1              Poslovni broj: Gž R-572/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-572/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika M. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. i P. iz Z., protiv tuženika - protutužitelja M. P. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5638/2018-35 od 25. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja - protutuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5638/2018-35 od 25. veljače 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

II. Odbija se žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5638/2018-35 od 25. veljače 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

„1. Utvrđuje se nedopušteni Odluka tuženika M. P. d.d. od 30. prosinca 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem M. P. od 8. kolovoza 2011. i odgovor tuženika M. P. d.d. na zahtjev za zaštitu prava od 22. siječnja 2015.

2. Nalaže se tuženiku M. P. d.d. OIB: ..., da vrati tužitelja M. P. O.: ... na rad na poslove vatrogasca/vratara koje je obavljao prije donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu iz točke 1. ove odluke odnosno na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju tužiteljevoj stručnoj spremi i radnom iskustvu u roku od 8 dana.“

 

Također prvostupanjski je sud u točki I 3. izreke pobijane presude odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja - protutuženika za naknadom parničnog troška.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude odbio protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja slijedećeg sadržaja: „Sudski se raskida Ugovor o radu od 8. kolovoza 2011. sklopljen između tužitelja i tuženika s danom 31. ožujka 2015.“

 

Konačno, prvostupanjski je sud u točki III. izreke naložio tužitelju- protutuženiku da s osnove naknade parničnog troška isplati tuženiku - protutužitelju iznos od 2.500,00 kuna.

 

Tužitelj - protutuženik je protiv prvostupanjske presude, očigledno u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkom III. izreke, podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19., dalje ZPP). Tužitelj protutuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik - protutužitelj je također podnio žalbu, no on prvostupanjsku presudu pobija u dijelu pod točkom II. izreke, dakle u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom predmetnog ugovora o radu. On podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a.

 

Žalba tužitelja - protutuženika nije osnovana.

 

Žalba tuženika - protutužitelja također nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je ocjena dopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, koji je otkaz tuženik - protutužitelj kao poslodavac, dao tužitelju - protutuženiku kao radniku. Također predmet spora jest i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao. S tim u svezi predmet spora je i zahtjev tuženika - protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu.

 

Prvostupanjski je sud prvotno u ovom postupku donio presudu 29. lipnja 2016. pod poslovnim brojem 25 Pr-403/15-18. Ovom je presudom prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem spornog otkaza nedopuštenim i vraćanjem tužitelja na rad.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene prvostupanjske presude, Županijski je sud u Splitu, dana 30. listopada 2018., rješenjem pod poslovnim brojem Gž R-1024/2016 ukinuo navedenu presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj 25 Pr-403/15-18 od 29. lipnja 2016. te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke je pored ostalog navedeno kako će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku prije svega pravilno utvrditi je li odluka o otkazu, tužitelju dostavljena na zakonit i pravilan način, pa ako jest, tada da je potrebno na zakonit i pravilan način ispitati jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje otkaza, predviđene odredbama članka 115. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19. dalje ZR), a koje se odnose na poslovno uvjetovani otkaz.

 

Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio od drugostupanjskog suda uočenu bitnu povredu postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te je raspravio sva sporna pitanja na koja je u svom rješenju od 30. listopada 2018. upozorio drugostupanjski sud. Na taj je način prvostupanjski sud postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 1. ZPP-a.

 

Prvostupanjski je sud nakon ponovljenog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između tužitelja - protutuženika kao djelatnika i tuženika - protutužitelja kao poslodavca dana 8. kolovoza 2011. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim se ugovorom tužitelj - protutuženik obvezao obavljati poslove radnog mjesta:
„Vatrogasac/vratar“ (str. 6. i 7. spisa),

- da je tuženik - protutužitelj dana 30. prosinca 2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (str. 94 spisa), kojom je odlukom otkazan ugovor o radu sa tužiteljem - tuženikom zbog „poslovno uvjetovanih razloga“,

- da je tuženik - protutužitelj pokušao uručiti predmetnu odluku o otkazu tužitelju - protutuženiku, a ovaj da je odluku odbio primiti,

- da nakon što je tužitelj - protutuženik odbio primiti odluku o otkazu ugovora o radu, tuženik - protutužitelj je odluku o otkazu postavio - objavio na svojoj oglasnoj ploči, na koji način da je postupio sukladno odredbi članka 120. stavak 3. ZR-a, odnosno odredbi članka 101. Pravilnika o radu tuženika - protutužitelja,

- da se tuženik - protutužitelj prije donošenja sporne odluke o otkazu savjetovao sa Radničkom vijećem koje se suglasilo sa otkazom tužitelju - protutuženiku,

- da je tuženik - protutužitelj poslove tjelesne zaštite i vatrogasnog dežurstva povjerio specijaliziranoj tvrtki i to baš S. H. d.o.o., sa kojom je zaključio odgovarajući ugovor br. 091 - DUT /2014 o dobavi, ugradnji i najmu uređaja tehničke zaštite od 15. prosinca 2014.,

- da je tuženik - protutužitelj nakon zaključenja ugovora sa S. H. d.o.o., otkazao ugovor o radu svim radnicima koji su radili na radnom mjestu „Vatrogasac/vratar“, zbog poslovno uvjetovanih razloga, pa tako i tužitelju – protutuženiku.

 

Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio kako je sporni otkaz ugovora o radu dopušten te da prilikom donošenja predmetne odluke o otkazu poslodavac tj. tuženik - protutužitelj nije postupio protivno odredbi članka 115. stavak 2. ZR-a. Stoga je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a posljedično tome i protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom predmetnog ugovora o radu.

 

Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i valjane razloge zbog čega smatra da je predmetni otkaz ugovora o radu dopušten te da je prilikom postupka otkazivanja tuženik - protutužitelj postupao sukladno odgovarajućim odredbama ZR-a i Pravilnika.

 

Razmatrajući žalbu tužitelja - protutuženika potrebno je reći slijedeće.

1. Tužitelj - protutuženik u žalbi prvenstveno ističe kako u konkretnom slučaju nisu bili „ostvareni uvjeti za isticanje odluke o otkazu na oglasnoj ploči poslodavca“, pa da to čini otkaz nedopuštenim.

 

Odredbom članka 120. stavak 3. ZR-a, propisano je da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Ako poslodavac ne dostavi pisano sastavljeni otkaz radniku, otkaz nije dopušten. U tom se smislu izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-423/10 od 8. srpnja 2010. Dostava odluke o otkazu i u slučaju redovitog (članak 115. ZR-a), kakav je ovaj predmetni, i u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu (članak 116. ZR-a), ima konstitutivno pravno značenje jer već samom dostavom otkaza nastaju prava i obveze za ugovorne stranke ugovora o radu. Odredbom članka 132. ZR-a, pored ostalog je propisano kako se na dostavu odluke o otkazu ugovora o radu primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Odredbe ZPP-a o dostavi (članci 133.-149. b) primjenjuju se dakle supsidijarno i na odgovarajući način, samo ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

Pravilnikom o radu tuženika - protutužitelja uređen je postupak dostave i to baš odredbama članka 101. Pravilnika (str. 40.-50. spisa). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka određeno da se sve odluke o pravu i obvezi radnika u radnom odnosu , odnosno sva pismena neposredno uručuju radniku na njegovom poslu uz naznaku datuma uručenja i potpis radnika kojim potvrđuje da je primio pismeno. Stavkom 2. istog članka je propisano da ako radnik odbije primiti pismeno iz stavka 1., osoba koja dostavlja pismeno će o tome sačiniti zabilješku, a spomenuto će pismeno istog dana staviti na oglasnu ploču Društva.

 

Prvostupanjski je sud sada u ponovljenom postupku utvrdio da je tužitelj - protutuženik odbio 30. prosinca 2014. primiti predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu, koju mu je pokušao neposredno dostaviti - predati poslodavac, te je tek nakon što je tužitelj - protutuženik odbio primiti odluku, tuženik - protutužitelj stavio spornu odluku o otkazu na svoju oglasnu ploču. U tom je smislu poslodavac postupio sukladno odredbi članka 101. stavci 1. i 2. Pravilnika, za što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao valjane i dostatno obrazložene razloge.

 

U svezi sa pitanjem pravilnosti ocjene dokaza prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za stavljanje predmetne odluke o otkazu na oglasnu ploču poslodavca, a što tužitelj - protutuženik osporava, za reći je slijedeće. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog žalitelju, nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza.

 

2. Tužitelj - protutuženik navodi u žalbi kako je tuženik - protutužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka i to baš u podnesku koji je predan na raspravi od 17. travnja 2019., predložio izvođenje dokaza čitanjem zapisnika o saslušanju M. G. od 5. srpnja 2016. (predmet Pr-406/2015) te spisa Prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp G-1575/16. Prvostupanjski sud da je pobijanu presudu (u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke) utemeljio na ovim dokazima, koje da nije mogao izvesti u smislu odredbe članka 299. stavak 3. ZPP-a.

 

U svezi ovog žalbenog razloga tužitelja - protutuženika za reći je slijedeće.

 

Odredbom članka 299. stavak 1. ZPP-a je propisano kako su stranke već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu dužne predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica. Odredbom stavka 2. istog članka je određeno kako stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Konačno odredbom članka 299. stavak 3. ZPP-a je određeno kako nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

 

U predmetnom je slučaju, a kao što je već navedeno, Županijski sud u Splitu dana 30. listopada 2018. ukinuo prvostupanjsku presudu donesenu u ovom premetu 29. lipnja 2016., te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvo ročište održano u ponovljenom postupku održano je 17. travnja 2019., na kojem je tuženik - protutužitelj, prije bilo kakve odluke suda, predao podnesak u kojem je predložio izvođenje dokaza na koje, kao nezakonito izvedene, ukazuje tužitelj - protutuženik. Slijedom navedenog razvidno je kako je tuženik - protutužitelj predlaganjem dokaza u podnesku koji je predao na ročištu od 17. travnja 2019. postupio sukladno Zakonu, a prvostupanjski sud izvevši ove dokaze nije postupio protivno odredbi članka 299. stavak 3. ZPP-a. Stoga je i ovaj žalbeni razlog tužitelja - protutuženika neosnovan.

 

3. Tužitelj - protutuženik u žalbi ističe i to kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene socijalnih kriterija iz članka 115. stavak 2. ZPP-a.

 

Načelno gledajući, obvezu poslodavca da prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR-a, valja tumačiti tako da poslodavac prilikom otkazivanja ugovora o radu mora utvrditi tko čini usporednu skupinu radnika koji obavljaju iste poslove kao radnik koji osporava dopuštenost otkaza, pa usporediti te radnike vodeći računa o kriterijima iz ZR-a, kao i onim kriterijima koje je sam poslodavac eventualno i sam propisao.

 

Iz rezultata dokaznog postupka, a posebno označenog ugovora zaključenog između tuženika - protutužitelja i S. H. d.o.o., 16. prosinca 2014. nedvojbeno proizlazi kako su navedene ugovorne strane utvrdile da će S. H. d.o.o. za tuženika- protutužitelja nabaviti, ugraditi i pustiti u rad uređaje tehničke zaštite sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti, podzakonskim aktima i općim uvjetima poslovanja.

 

Kako je zbog reorganizacije poslovanja kao posljedice gospodarskih razloga i novih organizacijskih procesa došlo do potrebe tuženika - protutužitelja za korištenjem usluga vanjske agencije za pružanje usluga tjelesne zaštite i vatrogasnog dežurstva, a što je autonomno pravo poslodavca (tuženika - protutužitelja) , to je tuženik - protutužitelj za usluge tjelesne zaštite osoba i imovine te usluge vatrogasnog dežurstva angažirao treću osobu tj. S. H. d.o.o. Stoga je konkretnom slučaju tuženik - protutužitelj imao opravdani razlog za otkaz predmetnog ugovora o radu tužitelju - protutuženiku sukladno odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a.

 

Dakle, autonomno je pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta odnosno o načinu i organizaciji procesa rada u cilju postizanja boljeg poslovanja. Ovo uključuje i pravo na ukidanje pojedinog radnog mjesta, o čemu se zapravo i radi u predmetnom slučaju, za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano te obavljanje poslova tog radnog mjesta (konkretno „Vatrogasac/vratar“), povjeri drugom trgovačkom društvu, u predmetnom slučaju S. H. d.o.o.

 

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba članka 115. stavak 2. ZR-a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Pozivanje tužitelja - protutuženika u žalbi kako postoji usporedni radnik u smislu odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a i to baš L. R. nije osnovano. Naime iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je tuženik - protutužitelj zaključenjem ugovora sa S. H. d.o.o., kojim su tom trgovačkom društvu povjereni poslovi koje se do tada obavljali radnici zaposleni na radnom mjestu „Vatrogasac/vratar“, otkazao ugovor o radu svim radnicima koji su obavljali poslove tog radnog mjesta, budući više nije bilo potrebe za tim radnim mjestima.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno i valjano utvrdio kako L. R., na kojeg se u žalbi poziva tužitelj - protutuženik, nije radio na radnom mjestu „Vatrogasac/vratar“, već na radnom mjestu „Predradnik proizvodnje klasične ambalaže“. Tužitelj - protutuženik nije konkretnim dokazima pobio ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda. Stoga, za zaključiti je, kako tužitelja - protutuženika, a prije spornog otkaza nije trebalo uspoređivati sa L. R. u smislu odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a , iz razloga što isti nije bio zaposlen na radnom mjestu „Vatrogasac/vratar“, na kojem je radio tužitelj - protutuženik.

 

4. Tuženik - protutužitelj u žalbi također navodi kako Radničko vijeće tuženika - protutužitelja nije dalo suglasnost za sporni otkaz tužitelju - protutuženiku. Prvostupanjski je sud međutim u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge da je tuženik – protutužitelj prije spornog otkazivanja tužitelju - protutuženiku izvršio svoju obvezu savjetovanja sa Radničkim vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a. Sve da se Radničko vijeće i protivilo
namjeravanom otkazu tužitelju - protutuženiku, a nije, poslodavac tj. tuženik - protutužitelj
ne bi bio u obvezi uvažiti mišljenje Radničkog vijeća.

 

Slijedom navedenog za zaključiti je kako je sporni otkaz tužitelju – protutuženiku dopušten odnosno da je provedeni postupak otkazivanja proveden pravilno i zakonito. Stoga nije bilo osnova za utvrđenjem predmetnog otkaza nedopuštenim kao ni vraćanjem tužitelja - protutuženika na rad u smislu odredbe članka 124. stavak 1. ZPP-a. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučio kao u točki I izreke prvostupanjske presude.

 

Već je navedeno kako je tuženik - protutužitelj u predmetnom postupku podnio protutužbu i postavio protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom predmetnog ugovora o radu, a ovo sukladno odredbama članka 125. stavci 1. i 2. ZR-a. Protutužbeni zahtjev je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan u točki II izreke prvostupanjske presude.

 

Da bi se smio odrediti sudski raskid ugovora o radu, mora biti utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten. Kako je u predmetnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika za utvrđenjem da je sporni otkaz nedopušten, to je trebalo odbiti kao neosnovani zahtjev tuženika - protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu, kako je to prvostupanjski sud pravilno i učinio u pobijanoj presudi.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke III izreke prvostupanjske presude ima svoje pravno uporište u odredbama članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbe tužitelja i protutuženika te tuženika - protutužitelja je trebalo odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 27. kolovoza 2020.