Poslovni broj: 7 Pž-4342/2018-3

 

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-4342/2018-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja E.&S. S.-L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik L. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & V. d.o.o. u Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika E.&S. B. d.d., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju V. D., radi naknade štete u iznosu od 280.118,71 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-245/2017-20 od 28. svibnja 2018., 25. kolovoza 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-245/2017-20 od 28. svibnja 2018. u točkama I. i II. njezine izreke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 280.118,71 kn na ime naknade štete zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2009. do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 kn (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 9.500,00 kn tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

Protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj nalazi pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare jer smatra da prvostupanjski sud nije napravio jasnu razliku između štetne radnje i štete, već je paušalno i neobrazloženo uzeo da je šteta nastala 1. prosinca 2009. Tužitelj ponavlja činjenične tvrdnje iznijete tijekom prvostupanjskog postupka o tome da je štetna radnja propust Trgovačkog suda u Zagrebu da u zakonskom roku odluči o prijedlogu za odgodu ovrhe i da odmah po donošenju rješenja o odgodi obavijesti o tome banku. Navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je 3. studenog 2009. tužitelj podnio prijedlog za odgodu ovrhe o kojem je Trgovački sud u Zagrebu odlučio 27. studenog 2009. na način da je isti ocijenio osnovanim, dok je predmetno rješenje tek 4. prosinca 2009. otpremio banci. Tužitelj ističe da je ovršni sud, odlučujući o osnovanosti tužiteljevog prijedloga za odgodu ovrhe, kao i prilikom otpreme rješenja o usvajanju toga prijedloga, prekoračio rokove propisane odredbom čl. 180. st. 4. Ovršnog zakona, uslijed čega je banka 1. prosinca 2009. prebacila zaplijenjeni iznos od 280.118,71 kn na račun ovrhovoditelja – trgovačkog društva R. promet d.o.o. U odnosu na vrijeme nastanka štete, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zauzeo stajalište da je to onaj dan kad je banka prenijela zaplijenjena sredstva na ovrhovoditeljev račun te da je upravo od toga dana počela teći zastara. Pritom se tužitelj poziva na odredbu čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da zastara nije mogla početi teći prije nego što je pravomoćnom odlukom suda utvrđeno da je ovrha provedena pred Trgovačkom sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovrv-4284/2009 nedopuštena jer je tek po pravomoćnom okončanju ovršnog postupka postalo jasno da je tužitelju nastala šteta i da do prijenosa zaplijenjenog iznosa nije niti trebalo doći. Smatra da tužitelj nije mogao zahtijevati u parničnom postupku naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog rada suda prije zaključenja stečajnog postupka nad ovrhovoditeljem R. promet d.o.o. Vezano uz postojanje odgovornosti države za štetu, smatra da prvostupanjski sud nije valjano ušao u meritum stvari te da se sud umjesto u ispitivanje zakonitosti provedbe ovrhe nad tužiteljem upustio u ispitivanje valjanosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1014/2004 i na taj način je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni.

 

U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane, navodeći da je tužitelju šteta nastala u trenutku prijenosa novčanog iznosa s tužiteljevog računa na račun ovrhovoditelja. Ističe da ovrha nije proglašena nedopuštenom radi „propusta“ ovršnog suda, već zbog toga što je u ovršnom prijedlogu pogrešno naveden naziv ovršenika. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

Pri donošenju pobijane presude i provođenju prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude je jasna i razumljiva, dok su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju presude valjani i određeni te nisu u proturječju sami sa sobom ili s izrekom presude.

 

Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 280.118,71 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na temelju odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 150/05, 16/07 i 113/08; dalje: ZS). Tužitelj navodi da je pretrpio imovinsku štetu nezakonitim i nepravilnim radom Trgovačkog suda u Zagrebu jer je sud propustio, tijekom provođenja ovršnog postupka poslovni broj Ovr-4248/2009, u skladu s odredbom čl. 180. st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ) pravovremeno odlučiti o prijedlogu za odgodu ovrhe i o tome obavijestiti banku, a zbog čega je banka, ne znajući da je doneseno rješenje o odgodi ovrhe, 1. prosinca 2009. prenijela zaplijenjeni iznos od 280.118,71 kn s računa ovdje tužitelja kao ovršenika na račun ovrhovoditelja trgovačkog društva R. promet d.o.o.

 

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno, prije svega, je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, a onda i pitanje je li pri ocjenjivanju postojanja odgovornosti tuženika za štetu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na način da je ušao u ispitivanje valjanosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1014/2004, umjesto u ispitivanje zakonitosti provedbe ovrhe nad tužiteljem.

 

Odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), odnosno pet godina od kad je šteta nastala (st. 2.).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio, a žalitelj ne osporava pravilnost tih utvrđenja, da je 16. rujna 2009. na temelju ovršne isprave (pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1104/2004 od 23. ožujka 2006.) trgovačko društvo R. promet d.o.o. podnijelo Trgovačkom sudu u Zagrebu prijedlog za ovrhu po računima tužitelja kao ovršenika na temelju kojeg je Trgovački sud u Zagrebu donio 20. listopada 2009. rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4284/2009. Također je utvrđeno da je tužitelj (ovršenik) podnio 3. studenog 2009. protiv citiranog rješenja o ovrsi žalbu i prijedlog za odgodu ovrhe, a o kojem prijedlogu je prvostupanjski sud odlučio rješenjem od 27. studenog 2009. na način da je odgodio ovrhu po računima ovršenika do donošenja odluke po žalbi od 3. studenog 2009. i to rješenje 4. prosinca 2009. otpremio.

 

Odredbom čl. 180. OZ-a, na koju se tužitelj poziva, je propisano da ovršenik može tražiti odgodu ovrhe. O prijedlogu za odgodu ovrhe podnesenom u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi sud će odlučiti u roku od 8 dana i, ako prihvati taj prijedlog, rješenje o odgodi odmah dostaviti banci. Rješenje o odgodi ovrhe može se u slučaju potrebe priopćiti i telefaksom, odnosno na drugi pogodan način. To rješenje treba dostaviti banci unatoč takvom priopćenju (st. 4.). Ako banka u roku od trideset dana od dana kad joj je dostavljeno nepravomoćno rješenje o ovrsi ne primi rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje o ukidanju rješenja o ovrsi ili obustavi ovrhe, isplatiti će ovrhovoditelju zaplijenjeni iznos (st. 5.).

 

Nije sporno da je prvostupanjski sud prijedlog za odgodu ovrhe zaprimio 3. studenog

2009. zajedno sa žalbom, niti da je prvostupanjski sud o tom prijedlogu odlučio rješenjem od

27. studenog 2009., dakle po proteku roka propisanog odredbom čl. 180. st. 4. OZ-a, dok je banci otpremio rješenje 4. prosinca 2009. Budući da je banka, ne znajući da odgodu ovrhe, u međuvremenu (1. prosinca 2009.) prenijela zaplijenjena sredstva na ovrhovoditeljev račun, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelju već tada bila umanjena imovina za preneseni iznos, a ne tek po pravomoćnom okončanju ovršnog postupka. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je radnja (propuštanje zbog kojeg tužitelj tvrdi da je pretrpio

štetu) poduzeta bezuspješnim istekom zakonom propisanog roka za donošenje rješenja o osnovanosti prijedloga za odgodu ovrhe i obavještavanje banke o odgodi ovrhe, a koji propust je za posljedicu imao prijenos novčanih sredstava s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja jer je banka, neznajući za postojanje rješenja o odgodi ovrhe, postupila sukladno odredni čl.

180. st. 5. OZ-a i u roku od 30 dana od dana zaprimanja nepravomoćnog rješenja o ovrsi prenijela zaplijenjena sredstva na račun ovrhovoditelja (uzročno-posljedična veza između propusta i umanjenja imovine). Zbog toga je, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, tužitelj već tada mogao zahtijevati naknadu štete sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a od tuženika.

 

Neosnovano tužitelj osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare, pogrešno smatrajući da je tek pravomoćnim okončanjem ovršnog postupka koji se vodio pod brojem Ovr-4284/2009 tužitelju nastala šteta. Naime, tužiteljeva žalba koju je podnio protiv rješenja o ovrsi od 20. listopada 2009. je prihvaćena rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovno broj Pž-2341/2011 od 25. listopada 2011. kojim je predmet vraćen na ponovan postupak. U ponovljenom postupku je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Ovr-246/2012 od 15. ožujka 2012. odbacio prijedlog za ovrhu od 16. rujna 2009. i ukinuo sve provedene radnje, te je i to rješenjem povodom ovrhovoditeljeve žalbe ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3294/2012 od 9. svibnja 2012. i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je donio novo rješenje o ovrsi po računima poslovni broj Ovr-3660/12, a koje je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5066/2013 od 22. kolovoza 2014. preinačeno te je pravomoćno odbijen kao neosnovan prijedlog za ovrhu od 16. rujna 2009. Međutim, unatoč tome što je ovršni postupak u kojem je sud poduzeo radnju za koju tužitelj tvrdi da je nezakonita u smislu odredbe čl. 106. st. 1. ZS-a okončan tek 2014. godine, prvostupanjski sud je pravilno zauzeo stajalište da je takvo pravomoćno okončanje ovršnog postupka relevantno za protuovrhu koju sukladno odredbama Ovršnog zakona tužitelj kao ovršenik mogao pokrenuti unutar istog ovršnog postupka protiv ovrhovoditelja nakon što je pravomoćno odbijen njegov prijedlog za ovrhu, ali ne i za početak tijeka zastarnog roka budući da je tužitelju imovina umanjena u trenutku prijenosa novčanih sredstava na ovrhovoditeljev račun, a ne tek u trenutku kad je žalbeni sud meritorno odlučio da ne postoji osnova za prisilno ostvarenje tražbine ovrhovoditelja – trgovačkog društva R. promet d.o.o. Tužitelj i sam navodi da je nezakonita radnja propust suda da u zakonom propisanom roku odluči o prijedlogu za odgodu ovrhe, a ne nezakonitosti u postupanju prvostupanjskog suda koje su pravomoćno otklonjene rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5066/2013 od 22. kolovoza 2014. kojim je preinačeno prvostupanjsko rješenje i odbijen kao neosnovan prijedlog za ovrhu od 16. rujna 2009.

 

Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud pravilno odlučio o početku tijeka zastarnog roka, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije ocijenio utjecaj zahtjeva za mirno rješavanje spora na tijek zastarnog roka, iako se radi o radnji koja je poduzeta 15. rujna 2015. i koja je kao takva pravna pretpostavka dopuštenosti tužbe od 19. siječnja 2016. za koju je odredbom čl. 186.a st. 3. ZPP-a izričito propisano da njenim poduzimanjem zastarijevanje zastaje. Zbog toga je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti je li prije poduzimanja predmetne radnje bio istekao zakonom propisani zastari rok (subjektivni od tri godine, odnosno objektivni od pet godina). Prvostupanjski sud je, kao što je to već prethodno rečeno u odluci ovoga suda, pravilno zauzeo stajalište da je objektivni zastarni rok počeo teći s danom

umanjenja tužiteljeve imovine (1. prosinca 2009.) te je tužiteljevo subjektivno pravo da zahtijeva naknadu štete od tuženika zastarjelo najkasnije u prosincu 2014. kada je sukladno odredbi čl. 230. st. 2. ZOO-a istekao objektivni zastarni rok od pet godina. Uzimajući stoga u obzir da je zastarni rok istekao gotovo godinu dana prije podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora, ovaj sud ocjenjuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješavanje spora nije utjecalo, odnosno zaustavilo tijek već navršenog zastarnog roka. Do zastoja zastarnog roka može doći jedino u slučaju da zastarni rok, prije poduzimanja radnje za koju zakon propisuje da dovodi do zastoja zastare, već nije protekao, a u konkretnom slučaju je u trenutku podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora taj zastarni rok već bio navršen.

 

Prema tome, ne ulazeći u pitanje postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 106. st. 1. ZS-a, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da je tužiteljevo pravo da zahtijeva naknadu štete sukladno odredbi čl. 106. st. 1. ZS-a zbog nezakonitog i nepravilnog rada suca zastarjelo sukladno odredbi čl. 230. st. 1. i st. 2. ZOO-a, slijedom čega je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 280.118,71 kn pravilno ocijenio neosnovanim.

 

Budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, to nije niti bilo potrebno ocjenjivati jesu li ispunjene pravne pretpostavke propisane odredbom čl. 106. st. 1. ZS-a za odgovornost države za štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada suca.

 

Odluke o troškovima parničnog postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost te odluke.

 

Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.

 

Sudac

Ružica Omazić, v.r.