1              Poslovni broj: Gž R-874/2020-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-874/2020-3

 

 

U   I M E  R E PU B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika HEP-OPERATOR DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o. Z., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Odvjetničkog društva R. i p. iz Z., radi utvrđenja povrede prava diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude O. suda u Zadru, poslovni broj: Pr-96/17 od 5. listopada 2018., ispravljene rješenjem istoga suda, poslovni broj: Pr-96/17 od 28. veljače 2019., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-96/17 od 5. listopada 2018., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovni broj: Pr-96/17 od 28. veljače 2019. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

2. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-96/17 od 5. listopada 2018., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovni broj: Pr-96/17 od 28. veljače 2019., na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je sadržaj odredaba članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu, objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP i članka 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje.

II. Obvezuje se tuženik naknaditi tužitelju imovinsku štetu uzrokovanu povredom prava na jednako postupanje, i to isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine koju bi tužitelj ostvario primjenom odredbe članka 121. Kolektivnog ugovora za HEP i 117. Pravilnika o radu tuženika, odnosno u iznosu od 379.177,44 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

3. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkama III. i IV. izreke, presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pr-96/17 od 5. listopada 2018., ispravljena rješenjem istoga suda, poslovni broj: Pr-96/17 od 28. veljače 2019., i u tom dijelu sada sudi:

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupak u iznosu od 750,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je sadržaj odredaba članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu, objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP, i članka 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje (točka I. izreke). Istom presudom obvezan je tuženik naknaditi tužitelju imovinsku štetu uzrokovanu povredom prava na jednako postupanje, i to isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine koju bi tužitelj ostvario primjenom odredbe članka 121. Kolektivnog ugovora za HEP i 117. Pravilnika o radu tuženika, odnosno u iznosu od 379.177,44 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 20.312,50 kuna, u roku od 8 dana (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška preko dosuđenog iznosa od 20.312,50 kuna, a do zatraženog iznosa od 31.250,00 kuna (točka IV. izreke).

Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je navedena presuda u uvodu, tako da umjesto OIB-a tuženika:"...", treba pisati: "...".

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu nisu dosuđene zatezne kamate, kao što je pobija i pod točkama III. i IV. izreke, koje sadrže odluke o troškovima postupka, ne navodeći izrijekom žalbene navode, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da ističe žalbeni razlog iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.; dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

Tuženik prvostupanjsku presudu pobija u dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku dosude troškovi postupka.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba kao takva odbije.

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je sadržaj odredbe članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu (u daljnjem tekstu: KU HEP) i članka 117.a Pravilnika o radu tuženika, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63. godine i šest mjeseci, pa slijedom čega da propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, kao i zahtjev za naknadu imovinske štete uzrokovanu povredom toga prava isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine u iznosu od 379.177,44 kuna sa zatraženim kamatama.

Tužitelj u bitnom svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je donošenjem KU HEP-a, i to odredbe članka 122., a nakon toga odredbe članka 20. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 22. studenoga 2016., kojim je dodan novi članak 117.a Pravilniku o radu tuženika od 30. siječnja 2015., diskriminiran kao pripadnik dobne skupine radnika tuženika starijih od 63. godine i šest mjeseci, a slijedom čega da propuštanje tuženika da mu otkaže ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, da predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, odnosno diskriminaciju tužitelja na osnovi dobi, a time i isplatu zatraženog iznosa na ime otpremnine.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. lipnja 2020., pod poslovnim brojem Rev 3387/2019-2 prihvaćena je revizija tužitelja i ukinuta je presuda ovoga Županijskog suda pod poslovnim brojem Gž R-322/2019-2 od 25. travnja 2019. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U odnosu na predmet spora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se da je ovaj drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja glede primjene odredbe članka 20. ZSD-a, propustio ocijeniti ožalbenu prvostupanjsku presudu, a polazeći od te odredbe (članka 20. ZSD) te potom primjenom ostalih relevantnih odredbi ZSD-a, ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja upravljenog na utvrđenje i značaj odredbe članka 122. KU HEP i članka 117.a Pravilnika tuženika, a zbog čega za sada nije bilo moguće ni ocijeniti pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i iz stanja spisa, proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je 29. lipnja 2016. sklopljen KU HEP-a, koji je objavljen u biltenu broj 370, a koji je stupio na snagu 1. srpnja 2016.,

- da je odredbom članka 122. tog Kolektivnog ugovora, ugovoreno da se radniku starijem od šezdeset i tri godine i šest mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

- da je odredbom članka 20. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 22. studenoga 2016., dodan novi članak 117.a Pravilniku o radu tuženika od 30. siječnja 2015., koji je istog sadržaja kao i navedeni članak Kolektivnog ugovora jer je istim također,
propisano da radniku starijem od šezdeset i tri godine i šest mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

- da se navedeni Kolektivni ugovor i Pravilnici primjenjuju na sva trgovačka društva HEP-a Grupu (više trgovačkih društva), a među kojim je i tuženik HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o.,

- da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio zadnji ugovor o radu 28. siječnja 2013. na neodređeno vrijeme, i to za poslove koordinatora 4, 31.4.1../12, s koeficijentom 3,8, a opisane Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslodavca,

- da je kod tuženika donesen novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji od 7. rujna 2017. s primjenom 1. studenoga 2017.,

- da je tužitelju ponuđen sporazum o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora jer je navedenim Pravilnikom na drugačiji način uređena organizacija i sistematizacija radnih mjesta,

- da je tužitelju ponuđen novi ugovor na radu na neodređeno vrijeme za poslove koordinatora, šifra radnog mjesta 55, 4.1./11, s koeficijentom 3,8,

- da je tužitelj odbio potpisati ponuđeni sporazum i novi ugovor o radu,

- da je tuženik donio Odluku od 26. listopada 2016., o poticajnim mjerama za prestanak radnog odnosa,

- da je člankom 3. te Odluke tuženik, propisao da pravo na poticajne mjere mogu ostvariti radnici tuženika koji su navršili šezdeset i tri godine i šest mjeseci života, dok je člankom 4. iste odluke propisano da radnici mogu inicirati sklapanja sporazuma o prestanku ugovora o radu putem kadrovske službe,

- da tužitelj kao radnik nije podnio takav sporazum,

- da je tužitelj 4. kolovoza 2018. ostvario šezdeset pet godina života,
- da je tužitelj kod tuženika radio do 3. kolovoza 2018.,

- da je Odlukom tuženika od 1. kolovoza 2018. utvrđeno da tužitelju prestaje ugovor o radu od 28. siječnja 2013. koji je sklopio s tuženikom, s 3. kolovoza 2018. zato što tužitelj 4. kolovoza 2018. navršava 65 godina života i ima preko 15 godina radnog staža, a s tuženikom kao poslodavcem se nije drugačije dogovorio,

- da je tužitelj kod tuženika ostvario 40 godina radnog staža.

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao da su radnici tuženika koji su mlađi od 63. godine i šest mjeseci imali mogućnost potpisati novi sporazum i ugovor o radu ili prihvatiti otkaz te ostvariti pravo na otpremninu, odnosno da se radi o mogućnosti izbora za radnika povoljnije materijalne opcije, odnosno prava na otpremninu, umjesto prihvaćanja novog ugovora o radu i eventualnog ostanka kod tuženika do 65. godina života, a koju mogućnost da tužitelj nije imao i to zbog toga što je već bio navršio šezdeset tri godine i šest mjeseci života. Pri tome je taj sud naveo kako ni poticajne mjere tuženika ne omogućavaju jednako pravo za radnike koji su navršili 63. godine i šest mjeseci života u odnosu na one koji nisu u toj životnoj dobi, s time što je utvrdio i to da je tužitelj nastavio raditi prema postojećem ugovoru o radu sklopljenom 28. siječnja 2013. nakon što je odbio sklopiti novi ugovor 2017.

Nadalje je prvostupanjski sud zaključio je da je zbog navedenih diskriminatornih odredbi spornog KU i Pravilnika o radu, tužitelju uskraćena mogućnost ostvarenja otpremnine (koju su mogli ostvariti tužiteljevi kolege, mlađi od 63,5 godina života, i što da jest usporediva situacija), pa da mu je time nastala imovinska šteta u visini o otpremnine od 379.177, 44 kuna, zbog čega je taj iznos dosudio tužitelju skupa s zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, pritom se pozvavši na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18; dalje u tekstu: ZOO), kao općeg propisa obveznog prava (članke 1045., 1046., 1089.).

Dakle, prvostupanjski sud diskriminaciju tužitelja nalazi u tome što tuženik zbog odredbi članka 122. KU i članka 117.a Pravilnika o radu, nije tužitelju otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a zbog čega da tužitelj nije primio otpremninu u utuženom iznosu prema članku 121. istog Kolektivnog ugovora i 117. istoga Pravilnika.

Navedeno shvaćanje prvostupanjskog sud ne prihvaća ovaj žalbeni sud.

Prvenstveno se u odnosu na žalbeni navod tuženika kojim tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je tužitelj konačno postavio podneskom od 3. rujna 2018. jer da tužitelj prethodno nije zahtijevao od tuženika kao poslodavca zaštitu povrijeđenog prava kako je propisano odredbama članka 133. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17; dalje u tekstu: ZR), ističe da je pravilno prvostupanjski sud smatrao da u ovom slučaju tužitelj zahtjeva zaštitu prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12.; dalje u tekstu: ZSD), zbog čega ne dolazi u primjenu navedena odredba ZR-a.

U odnosu na meritum spora navodi se, kako je odredbom članka 1. stavak 1. ZSD-a, propisano da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZSD-a, izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok prema odredbi stavka 2. tog članka, neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

Kada se ova odredba poveže sa sadržajem odredbe članka 1. stavka 1. ZSD-a, kojom se kao svrha tog zakona propisuje osiguranje zaštite i promicanje jednakosti i omogućuje i uređuje zaštita od diskriminacije na raznim osnovama, uz ostalo i onoj po osnovi dobi, ovaj sud zaključuje, a uvažavajući i stajalište revizijskog suda iznesenog u citiranoj odluci, da je tužitelj u ovom postupku učinio vjerojatnim da je spornim odredbama KU HEP i Pravilnika tuženika bio doveden u nejednaki odnos sa drugim radnicima, sve to po dobnoj osnovi u smislu odredbe članka 20. ZSD-a, kojom je propisano ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

Dakle, na tuženiku je bio teret dokazati da spornim odredbama tužitelj kao pripadnik određene dobne skupine, nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika koji nisu spadali u tu dobnu skupinu.

Odredom članka 9. stavkom 1. ZSD-a, propisano je da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, dok je stavkom 2. istoga članka, propisano da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u točno navedenim slučajevima, dok je između ostalih točki, točkom 8., toga članka, propisano, da se diskriminacijom na smatra stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice, diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos; određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koja je sukladna uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanje dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove
točke.

Stoga, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je pogrešan pravni stav prvostupanjskoga suda koji je diskriminaciju tužitelja našao u tome što tuženik zbog odredbi članka 122. KU HEP-a i članka 117.a Pravilnika o radu, nije tužitelju otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a zbog čega da tužitelj nije primio otpremninu u utuženom iznosu.

Naime, za ukazati je kako je za postojanje diskriminacije potrebna veza između diskriminacijskog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje su navedene u zakonu, odnosno onih koje je tužitelj istakao u činjeničnim navodima tužbe, a koja veza u ovom slučaju prema mišljenju ovoga suda ne postoji.

U ovom slučaju tužitelj zahtjevom traži utvrđenje da je odredbom članka 122. KU HEP-a i članka 117.a Pravilnika o radu tuženika, diskriminiran kao pripadnik dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63. godine i šest mjeseci.

Tim odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, propisano je da radniku starijem od šezdeset i tri godine i šest mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga.

Iz pobijane odluke, kao i stanja spisa, proizlazi kako je ta odredba članka 122. KU HEP-a stupila na snagu 1. srpnja 2016., a 22. studenoga 2016. stupila je na snagu odredba članak 117.a Pravilniku o radu, znači, prije nego što je tužitelj navršio 63. godine i šest mjeseci života (a imajući na umu da je navršio 65. godina života 4. kolovoza 2018.), to iz navedenog proizlazi da su te odredbe donesene prije nego što je kod tuženika, kao jednog od trgovačkih društava HEP-a, donesen novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji od 7. rujna 2017. s primjenom 1. studenoga 2017. Stoga se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je citiranim odredbama tužitelj diskriminiran i tim da mu je uskraćena mogućnost ostvarenja otpremnine i a mu je nastala imovinska šteta u visini o otpremnine od 379.177,44 kuna.

U konkretnom situaciji koja se odnosi na to da tuženik nije mogao tužitelju kao radniku starijem od 63. godine i šest mjeseci otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga uz navedenu otpremninu, tuženik je dokazao da tužitelj spornim odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika u smislu odredbe članka 2. stavka 1. i 2. ZSD-a, kao radnik tuženika nije bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika po dobnoj osnovi (osobe starije od 63. godine i 6 mjeseci), a imajući na umu da je tuženik dokazao objektivno opravdanje tih odredbi (odnosno legitimnost cilja, prikladnost istih za postizanje toga cilja i nužnost istih), a koje se sastoji u tome da se pruži socijalna zaštita radnika starije dobi od nezaposlenosti, iz razloga što je jasno da su na tržištu rada osobe kojima je ostala jedna godina i šest mjeseci rada do zakonske mirovinske dobi (65. godina), bile najviše izložene riziku nezaposlenosti.

Dakle, upravo suprotno, tim odredbama tuženik je pružio posebnu zaštitu određenim radnicima (starijim od 63. godine i šest mjeseci) i stavio ih je u povoljniji položaj od ostalih radnika, i to se ne smatra diskriminacija. Diskriminacija po dobi u suštini predstavlja izričito ograničavanje mogućnosti zapošljavanja osoba starijih od određene dobi, osim ako bi se radilo o poslovima koje starije osobe zbog zdravstvenih razloga ne bi mogle ili smjele obavljati, i kada priroda posla to zahtjeva, tj. jer se posao obavlja u takvim uvjetima da ga realno mogu obavljati neke kategorije osoba, a druge ne mogu ili ne bi smjele sve pod uvjetom da je svrha koja se želi postići opravdana, a ograničenje realno.

Činjenica što tužitelju u dobi od 63. godine i šest mjeseci, tuženik nije poslovno uvjetno otkazao ugovor o radu uz utvrđivanje otpremnine u iznosu od 379.177,41 kuna, ne smatra se diskriminacijom na temelju odredbe članka 9. stavka 2. točke 8. ZSD-a, iz razloga što je tuženik spornim odredbama odredio dob do koje radniku može zbog poslovnih razloga prestati radni odnos jer isti za vrlo kratko vrijeme (jednu godinu i šest mjeseci) ostvaruju uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu

Stoga, iz navedenog proizlazi da u ovom slučaju ne postoji nijedna osnova diskriminacije tužitelja dok je bio u radnom odnosu kod tuženika u smislu odredbi članka ZSD-a, kao ni u smislu odredbe članka 7. stavka 4. ZR-a.

Imajući na umu navedeno, nije pravilno postupio prvostupanjski sud ni kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu da propuštanje tuženika da pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu tužitelju, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje jer ne postoji pravo tužitelja na dobivanje odluke o otkazu iz poslovno uvjetovanih razloga.

Radni odnosi su ugovorni odnosi, a stranke ugovora o radu su radnik i poslodavac, dok radnik i poslodavac imaju mogućnost otkaza pod uvjetima koje propisuje ZR-a.

Otkaz ugovora o radu predstavlja jednostrano očitovanje volje stranke toga ugovora kojim ta stranka izražava svoju namjeru (volju) da ugovor o radu okonča, a koje očitovanje, nakon što je dostavljeno drugoj stranci, dovodi do prestanka ugovora o radu.

Prema odredbi članka 114. ZR-a. ugovor o radu mogu otkazati i poslodavac i radnik.

Naime, otkazom se neposredno mijenja pravni položaj jedne ugovorne strane, pri čemu nije potrebna suglasnost ili neki drugi oblik sudjelovanja osobe kojoj je upućena takva izjava volje. Otkaz je ovlaštenje, ili pravo raspolaganja jer se njime neposredno utječe na postojanje nekog radnog odnosa.

Otkaz ugovora o radu uvijek je jednostran čin, bilo da ga daje poslodavac radniku ili radnik poslodavcu. Pristanak ili suglasnost druge ugovorne strane pri tome su pravno irelevantni (druga ugovorna strana na odluci o otkazu potpisuje smo primitak iste).

Stoga se tuženiku kao poslodavcu ne može naložiti niti ga se može prisiliti da tužitelju dade otkaz iz poslovno uvjetovanih razloga, odnosno u ovom slučaju nema propusta na strani tuženika kada tužitelju nije ponudio otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, pa ako isti ne prihvati, da mu se otkaže ugovor o radu zbog poslovnih uvjetovanih razloga uz isplatu odgovarajuće otpremnine jer tuženik u smislu citirani odredbi članka 122. Kolektivnog ugovora i 117.a Pravilnika o radu, tužitelju u studenom 2017., kao osobi koja je starija od 63. godine i šest mjeseci, nije mogao otkazati ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga.

S obzirom na navedeno, nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio i tužbeni zahtjev kojim je naložio tuženiku da tužitelju naknadi imovinsku štetu uzrokovanu povredom prava na jednako postupanje, i to isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine koju bi tužitelj ostvario primjenom odredbe članka 121. Kolektivnog ugovora za HEP i 117. Pravilnika o radu tuženika, u iznosu od 379.177,44 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, jer tužitelju taj iznos na temelju tih odredbi ne pripada.

Prema odredbi članka 121. stavku 1. Kolektivnog ugovora HEP-a, propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika, ima pravo na neto otpremninu u iznosu od 60% bruto prosječne mjesečne plaće radnika ostvarene za zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a za svaku navršenu godinu neprekidnog trajanja radnog odnosa kod poslodavca. Identičan je sadržaj i odredbe članka 117. Pravilnika o radu tuženika.

Budući da je otpremnina oblik materijalnog obeštećenja i novčane pomoći radniku za slučaj kada poslodavac otkazuje ugovor o radu i da isti ima materijalnu sigurnost do novog zaposlenja, to u ovom slučaju kada tuženik tužitelju nije otkazao ugovor o radu (tužitelju je kod tuženika prestao radni odnos zbog navršenih 65. godina života 3. kolovoza 2018. i ostvarenje prava na mirovinu), dakle, nije ispunjen jedan od uvjeta za ostvarenje prava na otpremninu, to tužitelj prema citiranim odredbama nema pravo na otpremninu koju mu je dosudio prvostupanjski sud kao naknadu imovinske štete. Ukazuje se da u ovom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke za naknadu štete iz odredbi članka 1045., 1046. i 1089. ZOO-a, jer nije dokazana uzročna veza između postupanja tuženika i eventualno nastale štete, a kako to osnovano tvrdi i tuženik, pa su imajući na umu sve navedeno neosnovani i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na dospijeće zahtijevanog iznosa.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je sadržaj odredbi članka 122. KU HEP i 117.a Pravilnika o radu, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine i time da propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, pa shodno tome da tužitelj ima pravo na imovinsku štetu isplatom novčanog iznosa u visini zatražene otpremnine.

Na temelju naprijed iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP- a, uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te odlučiti kao pod točkama 1. i 2. izreke, ove presude.

Budući da je prvostupanjska presuda preinačena valjalo je u skladu s odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Troškovi tuženika odnose se na zastupanje po punomoćniku-odvjetniku za sastav žalbe na pobijanu presudu 60 bodova, prema Tbr. 10 točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), što uvećano za vrijednost boda od 10,00 kuna i pripadajući PDV daje iznos troška od 750,00 kune, koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, zbog čega je odlučeno kao pod točkom 3. izreke, ove presude.

 

U Splitu 27. kolovoza 2020.