1

Broj: Jž-1073/2020

 

                                   

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.M., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 4. lipnja 2020., broj: 9. Pp J-73/2020-21, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se žalba okr. I.M. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu od 4. lipnja 2020., broj: 9. Pp J-73/2020-21, proglašen je krivim okr. I.M. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 380,00 kuna (što je protuvrijednost 50 EUR), u koju mu se lišenje slobode 18. veljače 2017. uračunava kao 300,00 kuna, pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 80,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 400,00 kuna.  

 

Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Okrivljenik u žalbi navodi da nije kriv, da je svjedokinja M.G. njemu dugovala novac, da je inkriminirane prilike on samo došao po svoj novac, a da je to njoj bilo krivo pa je napala na njega samo da ga okrivi, da su i ona i svjedok policijski službenik iskazivali lažno te ističe da nije bio alkoholiziran.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedokinji M.G., koja je okrivljenikovo ponašanje opisala upravo onako kako je i proglašen krivim. Naime, navedena svjedokinja je u tijeku postupka iskazivala tri puta (jednom u PP Đakovo i dva puta u tijeku glavne rasprave) i svaki puta je iskazivala identično, detaljno i neproturječno. Upravo činjenica da je svjedokinja M.G.alić, od ožujka 2017. do lipnja 2020., u sva tri svoja iskaza, iskazivala jednako i bez proturječja, upućuje na njenu vjerodostojnost. U tom smislu, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz navedene svjedokinje.

 

U odnosu na žalbeni navod kojim se ističe motiv zbog kojeg je okrivljenik inkriminirane prilike došao do kuće M.G. (dugovanje određenog novčanog iznosa), treba navesti da ta činjenica ne opravdava njegov postupak, niti ga ekskulpira od prekršajne odgovornosti.

 

Nadalje, u odnosu na osporavanje činjenice da je okrivljenik bio u alkoholiziranom stanju, treba, prije svega, navesti da se ne radi o odlučnoj činjenici koja čini konstitutivno obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, a osim toga, provedenim dokaznim postupkom (iz iskaza svjedoka policijskog službenika i zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu okrivljenika) jasno je i nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik inkriminirane prilike bio u vidno alkoholiziranom stanju.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog ove žalbene osnove, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, niti nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. kolovoza 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.