1               Poslovni broj: Kž-300/2020-6

 

 

Poslovni broj: Kž-300/2020-6

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća, te Zorana Kežića i Marice Šćepanović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasne Veršić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Đ. M., zbog kaznenog djela iz članka 256. stavak 3. u svezi stavka 1. i članka 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-193/2015-72 od 5. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog Đ. M. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Općinski sud u Sisku proglasio je krivim optuženog Đ. M. zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u svezi stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11 osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. prosinca 2017. do 22. prosinca 2017.

 

Sud je temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 , dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenoj R. H. djelomično dosudio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 6.317.337,95 kuna, a koji iznos je optuženik dužan isplatiti R. H. u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 158.071,50 kuna R. H. upućena u parnicu.

 

Temeljem članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08 sud je obvezao optuženika na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu čija će visina biti određena posebnim rješenjem, sukladno članku 148. stavak 3. ZKP/08.

 

Sud je temeljem članka 452. točka 6. ZKP/08 protiv optuženog Đ. M. odbio optužbu da bi počinio kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

Protiv navedene presude, u osuđujućem dijelu, žalbu je izjavio optuženik putem svog branitelja V. K., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, podredno presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Državni odvjetnik nije dostavio odgovor na žalbu.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 navodeći "da je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima, što nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te što u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi o razlozima presude o sadržaju isprava i samih isprava".

 

Nerazumljivost izreke pobijane presude, žalitelj nalazi u tome što se prvostupanjski sud u izreci presude poziva na povredu blanketne odredbe iz članka 79. stavak 3. točka 1. i stavka 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01, 150/02, dalje OPZ), za koju žalitelj navodi "da navedene odredbe ne propisuju obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit, radi čega pozivanje na navedene odredbe od strane suda čini izreku pobijane presude nerazumljivom".

 

Protivno žalbenim navodima, iako je točno da odredba članka 79. stavak 3. točka 1. i stavka 5. OPZ-a ne propisuje obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit, činjenica je da navedena odredba OPZ-a propisuje procjenu porezne osnovice, dakle da će u smislu odredbe članka 79. stavak 3. točka 1. OPZ-a, porezno tijelo pri utvrđivanju porezne osnovice procjenom, poći od raspoložive uredne poslovne dokumentacije, ako ona postoji, a nije proknjižena, odnosno da će u smislu članka 79. stavak 5. OPZ-a porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučiti koje će mjerilo ili više njih iz stavka 3. i 4. članka 79. OPZ-a koristiti za procjenu porezne osnovice, pa time i poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit.

 

Prvostupanjski sud je na stranici 10. odlomcima drugom i trećem razloga pobijane presude dao pravilne i za ovaj sud prihvatljive razloge, zašto je u konkretnom slučaju prema optuženiku primijenio blanketnu normu iz članka 79. stavka 3. točka 1. i stavka 5. OPZ-a, budući je iz poreznog rješenja od 20. siječnja 2010., ali i iz navoda iz iskaza svjedokinje Đ. K., nositeljice inspekcijskog nadzora, sud ispravno utvrdio da se optuženi Đ. M. kao direktor poreznog obveznika t.d. S. G. d.o.o. N. nije odazivao pozivima Porezne uprave, Područni ured S. za dostavu poslovnih knjiga i dokumentacije u poslovanju za to trgovačko društvo, nije predočio vjerodostojnu dokumentaciju u svezi s obračunom poreza na dodatnu vrijednost i poreza na dobit, niti se odazvao pozivu za nadzor, nije predočio poslovne knjige, niti vjerodostojnom dokumentacijom dokazao podatke bitne za oporezivanje, nije sudjelovao u poreznom nadzoru, na koji način je odbio sudjelovati u poreznom postupku, radi čega je porezno tijelo bilo u obvezi i radi procjene porezne osnovice postupiti primjenom odredbe članka 79. stavak 5. u svezi stavka 3.točka 1. OPZ-a.

 

Protivno nadalje žalbenim navodima optuženika da je izreka proturječna, ovaj sud nalazi utvrđenim da je optuženik proglašen krivim da je postupao s ciljem potpunog izbjegavanja plaćanja poreza, a koji se može, prema radnji izvršenja, pojaviti samo u dva oblika, kod davanja lažnih podataka ili kao neprijavljivanje u slučaju porezne prijave, a kako je u konkretnom slučaju postupao optuženik.

 

Izreku u tom smislu ne čini proturječnom kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupao s ciljem da potpuno izbjegne plaćanje poreza neprijavljivanjem u slučaju obvezne prijave, a što je svakako prijava poreza na dodatnu vrijednost, poreza na dobit i poreza na dohodak od kapitala, a sve u namjeri da neplaćanjem tih poreza t.d. S. G. d.o.o. N. ostvari za sebe nepripadnu imovinsku korist.

 

Na kraju, protivno žalbenim navodima glede žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 u kojima žalitelj ističe da "nejasnoću razloga vidi u dijelu u kojem sud obrazlaže pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. u svezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda broj 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno u smislu odredbe članka 3. stavak 2. KZ/11 obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta između tih kaznenih djela, kao i primjenu blažeg zakona u KZ/11, pa u tom smislu ovaj sud nije utvrdio nikakvu "nejasnoću razloga". Uostalom, sudska praksa i nakon donošenja KZ/11 zauzela je pravno stajalište da kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. točka 4. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. i 3.KZ/11.

 

Kako je dakle izreka presude razumljiva i nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, da su u pobijanoj presudi dani jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama o kojima ne postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, to je neosnovana žalba optuženika u odnosu na žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

Ispitujući nadalje pobijanu presudu povodom žalbe optuženika, u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka citirana tom odredbom zakona ili da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovana je žalba optuženika zbog žalbenog osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja činjenična utvrđenja dao valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

 

U odnosu na ovaj žalbeni osnov optuženik u žalbi ističe da "pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što je sud pogrešno zaključio da je upravo on bio osoba koja je propustila obračunati i platiti pripadajući porez, te da iz same obrane žalitelja proizlazi da je ta obveza bila na knjigovodstvenom servisu kojemu je povjereno vođenje poslovnih knjiga".

 

Među strankama nije prijeporno, što proizlazi i iz obrane optuženog Đ. M., da je isti bio odgovorna osoba-direktor t.d. S. g. d.o.o. N. od 11. ožujka 2008. do 31. kolovoza 2009.

 

Time je društvo t.d. S. g. d.o.o. N. u kojem je direktor optuženik, bilo porezni obveznik, a koje je, kao i većina trgovačkih društava obavljanje računovodstveno-knjigovodstvenih poslova povjerilo računovodstveno-knjigovodstvenom servisu, u konkretnom slučaju t.d. F. p. d.o.o. iz P. u vlasništvu Z. V.

 

Međutim, knjigovodstveni servis nije porezni obveznik već je porezni obveznik t.d. S. g. d.o.o. N., čiji je direktor optuženik, u obvezi dostavljati i ažurirati poslovne knjige i dokumentaciju, odnosno dostavljati svu dokumentaciju poreznom tijelu radi utvrđenja porezne osnovice.

 

Ipak, nastavno na gore navedeno, protivno žalbenim navodima, iz dopisa tvrtke F. p. d.o.o. u vlasništvu Z. V. (list 312) razvidno je da je taj knjigovodstveni servis u 2008. počelo surađivati sa trgovačkim društvom S. g. d.o.o. N. no kako to društvo nije na vrijeme dostavljalo poslovnu dokumentaciju, a ono što su dostavili bilo je nepotpuno, raskinuli su svaku suradnju s njima i vratili im svu dokumentaciju koju su im dostavili.

 

Kada se ovome dodaju navodi iz obrane optuženika da "nije bio baš odgovoran direktor niti se interesirao o knjigovodstvu" te da "dozvoljava mogućnost da nije ispostavljao pojedine račune" uz notornu činjenicu da je optuženik u ime poreznog obveznika tvrtke S. g. d.o.o N. bio u obvezi dostavljati svu dokumentaciju poreznom tijelu prilikom inspekcijskog nadzora radi obračunavanja poreza, to je u tom dijelu neosnovana žalba optuženika da je knjigovodstveni servis, a ne on osobno za "svoju" tvrtku kao poreznog obveznika, bio u obvezi dostavljati svu dokumentaciju koju je porezno tijelo zatražilo.

 

Nadalje, a kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka V. P. proizlazi da za 2008. nije obračunavan niti plaćen porez na dodatnu vrijednost, porez na dobit i porez na dohodak od kapitala poreznog obveznika t.d. S. g. d.o.o. N., te kako je sudski vještak utvrdio iznose neobračunatih i neplaćenih poreza u iznosima koji su razvidni u izreci pobijane presude, odnosno u ukupnom iznosu za 2008. od 6.317.337,95 kuna, odnosno po stavkama poreza kako je to izrekom razvidno, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na osnovu savjesne ocjene svih provedenih dokaza ispravno zaključio kako je optuženi Đ. M. postupao na način razvidan izrekom pobijane presude.

 

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio kazneni zakon kada je u postupanju optuženika našao ostvarenim bitna obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine, te nalazeći da je ne prijavljujući prihode pri tome došlo do neutvrđenja porezne obveze velikih razmjera, dakle iznad iznosa od 600.000,00 kuna, u smislu članka 87. stavka 27. KZ/11, optuženog Đ. M. pravilno proglasio krivim za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u svezi stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11.

 

U ovome dijelu presude ipak valja kazati da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u smislu članka 469. točka 4. ZKP/08, ali u korist optuženika. Naime, sud nije trebao iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela iz članka 256. stavak 3. u svezi stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11 ispustiti učine iz točke b) i e) u kojima su navedene vrijednosti neobračunatog i neplaćenog poreza na dodatnu vrijednost i poreza na dohodak kapitala za 2009., zaključno do 31. kolovoza 2009. u iznosu od ukupno 158.035,50 kuna. Naime, bez obzira na razloge suda dane na stranici 11. odlomak drugi razloga zašto je ispustio iz činjeničnog opisa i utaju poreza za 2009., koji u iznosu od 125.831,04 kune nema obilježja obveze velikih razmjera, ipak valja kazati, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, da ti učini imaju obilježje osnovnog kaznenog djela iz članka 256. stavak 1. KZ/11, te kao takvi "ulaze" u biće produljenog kaznenog djela iz članka 256. stavak 3. KZ/11 čime ne bi bio povrijeđen identitet optužbe, jer se ne bi radilo o stjecaju djela, već samo o jednom "produljenom" djelu. Kako dakle državni odvjetnik u tom smislu nije izjavio žalbu, a kazneni zakon je povrijeđen u korist optuženika, ta povreda kaznenog zakona ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Nije u pravu optuženik kada pobija presudu zbog odluke o kazni.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir utvrđene olakotne i otegotne okolnosti optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, pravilno uzevši u obzir sve smjernice za odmjeravanje kazne iz članka 47. KZ/11, poglavito jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, odnosno pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, kao i izočnost svakog truda da naknadi štetu Republici Hrvatskoj.

 

Stoga je ocjena ovog suda da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, uzimajući u obzir da je optuženik do sada osuđivan, što ukazuje na njegovo kriminalno ponašanje, pri čemu u odnosu na posljednju presudu Općinskog suda u Požegi broj K-205/2015 od 3. listopada 2018. kojim je proglašen krivim za kazneno djelo krađe iz članka 228. stav 1. KZ/11, još uvijek nije nastupila rehabilitacija u smislu članka 18. i 19. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznene evidencije i rehabilitacije ("Narodne novine" br. 143/12, 105/15, 32/17), protivno žalbenim navodima, primjerena težini počinjenog kaznenog djela i okolnostima počinitelja, te individualizirana u odnosu na osobu optuženika, njegove obiteljske prilike i stupanj njegove krivnje, zbog čega će se izrečenom kaznom zatvora ostvariti zakonom propisana posebna i opća svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, sve kako se optuženik više ne bi pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela i kako bi se i na druge građane utjecalo da ne čine kaznena djela.

 

Budući da žalbeni razlozi zbog kojih optuženi Đ. M. pobija presudu prvostupanjskog suda nisu osnovani, te da ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio koju od povreda zakona na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 476. stavak 1. ZKP/08, to je temeljem članka 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 27. kolovoza 2020.