- 1 -              Revd 1938/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1938/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Z., (OIB: ...), protiv I. tuženika H. o. k. d.d. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik iz Z. i II. tuženika C. o. d.d. iz Z., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-595/2019-2 od 7. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-4945/2012 od 14. prosinca 2018., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Tužitelju se dopušta revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-595/2019-2 od 7. svibnja 2020. u odnosu na u njegovom prijedlogu za dopuštenje revizije drugo naznačeno pitanje: "Da li je sud ovlašten provoditi dokazni prijedlog medicinskog vještačenja kada je u prethodnom postupku kao upravnom postupku ozljeda priznata kao ozljeda na radu?".

 

II. Prijedlog tužitelja da mu se dopusti revizija i u odnosu na u njegovom prijedlogu za dopuštenje revizije prvo naznačeno pitanje: "Da li je za utvrđivanje uzročno-posljedične veze troškova liječenja i isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja u slučajevima kada je ozljeda priznata kao ozljeda na radu za vještačenje zadobivenih ozljeda u štetnom događaju mjerodavan vještak sudske medicine ili vještak specijalist medicine rada?“ - odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. (u odluci kojom je „odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da tuženici solidarno tužitelju plate 71.110,61 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose“), II. (u odluci kojom je „naloženo tužitelju naknaditi tuženiku H. o. k. d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 11.405,50 kn“) i IV. (u odluci kojom je „naloženo tužitelju naknaditi tuženiku C. o. d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 265,00 kn“) njezine izreke.

 

- u stavku II. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika C. o. d.d. za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu od 1.250,00 kn.

 

Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoji različita sudska praksa.

 

Tuženici nisu odgovorili na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti je osnovan.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 7. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbama čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika solidarno isplatiti mu 71.110,61 kn na ime troškova liječenja njegova osiguranika I. N. u svezi ozljede koju je zadobio ... 2009. u prometnoj nesreći „koju je prouzročio S. K., upravljajući motornim vozilom reg. oznake ..., osiguranim kod tuženika H. o. k. d.d., te M. M., upravljajući motornim vozilom reg. oznake ..., osiguranim kod tuženika C. o. d.d.“.

 

Sporna je u revizijskom stupnju, prema sadržaju prijedloga tužitelja, uzročno posljedična veza između štetnog događaja (prometne nezgode) i onog čemu tužitelj daje značaj ozljede njegova osiguranika: tužitelj drži da je ozljeda u svezi koje je postavio svoj zahtjev zadobivena u predmetnoj prometnoj nezgodi i ujedno i priznata kao ozljeda na radu „po dijagnozi S 13.4“, a čime da „je riješeno prethodno pitanje ovog spora“ - tako da na tu okolnost (je li prijeporna ozljeda uzrokovana prijepornim štetnim događajem) nije u sudskom postupku niti trebalo provoditi neka vještačenja. Ističe da je dostavio medicinsku dokumentaciju i potvrde zdravstvenih ustanova koje su potpisali liječnici-specijalisti odgovarajućih specijalizacija vezano za ozljedu njegovog osiguranika „iz koje jasno proizlazi uzročno posljedična veza između predmetnog štetnog događaja, ozljeđivanja, liječenja i bolovanja“ njegovog osiguranika.

 

Drugostupanjski sud je osporenom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je prvostupanjski sud „pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. D. M. utvrdio da ne postoji uzročno-posljedična veza između ozljeda osiguranika tužitelja za liječenje kojih tužitelj potražuje naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja te predmetne prometne nezgode“,

 

- da je svoj nalaz „vještak utemeljio imajući u vidu brzinu kretanja sanitetskog vozila u kojem se nalazio osiguranik tužitelja i promjene brzine pri sudaru vozila, kao i na činjenici da su kod osiguranika tužitelja prije štetnog događaja bile prisutne opsežne degenerativne promjene vratne kralježnice koje nemaju veze s predmetnim štetnim događajem“,

 

- da činjenica je li vještačenje provedeno „po vještaku medicine rada ili sudske medicine, kako to tužitelj ukazuje u žalbi, ne utječe na stručnost nalaza i mišljenja dr. D. M. koji je svoj nalaz utemeljio na medicinskoj dokumentaciji osiguranika tužitelja, kao i podacima o dinamici nastanka predmetne prometne nezgode, odnosno promjenama brzine kretanja koje utječu na nastanak ozljede-istegnuća vratne kralježnice, a koje u ovom slučaju nije moglo nastati iz samog štetnog događaja jer je promjena brzine u trenutku sudara bila 1,9 km/h pri kojoj brzini takva ozljeda ne može nastati“,

 

- da „nisu osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da je samim time što se u konkretnom slučaju radi o ozljedi na radu, odnosno što je ozljeda osiguranika tužitelja priznata kao ozljeda na radu s dijagnozom S 13.4, riješeno prethodno pitanje ovog spora, odnosno postojanje uzročno-posljedične veze između predmetne prometne nesreće i ozljede osiguranika tužitelja“: „naime, iz dostavljene medicinske dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je osiguranik tužitelja bolovao od dijagnoze-istegnuće vratne kralježnice, međutim, u ovom postupku je bilo nužno utvrditi odlučnu činjenicu koja je bila sporna između stranaka, a to je da li je ta ozljeda nastala kao posljedica predmetnog štetnog događaja ili zbog nekog drugog uzroka. Stoga je u ovom postupku bilo nužno izvesti dokaz medicinskim vještačenjem, što je i učinjeno, a iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da ta ozljeda osiguranika tužitelja nije posljedica predmetne prometne nesreće, o čemu je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge“

 

Konkretno, drugostupanjski sud je shvaćanja da uz „dinamiku i utvrđenu promjenu brzine do najviše 1,9 km/h osiguranik tužitelja nije mogao zadobiti nikakvu ozljedu pa tako ni ozljedu u vidu istegnuća vrata jer je njegovo tijelo bilo izloženo minimalnim sudarnim silama čiji je intenzitet bio nepodesan za bilo kakvo ozljeđivanje...“ Nalazi „da uzrok zdravstvenim tegobama osiguranika tužitelja navedenim u medicinskoj dokumentaciji i zbog kojih su provođeni medicinski postupci treba tražiti izvan štetnog događaja, prije svega u opsežnim degenerativnim promjenama vratne kralježnice čiji je nastanak prethodio događaju i nije s njime u vezi...“

 

Tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude, temeljene na takvome shvaćanju, dopusti revizija, pa je, uz navod da to shvaćanje nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavio pitanja:

 

(prvo) "Da li je za utvrđivanje uzročno-posljedične veze troškova liječenja i isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja u slučajevima kada je ozljeda priznata kao ozljeda na radu za vještačenje zadobivenih ozljeda u štetnom događaju mjerodavan vještak sudske medicine ili vještak specijalist medicine rada?“

 

(drugo) "Da li je sud ovlašten provoditi dokazni prijedlog medicinskog vještačenja kada je u prethodnom postupku kao upravnom postupku ozljeda priznata kao ozljeda na radu?".

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu da navedene odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljeno drugo pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju koje je u sudskoj praksi neujednačeno i nesigurno - što i proizlazi iz sudske prakse na koju se predlagatelj poziva.

 

To valja sagledati i u svijetlu shvaćanja kojeg je revizijski sud izrazio (primjerice) i u svojoj odluci posl. br. Rev 196/2010-2 od 21. veljače 2012., prema kojoj:

 

„...Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu materijalne štete koju je njezin prednik...pretrpio zbog odlaska u invalidsku mirovinu kao posljedice ozljede na radu (navod iz tužbe) na ime izgubljene zarade, koja se sastoji u razlici između plaće koju bi primao da je ostao raditi kod tuženice i mirovine koju je primao do trenutka smrti.

 

Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev odbili jer su utvrdili da je pravomoćnim rješenjem tuženika od 13. studenoga 2002. predniku tužiteljice priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti, a ne zbog ozljede na radu (koju je pretrpio ... 1996.) ili profesionalne bolesti - dakle, da njegov odlazak u mirovinu, suprotno navodima tužiteljice, nije uzrokovan ozljedom na radu koju je ranije pretrpio kod tuženice.

 

Na osnovi tih odlučnih činjenica, sudovi su prema prosudbi ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

Revidentica u reviziji prigovara takvom stajalištu nižestupanjskih sudova ustrajući i nadalje pri tvrdnji da je odlazak njezinog prednika u invalidsku mirovinu uzrokovan upravo pretrpljenom ozljedom na radu.

 

Međutim, u izreci rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) izričito je navedeno da je kod prednika tužiteljice nastao gubitak radne sposobnosti zbog bolesti.

 

Sud je vezan tim pravomoćnim rješenjem u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja gubitka radne sposobnosti prednika tužiteljice zbog bolesti i o sadržaju tog rješenja više ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju. Sud ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku i ulaziti u ocjenu njene pravilnosti. Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilnim tumačenjem odredbe čl. 12. st. 1. ZPP utvrdili svoju vezanost za odluku nadležnog upravnog tijela."

 

Stoga je pravilno za zaključiti:

 

- da u odnosu na to (drugo) pitanje postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da su (time) nastali uvjeti za dopuštenje revizije po tužitelju u odnosu na po njemu postavljeno drugo pitanje, sve kako bi se povodom revizije mogla preispitati osporena presuda (u odnosu na sadržaj i značaj odluke koju predlagatelj u pitanju spominje: može li se ta odluka podvesti pod onu iz shvaćanja kojeg je revizijski sud izrazio u navedenoj svojoj odluci),

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, u njegovom stavku I. (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

U odnosu pak na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje tužitelj nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu nije naznačio određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na to pitanje kada dokazom (i to odlučnim) u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle - kada to može biti i nalaz i mišljenje vještaka medicine rada ali i sudske medicine, a druga je stvar kako će pojedini od ovih biti vrednovan, sa kojim sadržajem - i da li će se zbog tog vrednovanja dokazne snage pojedini dokaz prihvatiti „u korist“ onog što stranka njime želi.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje:

 

- da prvo pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu i to pitanje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na prijeporno prvo pitanje valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja, iz stavka II. (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.