1              Poslovni broj: 12 UsI-659/2020-4

 

 

 

 

                                        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5

   Poslovni broj: 12 UsI-659/2020-4

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja Z. F. iz P., R., kojeg zastupa opunomoćenica L. Š., odvjetnica u P., K., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, radi novčane naknade za nezaposlenog, 25. kolovoza 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/20-01/93, URBROJ: 344-116/2-20-02 od 22. travnja 2020. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/20-01/93, URBROJ: 344-116/2-20-02 od 22. travnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-02/20-01/413, URBROJ: 2168-27-09/17-20-02 od 17. veljače 2020. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznanjem prava na novčanu naknadu, uz obrazloženje da tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva nije mogao imati status nezaposlene osobe jer je bio u radnom odnosu.

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika podnio pravodobno tužbu ovome Sudu, a u kojoj je u bitnome naveo da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega mu nije priznato pravo na novčanu naknadu, pojasnivši da nije sporno da se 3. listopada 2019. zaposlio. Ističe da je u razdoblju od 24. rujna 2019. do 3. listopada 2019. bio nezaposlena osoba, pozivajući se na sudsku nagodbu od 10. siječnja 2020. sklopljenu u radnom sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u P. pod poslovnim brojem Pr-.../... Navodi da je zahtjev podnesen pravodobno u skladu s odredbama Zakona o tržištu rada („Narodne novine“, broj: 118/18), zbog čega da mu je valjalo priznati pravo na novčanu naknadu u razdoblju od 24. rujna 2019. do 2. listopada 2019. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže u tužbenom zahtjevu poništenje rješenja tuženika i vraćanje predmeta tuženiku na ponovan postupak, uz naknadu troškova upravnog spora. 

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, navodeći da tužitelj na dan podnošenja zahtjeva nije bio nezaposlena osoba, zbog čega nije mogao ostvariti pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

Nije sporno je da je tužitelj 3. listopada 2019. zasnovao radni odnos kod novog poslodavca niti je sporno da je tužitelj 27. siječnja 2020. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za priznanjem prava na novčanu naknadu. Također, nije sporno da je tužitelj s ranijim poslodavcem sklopio sudsku nagodbu u radnom sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u P. pod poslovnim brojem Pr-…/... Međutim, sporna je primjena materijalnog prava, odnosno jesu li pravio primijenjene odredbe Zakona o tržištu rada kada je odbijen zahtjev tužitelja za priznanjem prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

 

              Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, koje su nesporne u ovom upravnom sporu.

             

Tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, a stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz članak 8. toga Zakona), pa je Sud presudu donio bez održavanja rasprave.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Prema odredbi članka 6. stavku 1. Zakona o tržištu rada za slučaj nezaposlenosti obvezno su osigurani svi radnici u radnom odnosu i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe, kao i osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost i po toj osnovi su obvezno osigurane prema propisima o mirovinskom osiguranju.

 

Sukladno odredbi članka 10. stavku 1. Zakona o tržištu rada nezaposlenom osobom u smislu ovoga Zakona smatra se osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad, u dobi od 15 do 65 godina, koja nije u radnom odnosu odnosno koja ne obavlja samostalnu djelatnost, aktivno traži posao i raspoloživa je za rad.

 

Prema članku 46. stavku 1. Zakona o tržištu rada pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa odnosno prestanka obavljanja samostalne djelatnosti ima najmanje devet mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca.

 

Sukladno odredbi članka 47. stavku 1. točki 1. Zakona o tržištu rada pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj je prestao radni odnos, ako se prijavi Zavodu i podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa

 

Suprotno navodima tužitelja iz tužbe u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pravilno su primijenjene gore citirane odredbe Zakona o tržištu rada kojima je izričito propisano pod kojim uvjetima se može priznati pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

 

Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja mjerodavno je stanje u trenutku podnošenja zahtjeva. Kako je tužitelj podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev 27. siječnja 2020. to je valjalo odlučiti prema stanju na dan podnošenja zahtjeva budući je postupak priznanja prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti pokrenut temeljem zahtjeva tužitelja od 27. siječnja 2020.

 

Dakle, da bi se tužitelju priznalo pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, tužitelj, osim podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava u roku iz članka 47. stavka 3. Zakona o tržištu rada, mora imati i status nezaposlene osobe u trenutku podnošenja zahtjeva prvostupanjskom tijelu. Netom navedeni uvjeti (rok i nezaposlena osoba) moraju biti kumulativno ispunjeni te jedino u tom slučaju se priznaje pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.

 

U predmetnoj upravnoj stvari ti zakonom propisani uvjeti nisu ispunjeni budući tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva prvostupanjskom tijelu (27. siječnja 2020.) nije bio nezaposlena osoba u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o tržištu rada jer je 3. listopada 2019. zasnovao novi radni odnos, odnosno bio je u radnom odnosu.

 

Stoga navodi tužitelja iz tužbe nisu od drugačijeg utjecaja na rješavanje ove upravne stvari budući nije sporno da tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva nije imao status nezaposlene osobe. Kako nisu ostvareni svi zakonom propisani uvjeti za priznanjem prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti to je pravilno odlučeno o zahtjevu tužitelja.

 

Uzevši u obzir navedeno osporavano rješenje tuženika je ocijenjeno zakonitim.

 

Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu to je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. ZUS-a.

 

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. 

 

U Rijeci 25. kolovoza 2020.

 

                                                                                                                                       S u t k i n j a

 

                                                                                                              Marija Renner Jakovljević, v.r.