- 1 -              Rev 408/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 408/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. banke Z. d.d., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. P., zastupanog po punomoćniku N. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru poslovni broj Gž-10100/11-2 od 15. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku, Stalna služba u Klanjcu poslovni broj Povrv-60/11-7 od 17. lipnja 2011., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka nastalih podnošenjem odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke održava se na snazi rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-36/2011 od 17. veljače 2011. doneseno po javnom bilježniku M. Č. iz K., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.719.808,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke. U točkama II. i III. izreke ukinuto je naznačeno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 2.719.808,79 kn po stopi većoj od 14% pa do 17% godišnje tekućih od 6. siječnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene stope prema stopi koja vrijedi za odnose iz trgovačkog ugovora, kao i u dijelu koji se odnosi na troškove postupka u iznosu od 39.984,95 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi od 17% godišnje tekućih od 17.2.2011. do isplate, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 71.937,30 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dosuđujućim točkama I. i IV. izreke.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem nije ostvario uspjeh tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana. Zatražio i naknadu troškova nastalih podnošenjem odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da između razloga pobijanog dijela presude te izvedenih dokaza postoji proturječnost, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Ovakvim revizijskim navodima tuženik je samo općenito istaknuo da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, ali na takav način (navodeći tekst pravne norme), nije i određeno izložio konkretne razloge koji bi upućivali na postojanje bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Osim rečenog i protivno takvim tvrdnjama, sve kad bi se u krajnjem slučaju prihvatilo da se radi o određeno izloženom revizijskom razlogu, valja istaknuti da u pobijanoj drugostupanjskoj odluci, jednako kao i u potvrđenoj prvostupanjskoj presudi, nema nedostataka koji bi onemogućavali njihovo ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži ispunjenje mjenične obveze u novčanom iznosu naznačenom u izreci nižestupanjskih presuda, na temelju mjenice od 25. travnja 2007., zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

 

U tom smislu u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj imatelj mjenice  serije A 05355008 koju je izdao tuženik,

 

- da je mjenica od 25. travnja 2007. izdana na iznos od 2.719.808,79 kn s dospijećem na dan 5. siječnja 2011. u korist tužitelja,

 

- da je na mjenici naznačeno „bez protesta“ s tim da je pisanim priopćenjem od 17. siječnja 2011. navedena mjenica po javnom bilježniku M. Č. u K. dana 5. siječnja 2011., podnesena na naplatu tuženiku, te da je prijedlog za ovrhu na temelju odnosne mjenice podnesen 16.2.2011.,

 

- iz odnosne mjenice, kao ni iz ostalih provedenih dokaza, nije utvrđeno da bi se na bilo koji način - druga pravna osoba pojavila kao mjenični obveznik umjesto tuženika.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od ocjene da je predmetni spor mjenične prirode, što znači da je u pitanju mjenično obvezivanje kao apstraktni pravni posao, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj, kao zakoniti imatelj mjenice, ima pravo na naplatu mjeničnog iznosa prema tuženiku, kao mjeničnom obvezniku i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno podnošenja mjenice na naplatu.

 

Slijedom toga sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to u odnosu na glavnicu utužene tražbine u iznosu od 2.719.808,79 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. siječnja 2011. do isplate, po kamatnoj stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene te stope zatezne kamate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

U preostalom dijelu u odnosu na visinu stope zatezne kamate platni nalog je djelomično ukinut u odnosu na neosnovano (više) zatraženu kamatnu stopu (većoj do 14% pa do 17%), kao i glede kamate iz trgovačkih ugovora od osam postotnih poena (točka II. izreke), te je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Pritom je sud prvog stupnja, primjenom odredbe iz članka 78. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10 - u daljnjem tekstu: ZM), odbio tuženikov prigovor zastare tražbine, uz utvrđenje da je tužitelj pravodobno podnio odnosnu mjenicu na naplatu tuženiku 5. siječnja 2011., a budući da je tužba (odnosno prijedlog za ovrhu) podnesen već 16. veljače 2011., to je zaključio da u konkretnom slučaju nije protekla godina dana računajući od dana dospjelosti mjenične tražbine (5. siječnja 2011.).

 

Ocjenjujući žalbene navode od odlučnog značenja, drugostupanjski sud je posebno istaknuo da sud prvog stupnja nije ni trebao uzeti u obzir sklopljene ugovore između društva „E. P.“ d.o.o. Z. o prijenosu poslovnog udjela na društvo „H. V.“ d.o.o., kao i ostale ugovore, odnosno ugovor o uređenju međusobnih odnosa i ugovor o pristupanju dugu. Drugostupanjski sud u tom smislu ističe da se u ovom parničnom predmetu radi o sporu koji se ima riješiti prema pravilima koja vrijede za mjenično obvezivanje, a navedeni ugovori da glede pravnog položaja dužnika ništa ne mijenjaju jer je tuženik i nadalje (ostao) mjenični dužnik, odnosno pasivno legitimirana stranka.

 

Neprihvatljive su revizijske tvrdnje tuženika - da mu nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu u dosuđujućim točkama izreke, pozivajući se pritom na navode iz prigovora protiv rješenja o ovrsi, koje da nižestupanjski sudovi nisu dovoljno uzeli u obzir.

 

Naime, u pitanju je spor u kojem se mjenica pojavljuje kao vjerodostojna isprava čiji je imatelj upravo tužitelj, dakle, budući da je mjenica vrijednosni papir javne vjere, to je tužitelj kao njezin imatelj aktivno legitimiran tražiti isplatu određene novčane tražbine iz mjenice i to upravo protiv tuženika kao izdavatelja navedene mjenice, stoga su prije navedene revizijske tvrdnje u ovakvom (mjeničnom) sporu bez bilo kakvog uporišta u činjeničnom i pravnom utvrđenju nižestupanjskih sudova.

 

Mjenična obveza je apstraktne prirode i ona se kao takva odvaja od pravnog posla iz kojeg potječe, što je jasno istaknuto u obrazloženjima nižestupanjskih odluka. Tuženik tijekom postupka i u reviziji, osim što samo tvrdi da odnosna mjenica nije valjana vjerodostojna isprava, zapravo ničim određeno ne osporava formalno-pravnu valjanost postojeće mjenice.

 

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, tuženik je izdatnik mjenice i zapravo dužnik iz osnovnog posla (ugovora o kreditu koji je tuženik zaključio kao vlasnik obrta i kao sudužnik fizička osoba), slijedom čega bi takav dužnik, za razliku od shvaćanja prvostupanjskog suda, u ovom slučaju ipak bio ovlašten isticati tužitelju prigovore iz osnovnog posla (članak 16. ZM-a).

 

Međutim, kako se tuženikovi prigovori, ali i sadašnji revizijski navodi svode na tvrdnju da je u postupku trebalo provoditi još i dokaze saslušanjem stranaka, a naročito knjigovodstvenim vještačenjem jer da se iz priložene dokumentacije ne mogu utvrditi sve okolnosti poslovnog odnosa o kojem ovisi visina duga, kao i da bi se samo tuženik osobno, kao dužnik, mogao očitovati na okolnost - da li je doista ostao dug po rečenoj dokumentaciji ili je podmiren u cijelosti, to su kraj ovakvih navoda nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da u ovom sporu nije trebalo provoditi daljnje dokaze.

 

Uz rečeno, kad tuženik u reviziji ponavlja da u svojoj knjigovodstvenoj dokumentaciji nema obveza prema tužitelju, ali da bi se provedenim vještačenjem mogla utvrditi visina duga, vidljivo je da niti on sam nije u stanju određeno ustvrditi - je li nešto od sporne tražbine platio ili nije. Takvo vođenje parnice, u kojoj se ispunjenje konkretne mjenične obveze ne dokazuje pravno relevantnim dokazima, osim konfuznim, proturječnim i nejasnim tvrdnjama, nasuprot jasnom sadržaju mjenice, ne upućuje na potrebu za bilo kakvim daljnjim dokazivanjem.

 

Jednako tako, neprihvatljivi su i bez uporišta u stanju spisa navodi tuženika da sudovi nisu uzeli u obzir njegove tvrdnje istaknute u prigovoru jer su nižestupanjski sudovi, u materijalnopravnom smislu, pravilno ocijenili i te navode kao i dokaze priložene uz tuženikov prigovor protiv rješenja o ovrsi (list 12-20. spisa).

 

Osim toga, tuženik u reviziji iznosi nove činjenice jer ističe da je tužitelj protiv njega pokrenuo više postupaka, ovršnih i parničnih, radi naplate duga po istoj osnovi, pritom navodi da bi se uslijed nerazjašnjenih činjenica zbog toga u ovom postupku moglo raditi o presuđenoj stvari. Međutim, ove okolnosti revident po prvi put ističe u reviziji, a nije ih isticao niti u svojoj žalbi protiv presude niti je slijedom toga na te okolnosti predlagao odgovarajuće dokaze, stoga se takvi revizijski navodi ne mogu uzeti u obzir.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odredbe članka 78. ZM-a jer je iz utvrđenih i pravno relevantnih činjenica više nego jasno da u konkretnom slučaju nije protekao (niti jedan) zastarni rok iz mjeničnopravnog zahtjeva.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali povodom podnesenog odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za svrhovito vođenje parnice (članak 155. i 166. stavak 1. ZPP).

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2020.