1              Broj: Jž-1276/2020

 

                                        

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i dr., zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o strancima (NN 130/11, 74/13 i 69/17), odlučujući o zajedničkoj žalbi okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i okr. R.D. kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Senju od 30. listopada 2019., broj: 26 Pp G-307/2019, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

I. Odbija se žalba okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i okr. R.D. kao odgovorne osobe u pravnoj osobi i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i okr. R.D. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi obvezani su naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (petsto) kuna, svaki, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju od 30. listopada 2019., broj: 26. Pp G-307/2019-10, okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i okr. R.D. kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, proglašeni su krivim da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 226. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o strancima, za koji im je, uz primjenu odredbi o ublažavanju izrečena novčana kazna i to okrivljenoj pravnoj osobi B.C. d.o.o. u iznosu 10.000,00 kuna, a okr. R.D. u iznosu od 5.000,00 kuna, koje kazne su dužni platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

              Istom presudom, oboje okrivljenih su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka i to paušalne svote u iznosu 150,00 kuna.

 

Protiv te presude, okr. B.C. d.o.o. kao pravna osoba i okr. R.D. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi pravodobno su putem braniteljice I.M. podnijeli zajedničku žalbu naznačujući da se žale zbog svih žalbenih osnova dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine odnosno preinači na način da ih se oslobodi od prekršajne odgovornosti.

 

              Žalba nije osnovana.             

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenici ističu da uredno prijavili HZZO-u i HZMO-u te poreznoj upravi početak rada svojih radnika, ishodili im OIB te isplaćivali plaću te poreze i doprinose sukladno važećim zakonskim propisima, a da su time postupili u skladu sa zakonskim odredbama jer su raspolagali potvrdom o prijavi rada, a što je i navedeno u čl. 226. st. 1. toč. 1. Zakona o strancima u vezi s čl. 73. st. 1. istog zakona. Osim toga, ističu da okrivljenici u vrijeme počinjenja prekršaja nisu bili svjesni njegovog zakonom i propisom određenog obilježja, na što su se i pozivali u svojoj obrani ali da je prvostupanjski sud te okolnost paušalno cijenio.

 

Međutim, potpuno pogrešno okrivljenici smatraju da okolnost što su strance – državljanine treće zemlje, Republike Srbije, S.D. i B.D. prijavili HZZO-u i HZMO-u, odnosno sa istima sklopili ugovor o radu znači da su isti i posjedovali potvrdu o prijavi rada u smislu čl. 226. st. 1. toč. 1. Zakona o strancima, obzirom da potvrda o prijavi rada u smislu citirane zakonske odredbe ne podrazumijeva sklopljeni ugovor o radu te ispunjenje zakonskih obveza poslodavca prema državnim tijela, a vezi sklopljenog radnog odnosa s nekom osobom.

U vezi s naprijed navedenim okrivljenicima se ukazuje na odredbu čl. 73. st. 1., 2., 6. i 8.  Zakona o strancima, kojima je propisano;

„(1) Državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.

(2) Dozvola za boravak i rad može se izdati na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote.

(6) Poslodavac može zaposliti državljanina treće zemlje samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad, odnosno potvrda o prijavi rada.

(8) Prije zasnivanja radnog odnosa poslodavac mora od državljanina treće zemlje tražiti na uvid valjanu dozvolu za boravak i rad, potvrdu o prijavi rada ili odobrenje boravka iz stavka 3. ovog članka, a presliku koje je poslodavac dužan imati za vrijeme trajanja radnog odnosa.“

 

Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi jasno je da poslodavac može zaposliti državljanina treće zemlje samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad, odnosno potvrda o prijavi rada, a što ovisi o godišnjoj kvoti za zapošljavanje državljanina treće zemlje.

 

Isto tako, nisu osnovani niti žalbeni navodi okrivljenika u kojima se poziva na zabludu o protupravnosti prekršaja jer su  isti kao poslodavci koji su zapošljavali državljanine treće zemlje bili dužni upoznati se sa zakonskim odredbama i postupati u skladu s istima.

 

              Potrebno je istaknuti, da iako su točni žalbeni navodi okrivljenika u kojima ističu da su razlozi kojima je prvostupanjski sud isključio obranu okrivljenika u kojoj se pozivaju na zabludu o protupravnosti djela šturi, istima nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Stoga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. B.C. d.o.o. kao pravne osobe i okr. R.D. kao odgovorne osobe u pravnoj osobi nisu žalili zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je i po ocjeni ovog suda, novčana kazna koju je prvostupanjski sud, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne izrekao okrivljenicima primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Pritom treba naglasiti da je za prekršaj za koji su okrivljenici proglašeni krivim zakonom propisana novčana kazna u iznosu od 50.000,00 do 100.000,00 kuna za pravnu osobu te novčana kazna u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 za odgovornu osobu u pravnoj osobi pa izrečene novčane kazne od 10.000,00 kuna okrivljenoj pravnoj osobi B.C. d.o.o. i izrečena novčana kazna 5.000,00 kuna odgovornoj osobi u pravnoj osobi R.d. predstavljaju novčane kazne izrečene daleko ispod zakonom propisanog minimalnog iznosa.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 26. kolovoza 2020.

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Crikvenici u 5 otpravka za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.