- 1 -              II-8 Kr 2/2020-4

Broj: II-8 Kr 2/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika B. N., zbog kaznenog djela iz čl. 346. st. 2. i 4. i dr. Kaznenog zakona Republike Srbije, odlučujući po službenoj dužnosti na temelju čl. 55. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. – dalje: ZOMPO) o rješenju Županijskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2020. broj Kv II-538/2019-9. (Kir-484/2019.), u sjednici održanoj 27. kolovoza 2020.,

r i j e š i o   j e :

Ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2020. broj Kv II-538/2019-9. (Kir-484/2019.) i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO, u vezi s čl. 18. i 21. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01. – dalje: UFEU), utvrđeno je da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca B. N. Republici Srbiji, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju pet godina. Zato je odbijena zamolba Ministarstva pravosuđa Republike Srbije od 24. travnja 2019. broj 713-01-00826/2019-08., za izručenje stranca iz Republike Hrvatske, koji nema ni prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj. Stranac je osuđen pravomoćnom presudom Višeg suda u Beogradu od 17. siječnja 2014. broj K-Po1-66/2012., preinačenom presudom Prizivnog suda u Beogradu od 6. veljače 2015. broj Kž-Po1-26/14., zbog kaznenog djela udruživanja radi izvršenja kaznenih djela iz čl. 346. st. 2. i 4. Kaznenog zakona Republike Srbije i kaznenog djela prikrivanja iz čl. 221. st. 1. i 4. u vezi s čl. 33. Kaznenog zakona Republike Srbije.

Kako je nadležni sud utvrdio da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, to je rješenje kojim odbija zamolbu za izručenje dostavio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, te je u smislu čl. 55. st. 1. ZOMPO-a pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

Prvostupanjski sud je utvrdio kako izručenik B. N., osim državljanstva Republike Srbije, ima i državljanstvo Kraljevine Nizozemske. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako pretpostavke za izručenje ovog izručenika, državljanina države članice Europske unije, čije izručenje traži treća država izvan granica Europske unije (Republika Srbija), treba razmotriti u svjetlu čl. 18. i 21. UFEU, te sukladno pravu i praksi Velikog vijeća suda Europske unije u Luxemburgu.

Nema dvojbe da su Kraljevina Nizozemska i Republika Hrvatska, u sklopu Lisabonskog ugovora, vezane Ugovorom o Europskoj uniji i Ugovorom o funkcioniranju Europske unije.

Prvostupanjski sud je, stoga, zatražio od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske pribavljanje od Kraljevine Nizozemske obavijesti o eventualnoj mogućnosti izdavanja europskog uhidbenog naloga protiv stranca (u smislu presude Velikog vijeća suda Europske unije broj C-182/15, u predmetu Aleksej Petruhhin). Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske (dopis, list 51. spisa predmeta), nije se obratilo nadležnom tijelu Kraljevine Nizozemske, te je izvijestilo prvostupanjski sud kako se na ovaj predmet primjenjuje presuda Velikog vijeća Europske unije broj C-247/17., u predmetu Denis Raugevicius.

Nije u pravu prvostupanjski sud kada zaključak o nepostojanju pretpostavki za izručenje izručenika Republici Srbiji, bez ikakvih daljnjih provjera, temelji isključivo na propustu Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske da od Kraljevine Nizozemske zatraži obavijest o eventualnoj mogućnosti izdavanja europskog uhidbenog naloga protiv izručenika, uz činjenicu da izručenik nema trajni boravak na području Republike Hrvatske.

U pravu je državni odvjetnik kako je prvostupanjski sud propustio imati u vidu da je "... izručenje postupak čiji je temeljni cilj borba protiv nekažnjavanja osobe koja se nalazi na nekom državnom području koje nije ono na kojemu je kazneno djelo počinjeno... Izručenje stoga omogućuje da se izbjegne da kaznena djela, koja su na području jedne države počinile osobe koje su napustile to područje, ostanu nekažnjena..." (točka 39. presude Velikog vijeća suda Europske unije broj C-182/15., u predmetu Aleksej Petruhhin). Isto tako, izbjegavanje opasnosti od nekažnjavanja osoba koje su počinile kazneno djelo, predstavlja legitimni cilj ograničavanja temeljnih sloboda, poput onih predviđenih u čl. 21. UFEU, prava na slobodu kretanja i boravka na državnom području država članica Europske unije (točka 32. presude Velikog vijeća Europske unije broj C-247/17., u predmetu Denis Raugevicius).

Takav, legitimni, cilj bio bi neostvariv prihvaćanjem, preuranjenog, zaključka prvostupanjskog suda kako u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za izručenje izručenika.

Prema podacima u spisu predmeta, stranac B. N. trajno boravi u Kraljevini Nizozemskoj, s prijavljenim prebivalištem u D., ...

Izreka presude Velikog vijeća suda Europske unije broj C-247/17., u predmetu Denis Raugevicius, glasi: "Članke 18. i 21. UFEU treba tumačiti na način da je država članica od koje se izručenje traži – kojoj je treća zemlja, u svrhe izvršenja kazne zatvora, a ne u svrhe progona, podnijela zahtjev za izručenje građanina Unije koji se koristio pravom na slobodno kretanje – a čije nacionalno pravo zabranjuje izručenje vlastitih državljana izvan Unije u svrhe izvršenja kazne i predviđa mogućnost da se takva kazna izrečena u inozemstvu izvrši na njezinu državnom području, dužna osigurati tom građaninu Unije, pod uvjetom da on trajno boravi na njezinu državnom području, postupanje jednako onom prema vlastitim državljanima u pitanjima izručenja."

Upirući na neprimjenjivost citirane presude Velikog vijeća suda Europske unije broj C-247/17., u predmetu Denis Raugevicius, prvostupanjski sud je zanemario kako je Veliko vijeće suda Europske unije zaključilo (točka 48. citirane presude), da je pitanje izručenja državljanina države članice Europske unije, koji nije državljanin države koja odlučuje o izručenju i koji u toj državi nema stalnog boravka, uređeno na temelju primjenjivog nacionalnog odnosno međunarodnog prava. Drugim riječima, prvostupanjski sud je propustio ocijeniti da li bi, u usporedivoj situaciji, na temelju nacionalnog odnosno međunarodnog prava, bile ispunjene pretpostavke za izručenje vlastitog državljanina Republici Srbiji, a u svjetlu zabrane diskriminacije na temelju državljanstva (čl. 18. UFEU).

Hrvatsko nacionalno pravo, načelno, zabranjuje izručenje vlastitih državljana (čl. 9. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01., 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14., te čl. 35. st. 1. toč. 1. ZOMPO). Međutim, treba imati u vidu i odredbu čl. 28. st. 2. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunskog protokola toj konvenciji od 15. listopada 1957. i Drugog dopunskog protokola toj konvenciji od 17. ožujka 1978. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 14/94.), prema kojoj je ugovornim stranama omogućeno međusobno zaključivanje bilateralnih ili multirateralnih ugovora. Navedeno treba dovesti u vezu i s odredbama Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010. (dalje: Ugovor), koji omogućuje izručenje državljana Republike Hrvatske, naravno uz ispunjenje uvjeta iz čl. 7. i 8. Ugovora, te pod uvjetom da nije riječ o okolnostima iz čl. 9. Ugovora. O dopustivosti takvog izručenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je već zauzeo pravno stajalište (primjerice: rješenje I Kž- 189/2018. od 25. travnja 2018., rješenje broj I Kž-657/2018. od 13. prosinca 2018., rješenje broj I Kž-415/2019. od 21. kolovoza 2019.).

Budući da prvostupanjski sud pri donošenju odluke nije vodio računa o izloženim, odlučnim, okolnostima, prvostupanjsko rješenje je trebalo ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, nakon čega će donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti. Uzimajući u obzir kako je iz spisa predmeta vidljivo (podnesak izručenika, listovi 107. i 108. spisa) da izručenik želi izdržavati kaznu u Kraljevini Nizozemskoj, prvostupanjski sud će, adekvatnim provjerama, pravilno utvrditi je li Kraljevina Nizozemska, kao država članica Europske unije čiji je izručenik državljanin i na čijem području trajno boravi, zainteresirana za predaju svojeg državljanina. S tim u vezi, napominje se prvostupanjskom sudu kako je, prema Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19.), sudu otvorena mogućnost korištenja Europskom pravosudnom mrežom u kaznenim stvarima i Eurojusta. Ovo tim više kada se ima u vidu da se izručenik nalazi u ekstradicijskom pritvoru od 29. ožujka 2019. Za slučaj da Kraljevina Nizozemska ne bude zainteresirana za izdavanje europskog uhidbenog naloga, domaći sud bi mogao dozvoliti izručenje državljanina Kraljevine Nizozemske državi koja se nalazi izvan područja Europske unije. Naravno, ovo pod pretpostavkom da se utvrdi kako je to proporcionalno legitimnom cilju koji se nacionalnim pravom želi postići i pod uvjetom da se izručenjem ne ugrožavaju prava iz čl. 19. Povelje Europske unije o temeljnim ljudskim pravima.

S obzirom na izneseno, na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. kolovoza 2020.