- 1 -              U-zpz 2/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 2/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja M. d.d. R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak iz Z., radi koncesijske naknade, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-119/2017-4 od 30. siječnja 2018. pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1736/17-2 od 8. lipnja 2017., kojom je djelomično poništena, a djelomično potvrđena  presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-1203/15-11 od 6. ožujka 2017., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., Klasa: UP/I-471-02/15-09/19, Urbroj: 513-026005/14-15-2 od 4. ožujka 2015. tužitelju je utvrđena obveza koncesijske naknade na pomorskom dobru (na lokaciji AC V.) za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2013., kao i kamate za nepravodobnu uplatu koncesijske naknade, u ukupnom iznosu 323.427,65 kn. Istim rješenjem naloženo je tužitelju platiti tako utvrđenu obvezu, a ujedno mu je naloženo da sam obračuna daljnje kamate na iznose predmetnih obveza do dana uplate i iste uplati u korist državnog proračuna, te da nakon uplate provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

 

Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-470-05/15-01/22, Urbroj: 513-04/15-02 od 10. lipnja 2015. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana.

 

Presudom Upravnog suda u Rijeci broj UsI-1203/15-11 od 6. ožujka 2017. poništeno je rješenje tuženika Klasa: UP/II-470-05/15-01/22, Urbroj: 513-04/15-02 od 10. lipnja 2015. i rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda R., Klasa: UP/I-471-02/15-09/19, Urbroj: 513-026005/14-15-2 od 4. ožujka 2015. te je postupak obustavljen, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 356.414,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništena je presuda Upravnog suda u Rijeci u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 356.414,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je obvezan tuženik isplatiti tužitelju 356.414,36 kn s kamatama od 1. srpnja 2015. do isplate. U preostalom dijelu prvostupanjska je presuda potvrđena.

 

Protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud prihvati zahtjev te preinači  i pobijanu presudu Visokog upravnog suda Republike i presudu Upravnog suda u Rijeci, a podredno da pobijanu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je u odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude predložio isti u cijelosti odbiti.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS) zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama, pri čemu ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali i po službenoj dužnosti. U smislu odredbe čl. 78. st. 1. ZUS stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

 

U smislu odredbe čl. 78. st. 6. ZUS pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Predmet spora kod upravnih tijela je naplata koncesijske naknade za korištenje pomorskog dobra, na lokaciji AC V., ispred prostora autokampa.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2013., obavljajući gospodarsku djelatnost, koristio pomorsko dobro – obalu, gatove i morski prostor ispred autokampa u R.,

 

- da u navedenom razdoblju tužitelj nije imao sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje ovog dijela pomorskog dobra,

 

- da je tuženik proveo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesije na pomorskom dobru za sporno razdoblje,

 

- da je prvostupanjskim rješenjem upravnog tijela tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju na pomorskom dobru kao i kamate zbog nepravodobne uplate naknade za koncesiju za sporno razdoblje.

 

I Upravni sud u Rijeci i Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzimaju pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, pa kako tužitelj u spornom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, neovisno o tome je li bio nositelj koncesijskog odobrenja, da mu tuženik za to razdoblje nije mogao naložiti plaćanje koncesijske naknade.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća takvo pravno shvaćanje jer je čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 – dalje: ZPDML) propisano da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Nadalje, odredbom čl. 16. ZPDML propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Također je navedenom odredbom ZPDML određeno da opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra se uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML i propisa donesenih na temelju ZPDML. Odredbom čl. 25. ZPDML propisano je da se na osnovi odluke o koncesiji sklapa ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja ovlaštenika koncesije.

 

Prema odredbi čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj 125/08) ugovor o koncesiji sastavlja se u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji. Člankom 28. st. 1. Zakona o koncesiji propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Imajući na umu sadržaj  rješenja upravnih tijela, neosnovani su navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude da bi tužitelju tim rješenjima bila utvrđena neka druga naknada (u vidu stjecanja bez osnove), a ne koncesijska naknada, jer iz navedenih rješenja nedvojbeno proizlazi da je riječ o koncesijskoj naknadi, čija visina je utvrđena prema članku 16.A.1. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“ broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12).

 

S obzirom na to da u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji nema mogućnosti naplate koncesijske naknade, u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13). Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio u svojim ranijim odlukama, primjerice U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020., U-zpz 9/2019-5 od 11. veljače 2020 i U-zpz-2/17 od 20. svibnja 2020.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan temeljem odredbe čl. 78. st. 8. ZUS i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 26. kolovoza 2020.