- 1 -              Revr 748/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 748/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Sveučilište u Z., S., kojeg zastupa punomoćnica N. Č., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-16/2015-2 od 14. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1321/2011 od 12. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu ukupnog iznosa od 345.500,00 kuna koji se odnosi na neimovinsku i imovinsku štetu (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 31.390,00 kuna (toč. II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvoga ili drugoga stupnja. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je tužitelj bio u ugovornom odnosu sa tuženikom na određeno vrijeme od 1. travnja 2001., koji je ugovorni odnos produljivan nekoliko puta pa je konačno produljen do 31. ožujka 2009. Utvrđuju da je tužitelj radio na poslovima znanstvenog novaka na znanstveno istraživačkom projektu radi njegovog znanstvenog osposobljavanja. Utvrđuju i da je tužitelju radni odnos prestao jer nije ispoštivao rok za predaju i obranu doktorata. Nadalje utvrđuju da je tužitelju bio određen mentor za izradu doktorata koji da je u svemu postupao savjesno i omogućio tužitelju izradu doktorata. Tako je utvrđeno da je tuženik tužitelju omogućio sve da doktorira u roku, da odradi i teoretski i eksperimentalni dio, da se pri tome koristi svom potrebnom literaturom, prostorijama i opremom fakulteta.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da u postupanju tuženika nema odgovornosti za to što tužitelj nije doktorirao u roku pa mu zbog toga radni odnos nije produljen te da u postupku nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između postupanja tuženika i štete koja mu je nastala jer nije doktorirao na vrijeme. Stoga tužbeni zahtjev odbijaju kao neosnovan.

 

Prije svega valja naznačiti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Odluke nižestupanjskih sudova su jasne, nedvosmislene, neproturječne i posve razumljive. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Nadalje, nije pred sudom drugoga stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Naime, drugostupanjski je sud ocijenio da zbog neizvođenja dokaza vještačenjem nije počinjena bitna povreda odredaba postupka i time je odgovorio na sve žalbene navode vrlo razumljivo, detaljno i razložno. Zbog toga takav revizijski razlog nije osnovan.

 

Nedvojbeno jest da tužitelj svoj doktorat nije predao, a niti obranio na vrijeme. Iz cjelokupne procesne građe sasvim jasno proizlazi da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nema odgovornosti tuženika. Naprotiv, na temelju izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno. Tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje sve mogućnosti kako bi doktorat predao i obranio na vrijeme, ali on to nije učinio. Što se pak tiče opetovanog prigovora na neizvođenje dokaza odgovarajućim vještačenjem revidentu valja ukazati da isto, s obzirom na vrlo detaljno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije bilo potrebno.

 

Stoga je materijalno pravo čl. 34. st. 1. Kolektivnog ugovora za znanost i visokoobrazovanje ("Narodne novine", broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08 i 46/08) posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 26. kolovoza 2020.