnuo metalnom cijevi prema glavi oštećene Z. L. iskazivali su i oštećenici, čije iskaze je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojne.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koje upiru državni odvjetnik i optuženi T. T. u svojim žalbama, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. među akterima nije postojao odnos povjerenja jer su bili u zavadi dugi niz godina, dok se u činjenici da je on došao u kuću oštećenika po noći iznenada i neočekivano ne ogleda dovoljan stupanj himbenosti, koja da se treba sastojati u iskorištavanju bespomoćnosti, bezazlenosti i osobitog odnosa povjerenja kako bi on time došao do lakšeg izvršenja djela. Osim toga, da oštećenici uopće nisu spavali niti su bili bespomoćni, nego su se branili, i to oštećeni J. L. aktivno, otimajući cijev iz njegove ruke, dok je oštećena Z. L. pobjegla.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode optuženika prije svega treba reći da se podmuklost kao kvalifikatorni element kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11. (koje je ovdje ostalo u pokušaju), između ostaloga, može sastojati i u iskorištavanju odnosa povjerenja koji postoji između počinitelja i žrtve te u dovođenju žrtve u stanje bespomoćnosti, odnosno u iskorištavanju takvog stanja kod žrtve za protupravno postupanje na njezinu štetu. Međutim, ovdje uopće nije riječ o tome budući da, kako to navodi i sam žalitelj, između njega i oštećenog J. L., ne samo da nije postojao takav odnos, već su njih dvojica bili u nekoj vrsti višegodišnje zavade.

 

Postojanje podmuklosti kao kvalifikatornog elementa kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinjenog na štetu J. L. proizlazi iz, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, cjelokupnog ponašanja optuženog T. T. kritične zgode. Optuženik je, naime, u noći došao u kuću oštećenika, i to zamaskiran (kapa s prorezima za oči, rukavice, ogrnut plahtom), ponijevši sa sobom metalnu vodovodnu cijev, koja je prema mišljenju sudskomedicinskog vještaka, mr. sc. A. B. sredstvo kojim se može zadati i ozljeda sa smrtnom posljedicom. Kako je to i sam naveo u svojoj obrani, optuženik je sačekao da se ugasi televizor pa je, kada je bio uvjeren da su oštećenici zaspali, ušao u njihovu kuću i napao oštećenog J. L., najprije mu zadavši metalnom vodovodnom cijevi u glavu dva udarca umjerenog do jakog intenziteta, nakon čega ga je gušio plahtom i potom opet udarao metalnom vodovodnom cijevi po tijelu. Opisane okolnosti u kojima je optuženik došao u kuću oštećenika s namjerom da ga usmrti na spavanju, uz karakter uporabljenog sredstva i mjesta nanošenja ozljeda oštećenom J. L., i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upućuju na podmuklost kao na pobudu počinjenja kvalificiranog oblika kaznenog djela ubojstva, koje je ostalo u pokušaju.

 

Okolnosti da je optuženik zatekao oštećenog J. L. budnog te da mu je ovaj pružao otpor aktivno se braneći, protivno stanovištu iz žalbe optuženika, ne umanjuju niti isključuju optuženikovu namjeru da tog oštećenika ubije na podmukao način. Naime, riječ je o okolnostima izvan volje optuženika na koje on očito nije računao jer je, kako to proizlazi iz njegove obrane, sačekao da se ugasi svjetlo u kući oštećenika te je u istu ušao kada je zaključio da su oštećenici zaspali. Ovdje su, dakle, odlučne prava namjera optuženika i one okolnosti koje su bile obuhvaćene njegovom sviješću, a to je, kao što je već prethodno rečeno, upravo postupanje s ciljem da se oštećenog J. L. ubije na opisani podmukao način.

 

Što se tiče intenziteta udarca koji je kritične zgode zadobio oštećeni J. L., stalni sudskomedicinski vještak, mr. sc. A. B. naveo je da se radilo o udarcu umjerenog do jakog intenziteta, koji kao takav nije podoban za izazivanje smrtne posljedice, pojasnivši da bi u tom slučaju udarac tom cijevi morao biti iznimno jak, i to po vitalnim dijelovima tijela odnosno po glavi oštećenika. Međutim, ovdje valja imati na umu to da je optuženik zadavao oštećenom J. L. udarce sredstvom koje je, po mišljenju vještaka, pogodno za ozljeđivanje sa smrtnom posljedicom, i to i u glavu, dakle, vitalni dio tijela, s time da je upravo zbog činjenice da je oštećenik pružao otpor optuženiku aktivno se braneći umanjen intenzitet udarca, a time i mogući smrtni ishod.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, potpuno je neprihvatljivo i žalbeno nastojanje optuženika  da bi se u konkretnom slučaju moglo eventualno govoriti o pokušaju nanošenja osobito teške tjelesne ozljede iz osvete, ali ne i bezobzirne osvete jer da je njegova namjera bila zaprijetiti i zastrašiti oštećenog J. L. kako ga ubuduće više ne bi ponižavao i omalovažavao kako je to činio 15-ak godina.

 

Naime, cjelokupno postupanje optuženika, kako je to uostalom pravilno zaključio te valjano obrazložio prvostupanjski sud, jasno i nedvojbeno upućuje na njegovu namjeru da usmrti oštećenog J. L. na podmukao način. Optuženik se, naime, nakon prva dva udarca metalnom vodovodnom cijevi u glavu oštećenog J. L. nije zaustavio, već je nastavio svoju kriminalnu aktivnost najprije ga gušeći, a potom ga još udarajući tom cijevi po čitavom tijelu. Stoga je potpuno neprihvatljivo da bi njegova namjera bila usmjerena na nanošenje teške tjelesne ozljede oštećeniku. Uzevši, nadalje, u obzir sve prethodno navedeno u pogledu utvrđenja o podmuklosti u postupanju optuženika naspram oštećenog J. L., nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja optuženika da bi se ovdje moglo govoriti o postupanju iz druge pobude za počinjenje kaznenog djela, odnosno iz osvete.

 

Prema tome, pravilnost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbenim tvrdnjama optuženika istaknutima u okviru žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, odnosno da okolnosti da je optuženik u braku i da je otac punoljetnog djeteta ne mogu imati olakotni značaj kakav im pridaje prvostupanjski sud, a isto tako ni izraženo kajanje. Žalitelj, naime, smatra da se obrana optuženika temelji na potpuno nekritičkom sagledavanju štetnosti i posljedica vlastitog postupanja te upornom nastojanju optuženika da svoj čin opravda kao nužnu reakciju na navodno višegodišnje nezakonito izlovljavanje ribe od strane oštećenog J. L. te da je žaljenje iskazao jedino u odnosu na ozljeđivanje oštećene Z. L., pri čemu u cijelosti poriče počinjenje kaznenih djela odnosno priznaje neke odlučne činjenice, ali ne i namjeru usmrćivanja. Prema mišljenju žalitelja, izraženo kajanje je nepotpuno jer, osim žaljenja zbog posljedica djela u odnosu na oštećenicu, ono ne uključuje optuženikovu svijest o neprihvatljivosti vlastitog protupravnog postupanja. Žalitelj nadalje ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao otegotne okolnosti način počinjenja kaznenih djela, pobude iz kojih su kaznena djela počinjena (prethodno isplanirani brutalni iznenadni napad na život i tijelo motiviran razmiricama vezanima uz izlov ribe) i posljedice (s obzirom na dob oštećenika od 66 te 65 godina inkriminirani događaj je na njih imao visokotraumatski učinak s negativnim posljedicama i na tjelesno i na duševno zdravlje te ukupno socijalno funkcioniranje, tako da su zatražili liječničku pomoć psihijatra, koje liječenje i dalje traje). Državni odvjetnik smatra da je optuženiku potrebno utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora, kao i osuditi ga na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženi T. T. samo u uvodu žalbe naznačuje da se žali i zbog odluke o kazni, no tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.).

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti neosuđivanost, očinstvo jednog punoljetnog djeteta, okolnost da je u braku, korektno držanje pred sudom te izraženo kajanje zbog inkriminiranih mu djela. Jednako tako, optuženiku su, po ocjeni ovoga suda, pravilno utvrđene kao otegotne okolnosti velika količina kriminalne volje, ustrajnost i drskost prilikom počinjenja inkriminiranih djela.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je optuženiku, uz navedene otegotne okolnosti, takvima trebalo cijeniti i način počinjenja kaznenih djela, pobude iz kojih su ista počinjena (prethodno isplanirani brutalni iznenadni napad na život i tijelo motiviran razmiricama vezanima uz izlov ribe) i posljedice koje je inkriminirani događaj imao na cjelokupno, a osobito na zdravstveno stanje oštećenika.

 

Državni odvjetnik je također u pravu kada u žalbi upire na to da prvostupanjski sud prilikom vrednovanja svih okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne istima nije dao pravilan značaj, konkretno da je precijenio značaj utvrđene olakotne okolnosti koja se odnosi na izraženo kajanje. Naime, ono je, i prema ocjeni ovoga suda, nepotpuno jer je zapravo izraženo samo u odnosu na inkriminirano postupanje optuženika naspram oštećene Z. L. te se temelji na nekritičkom sagledavanju vlastitog protupravnog postupanja optuženika.

 

Uz sve okolnosti iz članka 47. KZ/11. utvrđene po prvostupanjskom sudu, kao i one na koje s pravom upire državni odvjetnik u žalbi, ovaj drugostupanjski sud uzeo je u obzir i činjenicu da su oba kaznena djela za koja je optuženi T. T. proglašen krivim ostala u pokušaju, što je osnova za fakultativno ublažavanje kazne, i to bez obzira na razloge zbog kojih su kaznena djela ostala u pokušaju (članak 34. stavak 2. KZ/11.). Stoga je optuženiku za kazneno djelo iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinjeno na štetu J. L., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinjeno na štetu Z. L., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrđena je kazna zatvora u trajanju od tri godine, nakon čega je optuženik uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u  istražnom zatvoru od 8. lipnja 2016. godine do 28. veljače 2017. godine.

 

Ocjena je, naime, ovoga suda da su uprave ovakve pojedinačne kazne zatvora, kao i jedinstvena kazna zatvora primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

U pravu je državni odvjetnik i kada, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ističe da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o trošku nagrade i nužnih izdataka braniteljice po službenoj dužnosti J. M. B., odvjetnice iz V. unatoč tome što joj je na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda od 23. travnja 2019. izvršena isplata troškova iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. u iznosu od 10.800,00 kuna.

 

Naime, odredbom članka 148. stavka 1. ZKP/08. propisano je da će mu sud, kad okrivljenika proglasi krivim, u presudi naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, dok se sukladno odredbi članka 145. stavka 4. ZKP/08., između ostaloga, nužni izdaci postavljenog branitelja u postupku zbog kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti isplaćuju iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a kasnije naplaćuju od osoba koje su ih dužne naknaditi prema odredbama ZKP/08.

 

Iz spisa predmeta doista proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog suda broj K-1/2019-66 od 23. travnja 2020. (list 425) odlučeno da se braniteljici po službenoj dužnosti J. M. B., odvjetnici iz V. na ime obrane po službenoj dužnosti ima isplatiti iznos od 10.800,00 kuna (točka 1. izreke), koju isplatu će izvršiti računovodstvo suda iz proračunskih sredstava na žiro račun odvjetnice (točka 2. izreke).

 

Budući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani prethodno navedenim odredbama ZKP/08. da se optuženi T. T. obveže i na dužnost naknade onih troškova kaznenog postupka koji se odnose na troškove postavljene mu braniteljice po službenoj dužnosti, a iznos tih troškova je poznat i određen, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika u tom dijelu i pobijanu presudu preinačiti u odluci o troškovima kaznenog postupka na način opisan u točki II. izreke ove presude. 

 

Odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta od optuženog T. T. na temelju članka 79. KZ/11. ispitana je sukladno članku 478. ZKP/08. te je utvrđeno da je ista pravilna i zakonita, i to iz razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi.

 

Slijedom svega izloženoga te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkama I.-III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. kolovoza 2020.