1              Poslovni broj: Gž-1750/2019-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1750/2019-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice, u pravnoj stvari tužiteljice N. Č., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva L. I Č. j.t.d., protiv 1. tuženika S. Č., pok. S., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik iz i 2. tuženice M. S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5211/10 od 19. lipnja 2019., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5211/10 od 19. lipnja 2019. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetan Ugovor o darovanju „S. 15. srpnja 1986. " sklopljen između M. Č., kao darovateljice i S. Č. i M. S. kao daroprimatelja, te da taj ugovor nije istinit i pravno valjan, kao što je odbijen i zahtjev da se naloži tuženicima da tužiteljici kroz 15 dana isplate parnične troškove, ukoliko se opru tužbi (točka I. izreke).

Istom presudom obvezana je tužiteljica naknaditi 1. tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.875,00 kuna, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćen tekst, 25/13 i 43/13, dalje u tekstu: ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetan ugovor o darovanju sklopljen u S. 15. srpnja 1986., između M. Č., kao darovateljice i 1. tuženika S. Č. i 2. tuženice M. S. kao daroprimatelja i da taj ugovor nije istinit i pravno valjan.

U ovom stadiju postupka sporno je, je li ništetan navedeni ugovor o darovanju, koji je
sklopljen između M. Č. (majke svih stranaka) i 1. tuženika (brata tužiteljice i 2. tuženice) te 2. tuženice (sestre tužiteljice i 1. tuženika), u pogledu nekretnine koja je sagrađena na čest. zem. 1219/2 k.o. S., kao i u pogledu darovanog i ustupljenog prava trajnog korištenja čest. zem. 1219/3 k.o. S., 1. tuženiku, a što je sve pobliže opisano u spornom ugovoru o darovanju.

Naime, kod prvostupanjskog suda prekinut je ostavinski postupak iza smrti ostaviteljice M. Č. ud. S., pok. I., te su A. Č. pok. S., N. Č. pok. S. (u ovom postupku tužiteljica) i M. Č. pok. S. upućeni da pokrenu parnicu radi utvrđenja pravne valjanosti navedenog ugovora.

Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da iz ugovora o darovanju od 15. srpnja 1986. proizlazi kako je sklopljen između Č. M., kao darovateljice i Č. S. i S. M., kao daroprimatelja,

- da tim ugovorom darovateljica daruje daroprimateljima 15/16 dijela prava vlasništva obiteljske zgrade sagrađene na čest. zem. 1219/2 k.o. S. te ustupa Č. S. sva prava koja se odnose na nadogradnju i dogradnju obiteljske stambene zgrade sagrađene na čest.
zem. 1219/2 k.o. S. kao i pravo trajnog korištenja čest. zem. 1219/3 k.o. S.,

- da darovateljica uvodi daroprimatelje u zakonit i materijalni posjed darovanih nekretnina te ih ovlašćuje na uknjižbu prava vlasništva, odnosno korištenja bez njenog daljnjeg sudjelovanja,

- da je ugovor ovjeren u potpisu kod Općine S. 20. ožujka 1987.,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da u predmetnom objektu žive ona, njena sestra 2. tuženica i dvoje nećaka, a 1. tuženik S. Č. da živi u L. i da nikada nije živio u predmetnom objektu.

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je da sporni ugovor o darovanju od 15. srpnja 1986. nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, a što da je uvjet za njegovu valjanost ako se radi o darovnom ugovoru bez predaje u neposredni posjed daroprimatelju, pri čemu se pozvao na odredbu članka 53. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09, dalje u tekstu: ZJB), kojom je propisano da je javnobilježnički akt potreban za valjanost ugovora o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimatelju i da argumentum a contrario ugovor o darovanju s predajom u posjed ne mora biti sastavljen u formi javnobilježničkog akta.

Nadalje je prvostupanjski sud smatrao, a nakon što je utvrdio da iz ugovora o darovanju od 15. srpnja 1986., proizlazi kako su stranke ugovorile da darovateljica uvodi daroprimatelje u zakonit i materijalni posjed darovanih im nekretnina, da su se u takvoj situaciji stranke suglasile oko bitnih sastojaka ugovora o darovanju i time jasno manifestirale volju da se stvar daruje daroprimateljima, a teret dokaza da nije izvršena predaja dara da je na tužiteljici, a što da tužiteljica ničim nije dokazala, osim što u svom iskazu tvrdi da 1. tuženik ne živi u predmetnom objektu, dok da 2. tuženica živi.

S obzirom na općeniti navod 2. tuženice da je sporni ugovor o darovanju nezakonit prvostupanjski sud smatrao je kako to nije od utjecaja za predmet spora iz razloga što su 1. tuženik i 2. tuženika jedinstveni i nužni suparničari i da navedeno nije dokaz da nije izvršena predaja u posjed kako to proizlazi iz spornog ugovora. Isto tako, taj sud zaključio je da tužiteljica, osim paušalnih navoda da je predmetni ugovor sklopljen u zabludi o pobudi nije priložila nikakve dokaze na navedenu okolnost, pa kako je utvrdio da je sporni ugovor o darovanju zaključen u pisanom obliku, da sadrži odredbu o uvođenju u posjed i da su se stranke suglasile oko bitnih sastojaka ugovora i jasno manifestirale volju o predmetu darovanja, to je shodno tome zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za njegovu ništetnost propisani odredbom članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO), koja se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), niti da je protivan i prisilnim propisima iz pravnih pravila paragrafa OGZ-a.

Osnovano tužiteljica prigovara naprijed iznesenim utvrđenjima prvostupanjskog suda i tvrdi da činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari nije potpuno ni pravilno utvrđeno.

Naime, ugovor o darovanju je formalni ugovor, pa je za njegov nastanak potrebno da suglasnost volja ugovornih stranaka bude izražena u zakonom predviđenom obliku.

Kad su predmet darovanja nekretnina (o čemu je riječ u ovom slučaju) za valjanost takvog ugovora prema odredbi članka 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine", broj 52/73) bila je potrebna pismena forma, dok je sudska praksa za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje zauzela stajalište da je potrebna forma sudskog zapisnika.

U slučaju da je ugovor o darovanju nekretnina realiziran, a nije sastavljen u formi sudskog zapisnika sudska je praksa prihvatila kao valjan i takav pravni posao.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda predmetni darovni ugovor sklopljen između ostaviteljice M. (M.) Č., darovateljice, i 1. tuženika i 2. tuženice, daroprimatelja, 15. srpnja 1986., sastavljen je u pismenoj formi i potpisale su ga ugovorne strane, pa kako je u tom ugovoru navedeno da darovateljica uvodi u posjed daroprimatelje (obdarenike) darovanih nekretnina, to je taj sud smatrao da je ugovor u cijelosti realiziran.

Međutim, tužiteljica tvrdi da se 2. tuženica nalazi u posjedu darovane nekretnine i da se danas nalazi u nesmetanom posjedu te nekretnine, kao što se nalazi i ona, dok tvrdi da 1. tuženik nikada nije živio u darovanoj nekretnini.

Prvostupanjski sud ove tvrdnje tužiteljice nije raspravio, te nije utvrdio je li sporni ugovor o darovanju realiziran, odnosno je li 1. tuženik stupio u posjed darovanih nekretnina, dok ne bi bilo sporno da je u odnosu na 2. tuženicu realiziran. Stoga je pogrešno prvostupanjski sud pobijanom odlukom smatrao da su 1. tuženik i 2. tuženica u ovom slučaju jedinstveni i nužni suparničari u smislu odredbe članka 196. ZPP-a, a imajući na umu sadržaj točke 2. ugovora o darovanju, kojim darovateljica svakom od daroprimatelja daruje "po polovicu", svojih 15/16 dijelova prava vlasništva predmetne nekretnine, a što znači da se radi o djeljivom daru darovane nekretnine u odnosu na svakog tuženika.

Ponovno se ističe da je ugovor o darovanju formalni ugovor i da je za njegov nastanak potrebno da suglasnost volja ugovornih stranaka bude izražena u zakonom predviđenom obliku, i da je realiziran.

Za utvrđenje je li u odnosu na 1. tuženika realiziran predmetni ugovor o darovanju, ukazuje se, da se pravom predajom posjeda smatra svaka predaja osim predaje posjedovnim konstitutom (constitutium possessorium), kad se posredan posjed stvari stječe na način da između dotadašnjeg posjednika i neke druge osobe bude uspostavljen pravni odnos zbog kojega će dotadašnji posjednik i nadalje posjedovati stvar, ali ne više kao dotad, nego sada «priznajući višu faktičnu vlast» te druge osobe.

S obzirom na navedene tvrdnje tužiteljice i sadržaj ugovora o darovanju prvostupanjski je sud bio dužan utvrditi je li 1. tuženiku predan posjed darovanih nekretnina nakon sklapanja spornog ugovora o darovanju od strane darovateljice, odnosno je li u odnosu na istog realiziran, dok bi iz utvrđenja toga suda u odnosu na 2. tuženicu proizlazilo da je u cijelosti realiziran, i da kod sklapanja istoga nije bilo mana volje.

Kako činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari nije pravilno i potpuno utvrđeno, zbog čega nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti pobijanu odluku, kao i odluku o troškovima postupka te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupka prvostupanjski će sud provođenjem odgovarajućih dokaza upotpuniti činjenično stanje na način kao je to ukazano ovim rješenjem, pa će potom ponovo pažljivom ocjenom svih izvedenih dokaza odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o troškovima postupka.

U Splitu 27. kolovoza 2020.