- 1 -              II-8 Kr 3/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II-8 Kr 3/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika P. P. B. D. M. zbog kaznenog djela iz članka 302., 303. i 315. u vezi članka 320. Kaznenog zakona Federalnog Distrikta Meksika, odlučujući po službenoj dužnosti po članku 55. stavku 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04., dalje: ZOMPO) o rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici od 13. srpnja 2020. broj Kv I-8/2020-50, u sjednici održanoj 27. kolovoza 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici od 13. srpnja 2020. broj Kv I-8/2020-50 kojim je odbijeno izručenje izručenika P. P. B. D. M. Sjedinjenim Meksičkim Državama, radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela ubojstva iz članaka 302., 303. i 315. u vezi članka 320. Kaznenog zakona Federalnog Distrikta Meksika.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim je rješenjem odbijena zamolba Sjedinjenih Meksičkih Država broj HUN-00285/02C.06 od 20. veljače 2020. za izručenje izručenika P. P. B. D. M. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela ubojstva iz članaka 302., 303. i 315. u vezi članka 320. Kaznenog zakona Federalnog Distrikta Meksika.

 

Temeljem članka 55. stavka 1. ZOMPO-a odluka je dostavljena na potvrdu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Pozivom na istu odredbu ZOMPO-a spis je dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na prethodno očitovanje.

 

Državni odvjetnik u pisanom očitovanju problematizira činjenicu švicarskog državljanstva izručenika zbog čega smatra da je ostao nerazjašnjen njegov status u smislu eventualne dužnosti Republike Hrvatske da o postupku izvijesti Švicarsku Konfederaciju. Nadalje, državni odvjetnik ističe izostanak konkretizacije razloga za odbijanje izručenja sukladno odredbi članka 12. stavka 1. točke 4. ZOMPO-a.

 

Međutim, rješenje prvostupanjskog suda pravilno je i zakonito te je u konkretnom slučaju osnovom članka 4. ZOMPO-a u vezi s člankom 3. i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija) potrebno zamolbu Sjedinjenih Meksičkih Država odbiti.

 

Naime, izručenik je državljanin Švicarske Konfederacije, no dužnost izvještavanja države čiji je izručenik državljanin prema pravu Europske unije temelji se na činjenici da je riječ o građaninu Europske unije ili državljaninu države stranke Sporazuma o Europskom gospodarskom području (vidi, Sud Europske unije, Petruhhin, C-182/15, 6. rujna 2016.; Ruska Federacija, C-897/19, 2. travnja 2020.). Međutim, Švicarska Konfederacija nije članica Europske unije niti stranka Sporazuma o Europskom gospodarskom području, pa se u odnosu na nju ne primjenjuju odredbe Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine" broj 91/10, 81/13, 124/13, 26/15 i 102/17, dalje: ZPSKS-EU) niti praksa Suda Europske unije u pitanju izručenja.

 

Nadalje, Republika Hrvatska i Sjedinjene Meksičke Države nemaju međusobnih bilateralnih ugovora o pružanju pravne pomoći u kaznenim stvarima pa se stoga pitanje izručenja u konkretnoj situaciji, sukladno članku 17. ZOMPO-a, temelji na izvanugovornim načelima uzajamnosti i dobre vjere, uz poštivanje načela domaćeg pravnog poretka, načela Konvencije kao i ustaljene sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), sve sukladno obvezi propisanoj člankom 4. ZOMPO-a.

 

Prema tumačenju ESLJP-a, izraženom osobito u presudi Soering (vidi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. srpnja 1989., broj 14038/88.), odluka države ugovornice da izruči bjegunca može potpasti pod doseg članka 3. Konvencije i stoga uključuje odgovornost te države po Konvenciji, ako su izloženi bitni razlozi za vjerovanje da će se dotična osoba, ako je se izruči, suočiti sa stvarnim rizikom podvrgavanja mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni u zemlji moliteljici. Pravo iz članka 3. Konvencije je apsolutno, nederogabilno pravo, koje se također, sukladno članku 17. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst, i 5/14., dalje: Ustav RH), ne može ograničiti niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države. 

 

Osim toga, prema tumačenju iz presude Soering, odluka o izručenju može potpasti pod doseg članka 6. Konvencije u okolnostima u kojima je bjegunac pretrpio ili je izložen riziku trpljenja flagrantne uskrate pravičnog suđenja u zemlji moliteljici. Sukladno tumačenju ESLJP-a iz presude Othman (Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. siječnja 2012., broj 8139/09.), upotreba dokaza pribavljenih mučenjem je očito suprotna ne samo odredbi članka 6. Konvencije, nego i najosnovnijim međunarodnim standardima pravičnog suđenja.

 

Takvi razlozi za sumnju u kršenje prava iz članaka 3. i 6. Konvencije, u odnosu na Sjedinjene Meksičke Države, proizlaze iz razmatranih izvješća Human Rights Watcha i UN-a. Naime, u Svjetskom se izvješću za 2020. organizacije Human Rights Watch, glede situacije postojeće u Meksiku zaključno s 2019. godinom, ističe da se u Meksiku mučenje uvelike primjenjuje kao način dobivanja informacija i iznuđivanja priznanja, najčešće u razdoblju između trenutka oduzimanja slobode kretanja i trenutka predaje državnom odvjetniku, u kojem se razdoblju uhićenici često drže u vojnim bazama ili ilegalnim pritvorima, bez mogućnosti komunikacije s drugima, dok se tako dobivena priznanja, iznuđena mučenjem, koriste kao dokaz u suđenju. Gotovo 64% ispitanika provedenog istraživanja među osobama koje služe zatvorsku kaznu navode da su bile podvrgnute nekoj vrsti fizičkog nasilja u trenutku uhićenja, uključujući strujne udare, davljenje i gušenje, a prema podacima UN-ovog Odbora protiv mučenja u petogodišnjem je periodu (od 2013. do 2018.) u saveznim i državnim zatvorima Meksika umrla 2.751 osoba lišena slobode. Zabrinutost je u spomenutim izvješćima izražena i zbog činjenice što sudovi uglavnom ne istražuju navode o mučenju već teret dokazivanja stavljaju na žrtve. Radi sprječavanja takve prakse, Meksiko je, po preporuci UN-a, donio Zakon o istraživanju, sprečavanju i sankcioniranju mučenja 2017. godine, koji je imao za cilj suzbiti mučenje i isključiti iz sudskih postupaka svjedočenja dobivena mučenjem, međutim, prema izvješću UN-ovog Odbora protiv mučenja od 26. travnja 2019., taj se zakon sporo provodi, uz izraženu zabrinutost Odbora zbog učestalog mučenja i maltretiranja od strane države, s obzirom da isto provode službene osobe i snage sigurnosti, a mučenje tijekom trajanja pritvora čini se kao redovita praksa. Nadalje, Odbor za ljudska prava UN-a, vezano uz provođenje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od strane Meksika, izrazio je u svom izvješću od 4. prosinca 2019. zabrinutost zbog raširene primjene mučenja, zlostavljanja i prekomjerne uporabe sile od strane policije, oružanih snaga i drugih državnih službenika, osobito tijekom uhićenja i početnog razdoblja pritvora te tvrdnji da se mučenje koristi za iznuđivanje priznanja koja se potom koriste kao dokaz na sudu, dok sudovi ne uvažavaju spomenute tvrdnje u svom daljnjem postupanju.

 

Iz izloženih izvješća organizacija čije podatke prilikom odlučivanja o povredi prava iz članka 3. Konvencije pribavlja te koristi i ESLJP, doista proizlazi osnovan razlog za sumnju da bi u državi tražiteljici izručenik, po lišenju slobode, mogao biti podvrgnut mučenju. Na ovaj način došlo bi do flagrantne povrede jednog od apsolutnih, nederogabilnih temeljnih prava i sloboda čovjeka – slobode od mučenja, okrutnog i drugog nečovječnog postupanja, koja predstavlja imperativnu normu općeg međunarodnog prava (ius cogens) i od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje.

 

Također, razmatranjem podataka iz citiranih izvješća osnovom kojih proizlazi ozbiljna i osobita zabrinutost da se mučenje primjenjuje kao sredstvo iznuđivanja priznanja koje se kasnije tijekom postupka pred sudom koristi kao dokaz, tada po ocjeni ovog suda postoji i osnovan razlog za sumnju da bi izručenje izručenika Sjedinjenim Meksičkim Državama predstavljalo, osim povrede članka 3. Konvencije, i kršenje članka 6. Konvencije te članaka 25. i 29. Ustava RH.

 

Međutim, valja naglasiti da generalna, trenutna (obzirom na recentna izvješća) situacija u određenoj zemlji ne znači nužno i samim automatizmom da će konkretnom izručeniku biti uskraćena ranije navedena temeljna prava i slobode čovjeka iz članaka 3. i 6. Konvencije. Za konačnu odluku o zahtjevu za izručenje, potrebno je u svakom pojedinom slučaju, opću situaciju povezati s individualnim slučajem konkretnog stranca, kako to naglašava i ESLJP u svojim odlukama (primjerice presuda Mamatkulov i Asarov protiv Rusije).

 

Stoga je ovaj sud, detaljno razmotrio zamolbu Sjedinjenih Meksičkih Država broj HUN-00285/02C.06 od 20. veljače 2020. za izručenje izručenika P. P. B. D. M. i uz nju dostavljenu dokumentaciju.

 

Iz izloženog slijedi da se događaj zbog kojeg je traženo izručenje (ubojstvo Gonzala Adriana Ramireza) odvio 1997. godine, od kada datiraju svi pribavljeni dokazi nabrojani u zamolbi. Nadalje, proizlazi da je izručenik u tom vremenu, dakle 1997., bio dostupan meksičkim tijelima progona s kojima je tijekom istrage i surađivao (prijavio djelo te je dva puta ispitan). Tek nakon više mjeseci, kada se izručenik vratio u zemlju svog porijekla, meksičke vlasti izdale su nalog za njegovo uhićenje koji sada predstavlja osnov izručenja, dok je crvena Interpolova tjeralica izdana tek 2014. godine.

 

Slijedom navedenih činjenica, a obzirom na protek vremena i (ne)ažurnost u postupanju meksičkih vlasti te, nadalje, stanje predočenih dokaza  o djelu i počinitelju istog (izvješće o obdukciji, mišljenje vještaka za forenzičku patologiju te stomatologiju, izvješće poligrafiste), postoji realna bojazan da bi eventualno priznanje kaznenog djela u zemlji moliteljici, u konkretnom kaznenom postupku, predstavljalo odlučujući dokaz potencijalnoj osuđujućoj odluci.

 

Stoga, vodeći računa o ranije izloženom načinu postupanja prilikom ispitivanja osumnjičenika lišenih slobode u državi tražiteljici izručenja te činjenici da se tako pribavljeni iskaz prihvaća u sudskom postupku kao zakoniti dokaz, to je u konkretnoj situaciji ocjena ovog suda da postoji realna bojazan od flagrantnog kršenja ranije izloženih temeljnih ljudskih prava iz članaka 3. i 6. Konvencije. Kraj takvog stanja stvari, ne postoji predvidiva garancija kojom bi konkretan izručenik bio zaštićen od moguće ozbiljne povrede, sve s obzirom na to da pouzdani izvori upućuju na postupanje ili toleriranje postupanja u očitoj suprotnosti s Konvecijom (vidi ESLJP, Kolesnik protiv Rusije od 17. lipnja 2010., broj 26876/08.).

 

Slijedom svega izloženog, na temelju članka 55. stavka 1. ZOMPO, trebalo je potvrditi prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici i odlučiti kao u izreci.

 

 

Zagreb, 27. kolovoza 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.