- 1 -              Kž-eun 18/2020-4

Broj: Kž-eun 18/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe P. K. S., zbog kaznenog djela iz čl. 12. st. 1. i 3. a) i b) i st. 3. b) Zakonodavne uredbe br. 286/98. i čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. lipnja 2020. broj Kv-eun-6/2020-6. (Kir-eun-4/2020.), u sjednici održanoj 27. kolovoza 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se žalba tražene osobe P. K. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, pod točkom I. izreke, primjenom odredbe čl. 29. st. 4. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19. – dalje: ZPSKS-EU), odobrena je predaja tražene osobe P. K. S., državljanina Pakistana, pravosudnim tijelima Republike Italije, na temelju europskog uhidbenog naloga, od 17. siječnja 2020. broj 2492/2017. RGNR – DDA – 1682/2018. RF GIP, izdanog od suca istrage Suda u Trstu. Predaja tražene osobe odobrena je radi vođenja kaznenog postupka protiv tražene osobe zbog kaznenog djela organizacije, pomaganja i prijevoza stranaca da bi im se omogućilo nezakonito useljenje u Italiju, uz otegotnu okolnost korištenja međunarodnih vozila da bi se ostvarila imovinska korist, jer je broj nezakonito useljenih osoba bio veći od deset i jer je njihova sigurnost dovedena u pitanje, iz čl. 12. st. 1. i 3. a) i b) i st. 3. b) Zakonodavne uredbe br. 286/98. i čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije, koje kazneno djelo je činjenično opisano u izreci pobijanog rješenja.

Pod točkom II. izreke pobijanog rješenja, na temelju čl. 29. st. 5. toč. 4. ZPSKS-EU, predaja tražene osobe je odobrena pod uvjetom da se bez dopuštenja Republike Hrvatske, za djela počinjena prije predaje, tražena osoba ne smije kazneno goniti niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja europskog uhidbenog naloga, da ne smije biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora, te da se ne smije izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

Pod točkom III. izreke pobijanog rješenja, primjenom odredbe čl. 22. st. 3. ZPSKS-EU, predaja tražene osobe uvjetovana je njegovim vraćanjem u Republiku Hrvatsku ako mu bude izrečena sankcija u državi izdavanja, budući da tražena osoba ima boravak na području Republike Hrvatske, a pristao je izdržavati izrečenu sankciju u Republici Hrvatskoj.

Pod točkom IV. izreke pobijanog rješenja, na temelju čl. 35. st. 1. ZPSKS-EU, određeno je da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Republike Italije izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Pod točkom V. izreke pobijanog rješenja, odbijen je prijedlog za ukidanje istražnog zatvora traženoj osobi P. K. S.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela tražena osoba P. S. S., po branitelju E. M., odvjetniku iz Z., zbog "... svih zakonom dopuštenih razloga ...", s prijedlogom "... odbiti zahtjev za izručenje ...", odnosno pobijano rješenje ukinuti.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi čl. 132. ZPSKS-EU, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba tražene osobe nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ispunjenje svih zakonskih pretpostavki za predaju tražene osobe Republici Italiji, u svrhu vođenja kaznenog postupka protiv tražene osobe zbog kaznenog djela iz čl. 12. st. 1. i 3. a) i b) i st. 3. b) Zakonodavne uredbe br. 286/98. i čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije. Kazneno djelo omogućavanja neovlaštenog ulaska i boravka, u sastavu zločinačke organizacije, koje je navedeno u europskom uhidbenom nalogu, kazneno je djelo i po domaćem zakonu, a nalazi se u katalogu djela iz čl. 10. ZPSKS-EU, za koja je isključena provjera dvostruke kažnjivosti.

Nije u pravu žalitelj kada, upirući na odredbu čl. 23. ZKP/08., tvrdi da prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz europskog uhidbenog naloga postoji isključiva nadležnost Republike Hrvatske. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela koje se traženoj osobi stavlja na teret proizlazi da je kazneno djelo dovršeno na području Republike Italije, gdje su nastupile posljedice, u smislu uvođenja i ostavljanja ilegalnih migranata na teritoriju Republike Italije.

Žalitelj zanemaruje kako se radi o odlučivanju o predaji tražene osobe, u postupku koji se vodi sukladno odredbama ZPSKS-EU. Okolnost da je kazneno djelo djelomično počinjeno i u Republici Hrvatskoj, prema čl. 21. st. 2. toč. a) ZPSKS-EU, predstavlja fakultativni razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga. Međutim, prema podacima u spisu predmeta, dokazne radnje su provedene i dokazi su prikupljeni u Republici Italiji. Uz navedeno, prvostupanjski sud je, očito, imao u vidu načelo uzajamnog priznavanja između država članica Europske unije (čl. 3. ZPSKS-EU), kao temelja pravosudne suradnje u kaznenopravnim stvarima unutar Europske unije, te načelo učinkovite suradnje (čl. 4. ZPSKS-EU), prema kojem su u postupcima prema tom Zakonu nadležna tijela Republike Hrvatske u okviru svoje nadležnosti i u skladu s temeljnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske obvezna postupati tako da se u najvišoj mogućoj mjeri postigne svrha pravosudne suradnje. Rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje (čl. 21. st. 1. ZPSKS-EU), prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako ne postoji razlog čl. 21. st. 2. toč. a) ZPSKS-EU za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga.

Isto tako, žalbenim prigovorima o vezanosti tražene osobe za područje Republike Hrvatske, nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja. Naime, prvostupanjski sud je pravilno, na temelju čl. 22. st. 3. ZPSKS-EU, uvjetovao predaju tražene osobe njegovim vraćanjem u Republiku Hrvatsku, s obzirom na utvrđenu činjenicu njegovog boravišta na području Republike Hrvatske, te iskazani pristanak tražene osobe za izdržavanje izrečene sankcije u Republici Hrvatskoj.

Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja kojima izražava sumnju u pravičnost suđenja u Republici Italiji. Naime, Republika Italija je članica Vijeća Europe te je kao takva vezana primjenom pravnih instrumenata Vijeća Europe, prije svega Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenog 1950. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05., s izmjenama i dopunama iz Protokola broj 14. uz Konvenciju, koji je stupio na snagu 1. lipnja 2010. „Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 1/06 i 2/10). Odredbom čl. 6. st. 1. ove Konvencije jamči se pravo građanima na pravično suđenje, što obvezuje i državu moliteljicu za koju nije utvrđeno da bi često ili grubo kršila temeljno ljudsko pravo zaštićeno navedenom odredbom. Imajući, dakle, u vidu obveze koje su države članice Vijeća Europe preuzele ratificiranjem ove Konvencije, a s obzirom na to da tražena osoba svojom žalbom nije učinio vjerojatnim razloge koji bi opravdali sumnju u pošteno suđenje u Republici Italiji, istaknuti prigovor nije osnovan.

S obzirom na izloženo, a budući ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom čl. 494. st. 4. ZKP/08., u vezi s čl. 132. ZPSKS-EU, nije utvrđeno da bi bile počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 27. kolovoza 2020.