Broj: Rev 476/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse, Mirjane Magud i Jasne Guštek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku iz K., protiv tuženika M. K. iz V. G., zastupanog po punomoćniku Ž. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1966/08-2 od 16. rujna 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8657/02 od 6. prosinca 2007., u sjednici održanoj 19. svibnja 2011.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje suvlasništva na nekretninama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude kao i zahtjev na izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava suvlasništva predmetnih nekretnina, a isto tako odbijen je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja na isplatu u novcu suvlasničkog dijela na navedenim nekretninama u iznosu od 28.896,75 EUR u protuvrijednosti u kunama s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. kolovoza 2002. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.448,82 kune.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

              Revizija nije osnovana.

              Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu temeljem čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na poslovnom prostoru i garaži u 1/2 dijela, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu tog prava suvlasništva u zemljišnim knjigama a postavljen je i eventualno kumulirani zahtjev na isplatu tržne vrijednosti suvlasničkog dijela nekretnina u iznosu od 28.896,75 EUR.

              U postupku je utvrđeno:

              -da je temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog između prednika tuženika kao kupca i I. građevnog poduzeća kao prodavatelja dana 18. veljače 1977. prednik tuženika kupio poslovni prostor - lokal broj 19, površine 35 m², dok je ugovorom o kupoprodaji garaže zaključenim između istih stranaka dana 17. prosinca 1979. prednik tuženika kupio garažu površine 16 m²,

              -da je na navedenim nekretninama prednik tuženika u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik i to u zk. ul. br. 896 k.o. Z. O.,

              -da iz ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora proizlazi da je njegova cijena bila 280.000,00 dinara ili 36.697,00 DEM, a iz ugovora o kupoprodaji garaže proizlazi da je cijena garaže bila 70.000,00 dinara ili 7.021,00 DEM, odnosno da je ukupna cijena navedenih nekretnina 43.718,00 DEM,

              -da je navedena vrijednost kupljenih nekretnina u cijelosti pokrivena vrijednošću kredita koji je podignut kod K. b. Z. u iznosu od 360.000,00 dinara 1977. godine a što je u to vrijeme predstavljalo iznos od 47.182,00 DEM,

              -da je nosilac navedenog kredita bio prednik tuženika,

              -da je na prvih deset rata otplate kredita kao uplatioc naznačen prednik tuženika, a tužitelj se spominje samo kao osoba koja uplaćuje rate kredita u korist prednika tuženika,

              -da između prednika tuženika i tužitelja ne postoji sporazum o tome da bi nekretnine koje su predmet spora trebale biti u suvlasništvu tužitelja i prednika tuženika.

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, odnosno da tužitelj u postupku nije dokazao niti jednu od pretpostavki za stjecanje prava suvlasništva temeljem čl. 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO) a koji se primjenjuje na konkretni slučaj temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP).

              Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka navodi da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između iskaza saslušanih svjedoka i priloženih isprava u spisu, a da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni odnosno proturječni slijedom čega da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pored navedenog, revident u reviziji smatra da sudovi nisu pravilno primijenili odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku jer nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz pojedino i sve dokaze u ukupnosti slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da između prednika tuženika i tužitelja nije sklopljen sporazum o stjecanju prava suvlasništva, a što nedvojbeno proizlazi iz pisma koje je uputio prednik tuženika tužitelju, a isto tako iz činjenice da je tužitelj otplatio prvih deset rata kredita i oročio svoja sredstva za dobivanje kredita.

              U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, isti nije osnovan, jer je drugostupanjski sud naveo dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi nisu u proturječnosti stanju spisa. Drugostupanjski sud je tako naveo zbog čega smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i zbog čega zaključuje da nema sporazuma između prednika tuženika i tužitelja o stjecanju prava suvlasništva na spornom poslovnom prostoru i garaži. Stoga se drugostupanjska presuda u cijelosti može ispitati. Također nije osnovan niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP jer su sudovi ocijenili svaki provedeni dokaz i sve dokaze u njihovoj ukupnosti i izveli su pravilan zaključak na temelju tako utvrđenih relevantnih činjenica. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

              Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

              U postupku je utvrđeno da prednik tuženika i tužitelj nisu zaključili sporazum koji bi eventualno bio temelj stjecanja prava suvlasništva spornih nekretnina, a tužitelj nije u postupku dokazao da bi na bilo koji drugi način stekao suvlasništvo predmetnih nekretnina, odnosno obveznopravni zahtjev na izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava suvlasništva u 1/2 dijela predmetnih nekretnina. Tužitelj se u reviziji poziva na činjenicu da je sklopljen sporazum o stjecanju prava suvlasništva, a to da proizlazi iz pisma koje je prednik tuženika uputio tužitelju (list 25-28 spisa), međutim pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se iz tog pisma kao i ostalih provedenih dokaza ne može zaključiti da bi bio sklopljen sporazum iz kojeg bi proizlazilo da su nekretnine koje su predmet spora trebale biti u suvlasništvu tužitelja i prednika tuženika. Pravilno drugostupanjski sud zaključuje i navodi da iz navedenog pisma proizlazi samo mogućnost eventualnog sporazuma o zajedničkom stjecanju nekretnina i prijedlog da se to eventualno i učini, ali u postupku nije utvrđeno da bi takav sporazum bio i sklopljen.

              Također iz činjenice što je tužitelj za prednika tuženika vršio uplate prvih deset rata kredita na ime prednika tuženika ne može se zaključiti da bi postojao sporazum o stjecanju prava suvlasništva predmetnih nekretnina, te su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 20. ZOVO koja se primjenjuje u konkretnom slučaju temeljem čl. 388. st. 2. ZVDPS obzirom da isti propisuje da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP se prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravih učinaka. Tužitelj nije dokazao u postupku niti jednu pretpostavku iz čl. 20. ZOVO za stjecanje prava vlasništva, odnosno suvlasništva spornih nekretnina, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja. Obzirom da nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje prava suvlasništva spornih nekretnina i izdavanje tabularne isprave, nije osnovan niti kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu tržne vrijednosti 1/2 dijela suvlasništva predmetnih nekretnina.

              Slijedom navedenog, nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka a niti pogrešne primjene materijalnog prava, sve u okviru razloga navedenih u reviziji, pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP.

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, te tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 19. svibnja 2011.