Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4354/19-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Lidije Vukičević, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Žanet Vidović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. M. H. A.-A., državljanina Republike Iran, kojeg zastupa opunomoćenica M. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Z., radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3508/18-12 od 9. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2020.
p r e s u d i o j e
I. žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3508/18-12 od 9. srpnja 2019.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.
Obrazloženje
Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, broj: 511-01-204-UP/I-988/25-2014 od 14. lipnja 2018. (točka I. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).
Osporavanim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-204-UP/I-988/20-2014 od 23. rujna 2014. i odbijen zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, na temelju članka 50. stavka 1. točke 1. i članka 30. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 70/15. i 127/17.-dalje: Zakon).
Tužitelj je protiv prvostupanjske presude izjavio žalbu zbog svih razloga iz članka 66. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje: ZUS). U žalbi u bitnome navodi da se članak 1FC) Ženevske konvencije o statusu izbjeglice odnosno članak 30. stavak 1. točka 3. podtočka 3. Zakona, koja predstavlja klauzulu isključenje od izbjegličkog statusa odnosno međunarodne zaštite treba tumačiti restriktivno zbog značajnih posljedica primjene za osobu koja strahuje od proganjanja, kako je to jasno navedeno u priručniku UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice. Ističe da je u primjeni klauzule isključenja potrebno ustanoviti ravnotežu između prirode kaznenog djela za koje se pretpostavlja da ga je podnositelj zahtjeva počinio i stupnja straha od proganjanja, tim više što je riječ o generalnoj klauzuli, pa se ne može uzimati u širem smislu, posebice jer se klauzule isključenja moraju promatrati u kontekstu glavnog humanitarnog cilja Konvencije o statusu izbjeglica. Ističe da se djelo krijumčarenja ljudi, koje u Kaznenom zakonu RH ne postoji kao kazneno djelo, ne može podvesti pod pojam djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda iz Povelje Ujedinjenih naroda u smislu navedenog članka Ženevske konvencije dopunjene Protokolom iz 1967. godine odnosno kako je to istaknuto u Preambuli i članku 1. i 2. Povelje. Smatra da pri zaključivanju o navodnom postojanju razloga isključenja nisu pravilno primijenjene smjernice navedenog priručnika, pozivajući se na sadržaj tih smjernica. Nadalje tužitelj se poziva na sudsku praksu koju je analizirao UNHCR, kao i smjernice Europske unije o načinu primjene klauzula izuzeća iz članka 12. (2) (c) Direktive 2004/83/EZ od 29. travnja 2004., odnosno na tumačenje iz presuda suda Europske unije C-57/09 i C-101/09 od 9. studenog 2010., prema kojem činjenica da je osoba bila član određene organizacije odnosno aktivno podupirala oružani sukob koji je ta organizacija vodila nije automatski predstavljala ozbiljnu osnovu za poimanje njegovih djela ozbiljnim nepolitičkim zločinom ili dijelima u suprotnosti s ulogama i načelima Ujedinjenih naroda već se utvrđivanje razloga za isključenje izbjegličkog statusa mora zasnivati na procjeni pojedinačnih činjenica unutar svakog pojedinačnog ispitanog slučaja. Smatra da u njegovom slučaju takva procjena nije provedena već je sud odredbu članka 1F c). Konvencije o statusu izbjeglica široko primijenio na djelo krijumčarenja osoba (migranata) i presudu donio na temelju same činjenice što je on izjavio da je osuđen za krijumčarenje ljudi. Citira sadržaj stručnih članaka u kojima se analizira praksa u odnosu na navedeni članak Konvencije odnosno niz odluka sudova država članica EU vezanih uz tumačenje klauzule isključenja i interpretaciju Konvencije. Naglašava da u njegovom slučaju nije ustanovljena nikakova razmjernost između prirode kaznenog djela i stupnja opasnosti koja mu prijeti odnosno stupnja straha od proganjanja, zbog kojeg mu u svakom slučaju treba priznati status izbjeglice te odobriti međunarodnu zaštitu. Ističe da je njegov zahtjev odbijen bez navođenja razloga zbog kojih ispunjava uvjete za odobrenje azila, iako je to pretpostavka za primjenu klauzule isključenja. Smatra da je uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu kaznenog djela krijumčarenja ljudima te nepravilne primjene odredaba procesnog i materijalnog prava i to članka 8. i 9. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. – dalje: ZUP), te članka 28. stavka 2. točke 3. i članka 30. stavka 1. točke 3. podtočka 3. Zakona, došlo do pogrešne procjene relevantnih okolnosti, a što je dovelo do donošenje nezakonite odluke. Navodi da se pobijanom odlukom postupa protivno obvezama Republike Hrvatske koje proističu iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima broj 1., 4., 6. i 7. ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 6/99.-dalje: EKLJP), u primjeni koje države ugovornice moraju voditi računa o standardima tumačenja pojmova iz Konvencije sukladno presudama Europskog suda za ljudska prava. Predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu kao i osporeno rješenje tuženika poništi, te utvrdi da mu nije prestala međunarodna zaštita odobrena rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 23. rujna 2014. Potražuje naknadu troška prvostupanjskog upravnog spora i troška za sastav žalbe u ukupnom iznosu od 8.125,00 kn. Ujedno predlaže donošenje rješenja o određivanju privremene mjere kojom se tuženiku zabranjuje oduzimanje odnosno poništenje putovnice izdane od strane MUP-a RH 21. svibnja 2018. te nalaganje obveze napuštanja Republike Hrvatske odnosno područja Europskog gospodarskog prostora i prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske, na temelju članka 47. stavka 1. ZUS-a do pravomoćnog okončanja upravnog spora. Podredno predlaže da sud odredi da žalba protiv prvostupanjske presude ima odgodni učinak sukladno članku 66. stavku 5. u svezi članka 26. stavka 2. ZUS-a.
Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja kao i u odgovoru na tužbu. Navodi da je sud kazneno djelo koje je tužitelj počinio valjano okarakterizirao kao krijumčarenje ljudima, te da je činjenica što je tužitelj pravomoćno osuđivan za navedena kaznena djela dovoljna za zaključak da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost odnosno javni poredak Republike Hrvatske, što potvrđuje i mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije. Predlaže da se žalba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika i isprave priložene u tijeku spora, te uvida u spis Sigurnosno-obavještajne agencije i održane usmene rasprave, na kojoj je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnosti iz tužbe, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupka donošenja osporene odluke kao i činjenice koje je sam utvrdio sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, pravilno ocijenio da je rješenje tuženika zakonito, jer je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su primijenjene mjerodavne odredbe članka 50. stavka 1. točke 1. i članka 30. stavka 1. točke 3. alineja 3. Zakona.
Sud je u presudi izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz sadržaja upravnog i sudskog spisa, te je ocijenio provedene dokaze kao i navode tužbe, a koje tužitelj u bitnom ponovno iznosi i u ovoj žalbi, te je dao dostatne i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
S obzirom da je na temelju službene dokumentacije tijela nadležnog za provođenje sigurnosnih provjera za strance u smislu Zakona o sigurnosnim provjerama ("Narodne novine", broj: 85/08. i 86/12.) utvrđeno postojanje sigurnosne zapreke odnosno na temelju mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije utvrđeno da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, tuženik je pravilno utvrdio da su nastupile okolnosti za poništenje međunarodne zaštite iz stavka 1. članka 50. Zakona, te je u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti poništio međunarodnu zaštitu odobrenu tužitelju rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 23. rujna 2014. i zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbio na temelju članka 38. stavka 1. točke 4. Zakona zbog postojanja razloga iz članka 30. istog Zakona. Navedenom odredbom članka 30. Zakona propisane su pretpostavke odnosno osnove za isključenje azila tražitelju koji ispunjava uvjete za priznanje azila iz članka 20. istog Zakona.
Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj u upravnom postupku obavješten o razlozima za poništenje međunarodne zaštite, o kojim okolnostima se izjasnio usmeno na zapisnik 12. listopada 2017., te da mu je sukladno članku 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja u sporu o istim okolnostima i činjenicama koje su odlučne za donošenje odluke tuženika sukladno mjerodavnim propisima.
Suprotno navodima tužitelja prvostupanjski je sud na temelju postojećih podataka u spisu i izjava samog tužitelja pravilno ocijenio da aktivnosti u vezi krijumčarenja ljudima (ilegalnih prebacivanja osoba preko državne granice) predstavljaju djelovanje u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda iz Povelje Ujedinjenih naroda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori", broj: 15/93.), ocjenjujući da je u širem smislu u situaciji krijumčarenja ljudi riječ o međunarodnom problemu ekonomske, socijalne i humanitarne naravi čije rješavanje ulazi u obuhvat ciljeva Ujedinjenih naroda sukladno članku 1. točki 3. navedene Povelje.
S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga Suda prigovori tužitelja izneseni u žalbi nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, te osporenim rješenjem, kao i pobijanom presudom u kojoj je sud otklonio nedostatke obrazloženja osporenog rješenja, navodeći razloge i točnu odredbu članka 30. Zakona koja je temelj za isključenje azila, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Napominje se da je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja utvrdio da činjenice temeljem kojih je tužitelju u prethodnom postupku bilo priznato pravo na azil, dakle postojanje razloga iz članka 20. Zakona, nisu sporne, te činjenica što ti razlozi nisu ponovno navedeni u obrazloženju ovog rješenja nije od utjecaja na utvrđivanje pretpostavki za odbijanje zahtjeva zbog ispunjenja uvjeta za isključenje azila u konkretnom slučaju.
S obzirom na način kako je riješena ova žalba, te imajući u vidu da tužitelj uz žalbu nije priložio nikakove dokaze o nastanku teške i nepopravljive štete izvršavanjem osporenog rješenja u smislu članka 47. stavka 1. ZUS-a, o prijedlogu za izdavanje privremene mjere nije posebno odlučivano. Također, s obzirom da je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao posebnim Zakonom koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, u članku 51. stavku 3. propisano da žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja, nema zakonske mogućnosti za određivanje odgodnog učinka žalbe.
Slijedom iznesenog, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu, 26. kolovoza 2020.
Predsjednica vijeća
Dijana Vidović, v.r.