Republika Hrvatska Općinski sud u Zadru Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 83 P-95/20

U  I M E   R E P U B L I K E              H R V A T S K E P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda J. N. - P., u pravnoj stvari tužitelja pod 1) J. J. iz V., P. bunara 38a, OIB….., pod 2) M. J. iz V., P. bunara 38a, OIB…… i pod 3) Majda M. J. iz Z., L. ulica 3, OIB:…, svi zastupani po O. društvu K. & P. u Z., O. kneza B. 27/1, protiv tuženika R., R. A., S.. S. – J. – W., M. 23, A-8083, S. S. in R., zastupana po O. B. & B. d.o.o. Z., S. avenija 6, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. lipnja 2020. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i nakon objave presude 25. kolovoza 2020.

p r e s u d i o              j e

I.                    Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1.      Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 524.504 sklopljen između korisnika kredita, zajmoprimca, M. J., rođ. 26.04.1951. godine, P. B. 38a, 23234 V. (ranija adresa po U., V. B. 41, 10290 Z.), H., J. J., rođ. 16.03.1949. godine, P. B. 38a, 23234 V. (ranija adresa po U., V. B. 41, 10290 Z.), H. i M. M. J., rođ. 27.10.1966. godine, G. 2, 10000 Z., H. i davatelja kredita R., S.. S. – J. – W., M. 23, A-8083, S. S. in R., A., a koji Ugovor i očitovanje založnog dužnika o osiguranju novčane tražbine, poslovni broj OU-903/2006 potpisani su po zajmoprimcima i založnim dužnicima u Zagrebu, pred javnim bilježnikom B. J. iz Z., Z. 3, dana 11.05.2006. godine.,

2.      Utvrđuje se ništetnim Očitovanje zajmoprimca, založnog dužnika M. J., rođ. 26.04.1951. godine, P. B. 38a, 23234 V. (ranija adresa po U., V. B. 41, 10290 Z.), H., J. J., rođ. 16.03.1949. godine, P. B. 38a, 23234 V. ( ranija adresa po U., V. B. 41, 10290 Z.), Hrvatska, poslovni broj OU-903/2006 od 11.15.2006. godine, sastavljeno i po založnim dužnicima potpisano u Zagrebu, pred javnim bilježnikom B. J. iz Z., Zelinska

3.      Utvrđuje se ništetnom Potvrda o ovršnosti izdana ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, Raiffeisenbank, St. Stefan – Jagerberger – Wolfsberg, Murecker 23, A-8083, Sankt

Stefan in Rosental, Austrija, po javnom bilježniku B. J. iz Z., Z. 3, pod brojevima Ovj.:OU-1250/10 od 20. prosinca 2010. godine.

4.      Nalaže se uspostava zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije sklapanja ništetnog Ugovora o jednokratnom kreditu pod točkom 1. ove Presude i ništetnog očitovanja založnog dužnika pod 2. ove presude, na način da se briše uknjižba založnog prava – hipoteke upisane u korist tuženika, i to na nekretninama vlasništvo 1. i 2. tužitelja, kako slijedi:

- u z.k. ul. 10610 k.o. Vir i to kč.br. 11090 Gumline, površine 315 m2, pašnjak Gumline, površine 315 m2, k.č.br.11091 Gunline, površine 41 m2, put Gumline, površine 41 m2, k.č..br.11093 Gumline, površine 303 m2, garaža Gumline, površine 24 m2, kuća Gumline, površine 153 m2, dvorište Gumline, površine 126 m2, ukupne površine 659 m2, upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, što je tuženik dužan trpjeti.

5.      Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda zabilježba ovog spora u zemljišnim knjigama, sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama.

6.      Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove za zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do dana plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu sa tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II.        Dužni su tužitelji naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 70.120,00 kn dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa odbija tuženik sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

Tužitelji u tužbi u bitnome navode da su sa tuženikom sklopili Ugovor o jednokratnom kreditu dana 11. svibnja 2006. na iznos od 170.000,00 EUR-a, a koji je osiguran očitovanjem pod posl. brojem OU-903/06 po javnom bilježniku B. J. iz Z.. Tuženik da je strana pravna osoba, jer u Hrvatskoj nema pravnu osobnost i nije registrirano trgovačko društvo u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima, nema svoju podružnicu sa sjedištem u Republici Hrvatskoj predviđenu Zakonom o bankama, NN 84/2002 i Zakonom o kreditnim institucijama, NN 159/13, ne ispunjava hrvatske zakonske uvjete za nuđenje ili pružanje usluga odobravanja kredita u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju NN 96/03… i Zakonom o HNB, NN 75/08…, te ne ispunjava uvjete propisane drugim posebnim propisima, odnosno ne raspolaže za legalan rad propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske a poglavito odobrenjima HNB-a i Ministarstva financija. Službenim upitima kod Hrvatske narodne banke stotine (tisuće) drugih tužitelja povodom identičnih sporova utvrdili su da tuženik kao neovlašteni vjerovnik i njemu slične pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, neovlašteni vjerovnici, nema/ju, niti su ikada imali valjanu dozvolu za rad od Hrvatske narodne banke, niti drugih nadležnih tijela Republike Hrvatske, iz čega tužitelji nedvojbeno zaključuju i dokazuju da je tuženik neovlašteni vjerovnik iz definicije Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj, NN 72/17 (dalje: ZNUKMO), a da su ugovori o jednokratnom kreditu sklopljeni s neovlaštenim vjerovnikom s međunarodnim obilježjem ništetni, kao i javnobilježnički akti o osiguranju novčane tražbine, sukladno članku 3. i 4. ZNUKMO.

              U bitnome, osporeni ugovor ništetan je i sukladno čl. 19 i st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/15, (dalje: ZID ZPK), te je ništetan sukladno i članku 322. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (pročišćeni tekst), a da je za rješavanje predmetnog spora isključivo mjerodavno hrvatsko pravo, te da su nadležni hrvatski sudovi, sukladno članku 8. ZNUKMO, kao posebnom zakonu (lex specialis). ZNUKMO je obuhvatio ugovore sklopljene s neovlaštenim vjerovnikom s međunarodnim obilježjem, za razliku od ZID ZPK, sklopljene s fizičkim osobama za iznos kredita do i preko milijun kuna, kao i ugovore sklopljene sa pravnim osobama. Neoboriv dokaz da je ugovor sklopljen u uredu javnog bilježnika B. J. iz Z., Z. 3, jest specijalna punomoć koju je tuženik dao u S.. S. u A. hrvatskom javnom bilježniku B. J. iz Z., Z. 3, JMBG…., potpisanu od strane tuženikovih direktora A. W. i F. F., dana 13. 04. 2004. godine a kojom tuženik, citirano opunomoćuje javnog bilježnika: ˝ neograničenu punomoć za potpisivanje s naše strane predočenih ugovora o kreditu te za zasnivanje sudskih hipoteka.˝ Dakle, tuženik pri tužiteljevom potpisivanju ugovora o kreditu da nije bio nazočan činu potpisivanja ugovora, nego je tuženik javnom bilježniku poslao iz Austrije i predočio samo sa svoje strane potpisane obrasce ugovora za koje neosnovano prejudicira da su ugovori, nakon čega se kod uredovnog javnog bilježnika pozivaju tužitelji radi potpisivanja ugovora o kreditu i založnog očitovanja radi zasnivanja hipoteka (pretpostavke iz čl. 292 st. 1 ZOO). Glavno pitanje ovog spora jeste, koje pravo je mjerodavno s obzirom na međunarodno obilježje ugovora, što je i kakvo je stanje stvari bilo na dan sklapanja ugovora; kada se smatra da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, naravni i koje je mjesto sklapanja kredita, zatim, koji su razlozi ništetnosti (neovlaštenosti), koje su deklaratorne posljedice ništetnosti, itd. Tužitelji su stava da se povodom ovog spora ne mogu primjenjivati odredbe Ugovora čija ništetnost se traži i utvrđuje, kao i opća pravila poslovanja tuženika, jer se radi o deklaratornom zahtjevu za utvrđenje ništetnim baš tog Ugovora. Na temelju iznesenog tužitelji smatraju dokazanom činjenicu kada i gdje je sklopljen, ovom tužbom, osporeni Ugovor o jednokratnom kreditu.

U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome prije svega ističe prigovor primjene hrvatskog prava navodeći da se za odlučivanje o ništetnosti Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju primjenjuje austrijsko pravo. Nadalje, tuženik ističe kako na području Republike Hrvatske nikada nije nudio niti pružao usluge odobrenja kredita slijedom čega se isti ni u kojem slučaju ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom. Naime, cjelokupna obrada kredita odvijala se u sjedištu tuženika u Republici Austriji, i to od provjere podataka naznačenih u kreditnim zahtjevima, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja, potpisa Ugovora o kreditu pa do same isplate iznosa kredita. Sva druga dokumentacija koju su tužitelji morali potpisati u svrhu osiguranja kredita kao što su Zahtjev za životnim osiguranjem i Ugovor o cesiji prava iz osiguranja života potpisana je u S.. S. im R.. Pritom tuženik ističe kako tužitelji niti jednim dokazom nisu dokazali da je tuženik nudio i pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj. Naime, iz preslike Ugovora o kreditu razvidno je da je isti nedvojbeno zaključen u Republici Austriji (St. S. im R.), odnosno u sjedištu tuženika i to dana

5. svibnja 2006. godine. Iz očitovanja je razvidno kako je isto potvrđeno po javnom bilježniku Branku Jakiću iz  Zagreba dana 11. svibnja 2006. godine. Priča da je Ugovor o kreditu sklopljen na području Republike Hrvatske, tuženik pretpostavlja da predstavlja priču smišljenu i prezentiranu od strane različitih udruga korisnika kredita Raiffeisen zadruga. Tuženik ističe kako je netočan navod tužitelja da je očitovanje kojim se zasniva založno pravo na nekretninama u ime tuženika potpisao javni bilježnik Jakić temeljem punomoći. Tuženik smatra bitnim istaknuti da javni bilježnik B. J. bez obzira na sadržaj specijalne punomoći nikada nije djelovao u svojstvu punomoćnika tuženika niti je u njegovo ime sklopio očitovanje. Navedeno je razvidno već iz samog teksta Očitovanja budući da tuženik uopće nije potpisnik istog odnosno nije stranka navedenog pravnog posla. Riječ je o jednostranoj

izjavi volje koju su iskazali tužitelji, ali ne i tuženik. Dakle, po osnovi činjenice sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom tužitelji izvode potpuno neosnovan zaključak da je za navedene poslove bilo potrebno pribaviti bilo kakvo odobrenje Hrvatske narodne banke, kao da je ta okolnost utjecala na mogućnost raspolaganja zaprimljenim kreditnim sredstvima od strane tužitelja. Uzevši u obzir sve navedeno, razvidno je kako su tužitelji primili novčana sredstva od tuženika te kako ista jednostavno ne žele i neće vratiti.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Opće uvjete poslovanje – verzija 2003. (list 52–62 spisa), kreditnu evidenciju (list 64-75, 102-138 spisa), odgovor HNB, Sektora bonitetne regulative i supervizije (list 257-260 spisa), Ugovor o jednokratnom kreditu broja računa 524.504 zaključen između stranaka 5. lipnja 2006. sa dokumentacijom o isplati (dalje: Ugovor) (list 139-150 i 346 spisa), Očitovanje posl. broj OU-903/06 sastavljeno po javnom bilježniku B. J. iz Z. (dalje: Očitovanje) (list 350-353 spisa), specijalna punomoć na ime javnog bilježnika B. J. (list 356 spisa), potvrda o ovršnosti javnog bilježnika B. J. od 20. prosinca 2010. (dalje: Potvrda) (list 358 spisa), preslike putovnica tužitelja (list 360-376 i 403-407 spisa), dopis MUP-a od 31. siječnja 2018. (list 377 spisa), izvadak s računa na ime J. M. (list 378-384 spisa), izjavu M. J. da će sredstva dobivena hipotekarnim kreditom upotrijebiti za uređenje gornjeg dijela kuće, završetak tri apartmana za pripremiti za turističku sezonu (list 426 spisa), podatke o primanjima tužitelja (list 427-429 spisa).

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen između tužitelja kao zajmoprimaca i tuženika kao zajmodavaca te Očitovanje kao javnobilježnički akt sastavljen po javnom bilježniku Branku Jakiću kao i Potvrda o ovršnosti izdana ovrhovoditelju te da se naloži brisanje zk. stanja nastalog po provedbi ugovora o kreditu i Očitovanja i uspostava ranijeg zk. stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora, kao i da se naloži zabilježba zemljišnoknjižnom odjelu ovoga spora.

Među strankama nije sporno da su tužitelji kao zajmoprimci pozajmili od tuženika kao zajmodavca iznos od 170.000,00 EUR-a te da su potpisali i ovjerili Očitovanje kod javnog bilježnika u Zagrebu. Nije sporno da je tužiteljima Ugovor o kreditu od strane davatelja kredita u cijelosti ispunjen, odnosno da im je isplaćen ugovoreni iznos, a kako su i tužitelji J. J. i M. J. naveli na ročištu od 24. lipnja 2020. Također nije sporno da tuženik nije imao odobrenje HNB za rad u Republici Hrvatskoj niti je ikada podnio takav zahtjev.

Među strankama je sporno da li su isprave pod toč. 1., 2. i 3. iz izreke ove presude valjane jer se tužitelji u činjeničnim navodima tužbe pozivaju na činjenicu da tuženik u vrijeme odobrenja kredita nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditiranja na teritoriju Republike Hrvatske, a što da je u suprotnosti s prisilnim propisima, te su stoga Ugovor o kreditu, Očitovanje i Potvrda o ovršnosti ništetni pravni poslovi. Također je sporno da li se Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u RH s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 – u nastavku: Zakon o ništetnosti) primjenjuje na konkretnu pravnu situaciju. Također je sporno da li je ugovor o kreditu sklopljen na području Republike Hrvatske ili Republike Austrije te koje je pravo mjerodavno.

Iz navoda tužitelja u bitnome slijedi da su Ugovor o kreditu i Očitovanje potpisali pred javnim bilježnikom u Zagrebu, odnosno da Ugovor o kreditu nisu potpisali u Austriji kako stoji na Ugovoru. Tuženik u bitnome navodi da banka nije davala kredite na području RH, već stranim državljanima na području Republike Austrije gdje je kredit odobren, ugovor sačinjen i novac isplaćen dok da je u Republici Hrvatskoj ovlašten jedino javni bilježnik radi sastava akta o zasnivanju založnih prava na nekretninama u svrhu osiguranja kredita i nitko drugi.

Iz Ugovora o jednokratnom kreditu broja računa 524.504 sa dodatnom dokumentacijom koja je sastavljena na njemačkom jeziku te prevedena za potrebe ovoga

postupka na hrvatski jezik (list 139-150 i 346 spisa), jasno proizlazi da je Ugovor zaključen između stranaka 5. lipnja 2006. u Austriji, St. Stefan i. R (list 140 spisa), da su dokumenti potrebni za odobravanje kredita (list 103-123 spisa) sastavljeni na njemačkom jeziku, da je kreditna sposobnost tužitelja provjerena u Austriji, a da je kredit odobren i temeljem izjave M. J. da će sredstva dobivena hipotekarnim kreditom upotrijebiti za uređenje gornjeg dijela kuće, završetak tri apartmana za pripremiti za turističku sezonu (list 426 spisa) i da su tužitelji pozajmili od tuženika iznos od 170.000,00 EUR-a koji su zaprimili na svoj račun 24. svibnja 2006. umanjen za iznos naknada tako da im je uplaćen iznos od 165.222,00 EUR. (list 143 i 147 spisa), kao i da je 24. svibnja 2006. tužiteljica J. M. dala nalog za uplatom iznosa od 5.100,00 EUR Đ. S. (list 144 i 150 spisa) te su stoga neosnovani navodi tužitelja da bi Ugovor bio zaključen u Republici Hrvatskoj kao i prigovori tužitelja da nisu imali kreditnu sposobnost za odobravanje kredita jer je isti očito odobren radi završetka tri apartmana i pružanja usluga smještaja, a temeljem dokumentacije o visini primanja tužitelja i uvjeta tuženika potrebnih za odobravanje kredita. Iz ugovora o kreditu slijedi da je sastavljen na području Republike Austrije gdje su i ispitani uvjeti za odobrenje kredita tužiteljima. Međutim, sve da i podatak o mjestu zaključenja ugovora nije istinit već da su ugovori zaključeni u Republici Hrvatskoj valja reći da prema čl. 84. Zakona o kreditnim institucijama (NN 159/13, 19/15 i 102/15 – dalje u tekstu: ZKI) kreditna institucija iz druge države članice može pod uvjetima određenim ovim zakonom osnivati podružnicu u Republici Hrvatskoj i preko nje pružati uzajamno priznate usluge koja je ovlaštena pružati u matičnoj državi članici. Također pod stanovitim uvjetima može te usluge privremeno pružati i neposredno na području Republike Hrvatske. Pod pojmom države članice misli se na države članice Europske unije kako je regulirano čl. 4. st. 1. toč. 4.4. Uredbe (EU-575/2013). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZKI kreditna institucija iz druge države članice ili financijska institucija iz čl. 84. može početi pružati uzajamno priznate usluge na području Republike Hrvatske od dana kada Hrvatska narodna banka primi obavijest o tome uključujući popis usluga koje namjerava pružati na području Republike Hrvatske. Tuženik kao kreditna institucija iz druge države članice može na području Republike Hrvatske prema danas važećim propisima neposredno pružati financijske usluge, a jedini uvjet tome jest da dostavi obavijest Hrvatskoj narodnoj banci. Uvjet je obavijest i nije potrebno odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj. Ove odredbe su stupile na snagu časom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji dana 1. srpnja 2013. Do tada su odnosu na tuženika bili na snazi propisi o osnutku podružnica kreditnih institucija iz trećih država. Prema čl. 89. ZKI kreditne institucije iz treće države mogu na području Republike Hrvatske pružati bankovne i financijske usluge samo preko podružnice i to pod uvjetom da je te usluge ovlaštena pružati u toj državi. Kreditna institucija iz treće zemlje dužna je za to dobiti odobrenje Hrvatske narodne banke. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora 2006. godine tuženik je trebao imati odobrenje za pružanje financijskih usluga na području Hrvatske ali nije imao.

Iz Očitovanja posl. broj OU-903/06 proizlazi da su tužitelji kao zajmoprimci u Zagrebu kod javnog bilježnika B. J. dana 11. svibnja 2006. isto uredno potpisali, a kojim potpisivanjem Očitovanja je zasnovano založno pravo na nekretninama upisanim u k.o. Vir te da su zajmoprimatelji predočili javnom bilježniku Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. svibnja 2006.

Prema odredbi čl. 322. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. U predmetnom slučaju to što je

zaključenje predmetnog ugovora o zajmu bilo zabranjeno tuženiku ne znači da je predmetni ugovor o kreditu ništetan. Tužitelji su fizičke osobe i državljani Republike Hrvatske i glede njih u zakonskim ili podzakonskim aktima nema nikakve zabrane ili nekih posebnih uvjeta za zaključenje predmetnog ugovora na području Republike Hrvatske. Ako je tuženik i pružao financijske usluge neposredno na području Republike Hrvatske može za njega imati stanovite posljedice o kojima odlučuje HNB, a koje su propisane ZKI, ali upravo temeljem čl. 322. st.

2. ZOO to ne povlači ništetnost predmetnog ugovora. Čak i u najpovoljnijem slučaju za tužitelje da je ugovor zaključen u RH njihov zahtjev ne bi bio osnovan. Tim prije ne bi bio osnovan ukoliko je ugovor zaključen u Republici Austriji jer u tom slučaju nema nikakvog razloga, čak ga ni tužitelji ne navode, zbog kojeg bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan. Stoga je u konkretnom slučaju nebitno da li je ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj ili u Republici Austriji i s ovog pravnog stajališta nije ništetan.

Nastavno, činjenica što je Očitovanje potpisano u Zagrebu, ne znači da je riječ o pravnom poslu koji je zaključen na području Republike Hrvatske. Naime, prema recentnoj sudskoj praksi, solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne smatra se sklapanjem pravnog posla u Republici Hrvatskoj jer se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj, kojim se omogućuje poduzimanje pravnih radnji vjerovniku radi zaštite njegovih prava u svezi eventualnog neispunjenja osnovnog pravnog posla.

Valja reći da je za obavljanje poslova suprotno odredbama Zakona o bankama, a čije su odredbe javno-pravnog karaktera i imaju obvezni učinak za sve koji posluju na financijskom tržištu, odnosno obavljanje bankovnih usluga protivno zabrani iz čl. 5. ZB kao sankcija propisana novčana kazna, a ne ništetnost ugovora o kreditu. Odredbom čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine, 53/91, 88/01 i 101/17, dalje ZRSZ) propisano je da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako tim Zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da se teza tužitelja ogleda u tome što isti tvrde kako tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj pa da bi iz tog razloga ugovor o kreditu, Očitovanje i Potvrda bili ništetni. Međutim, prema paragrafu 100. st. 1. Zakona o bankarstvu Republike Austrije slijedi da onaj tko obavlja bankovne poslove, bez za to potrebnog ovlaštenja, nema pravo na potraživanje svih naknada koje su povezane s ovim poslovima, a naročito na kamate i provizije. Pravna valjanost ugovora koji su povezani s ovim poslovima ne povlači za sobom pravnu nevaljanost bankovnog posla. Prema tome, nepostojeća koncesija nema učinka na pravnu valjanost bankovnog posla pa time ni na Ugovor, Očitovanje i Potvrdu ni po materijalnom pravu Republike Austrije. Ovaj sud je odbio prijedloge stranaka za saslušanjem svjedoka I. M., N. K., S. K. i B. J. kao i provođenje dokaza financijskog vještačenja na okolnosti kreditne sposobnosti tužitelja u razdoblju podizanja kredita odnosno od siječnja 2005. do 11. svibnja 2006., kao i dokaz saslušanjem stranaka smatrajući da je obzirom na dokumentaciju priloženu u spisu činjenično stanje u navedenoj pravnoj stvari u cijelosti utvrđeno, a posebno uzimajući u obzir recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda u identičnoj pravnoj stvari.

Nadalje, kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda posl. broj Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019. u odnosu na prigovor ništetnosti ugovora o kreditu pozivom na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, u kojem je u čl. 3. st. 1. propisano da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika s neovlaštenim vjerovnikom ništetni te da je sukladno čl. 4. Zakona i javnobilježnički akt sklopljen na osnovu ili u vezi s ništetnim ugovorom ništetan, valja odgovoriti da je u presudi Europskog suda (suda EU u predmetu C-630/17 A. M. protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-

Wolfsberg eGEN od 14. veljače 2019. odlučeno da je takav propis države članice protivan čl.

56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Naime, u toj odluci presuđeno je da čl.

56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojeg je među ostalim to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, a tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. Dakle, ne može se više govoriti o tome da bi predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu. Posebice u odnosu na prigovor ništetnosti javnobilježničkog akta zbog nedostatka forme i to sporazuma vjerovnika i dužnika, valja odgovoriti da je sporno Očitovanje u odnosu na tužitelje sastavljeno u obliku javnobilježničkog akta. Očitovanje volje jedne i to obvezne stranke uz ispravu o pravnom poslu je osnova za zasnivanje založnog prava na nekretninama suglasno mjerodavnom čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07 - dalje: ZJB), u vezi sa čl. 54. ZJB. Naime, odredbom čl. 59. st. 1. ZJB je propisano da ako nisu u pitanju poslovi iz čl. 53. ZJB (a izvjesno je da nisu), sudionici u pravnom poslu, svi ili neki od njih, mogu isprave o pravnom poslu potvrditi kod javnog bilježnika. Upravo u daljnjem izmijenjenom tekstu navedene odredbe izričito je propisano da je "……za zasnivanje osiguranja tražbine uređene zakonom dovoljno da privatnu ispravu potvrdi obveznik (u ovom slučaju tužitelji)", a što su oni i učinili. Potvrđena isprava kada ispunjava pretpostavke iz odredbe čl. 54. ZJB ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, time da pod pretpostavkama iz čl. 59. st. 4. ZJB potvrda će se izvršiti sastavljanjem posebnog javnobilježničkog akta.

Zaključno, predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu, kao i Očitovanje te Potvrda nisu ništetni zbog toga što ne postoje razlozi ništetnosti iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05), budući da sklapanje ugovora nije bilo dopušteno samo jednoj strani, kao i to da je ugovor od strane tuženika kao davatelja kredita u cijelosti ispunjen, a posljedično svemu tome odbijen je i zahtjev za uspostavom zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja Ugovora o kreditu te za upisom zabilježbe ovoga spora u zemljišnim knjigama obzirom da i predmet ovoga spora nije zemljišnoknjižno pravo već valjanost Ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak priznat tuženiku sastoji se od zastupanja istog po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu 1.275 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za pristup na ročišta od 26. ožujka 2019. i 24. lipnja 2020. od po 1.275 bodova (Tbr. 9. toč. 2.), za sastav podnesaka od 30.

travnja 2019. i 5. lipnja 2020. od po 1.275 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za sastav žalbe od 26. lipnja 2019. 637,50 bodova, s tim da vrijednost svakog boda iznosi 10,00 kn, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), čemu treba pridodati PDV od 25% ukupno iznosi 70.120,00 kuna.

              Tuženiku nije priznat preostali zatraženi trošak na ime putnog troška jer stranka bez obzira na uspjeh u parnici nema pravo na naknadu putnog troška punomoćnika ako u sjedišta

suda pred kojim se vodi parnica djeluje nekoliko odvjetnika. Također, sudska pristojba za odgovor na tužbu nije plaćena te stoga nije niti priznata.

Zadar, 25. kolovoza 2020.

S U D A C:

       Jadranka Nižić – Peroš, v.r.

Broj zapisa: 17898-60e57

Kontrolni broj: 07c3b-d9352-3a0a5

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=JADRANKA NIŽIĆ PEROŠ, L=ZADAR, O=OPĆINSKI SUD U ZADRU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Općinski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.